Uz povijest turskog pohoda 1532. godine

 Uz povijest turskog pohoda 1532. godine

original by István Bariska

Regionális Tanulmányok - Regionalne Studije - Regionale Studien - Studia Regionalis II.

Bariska Istvan, Krisch Andras, Kolnhoffer Vince, Igor Šipić, Anton Kolić, Toth Imre, Payrits Ferenc, 2010.

Kratki sažetak

Danas nam je sve jasnija povijest turskog vojnog pohoda na Beč 1532. godine i opsada Kisega kao dio toga. Tako nam se čini, da su vojske Sulejmana u ljeto 1532. prešle rijeku Rabu u vrlo teškim vremenskim prilikama. U ovom pograničnom pojasu su se susreli sa otporom zajedničke staleške obrane zapadne Ugarske, Slavonije i nasljednih pokrajina. Između 50 i 55 tisuća vojnika glavnine vojske se je tada , na početku kolovoza 1532. – bez topova za opsadu – našlo pod Kisegom jednim od centara obrane. Zajednička obrana učvršćenog grada i tvrđave je za vrijeme trotjedne opsade došlo u tehničku prednost. Zbog stalnih neuspjeha i gladi u turskom logoru došlo je do pobune janjičara. Tada je veliki vezir Ibrahim započeo pregovore sa Nikolom Jurišićem zapovjednikom obrane. Turske su čete izgubile više nego tri tjedna ispod Kisega, zbog toga su između 28. i 30. kolovoza otišli dalje. Sa ujedinjenim kršćanskim snagama se međutim više nisu sukobili. Sultan je umjesto toga okrenuvši se ispod Bečkog Novog Mjesta opustivši istočne dijelove nasljednih habsburških pokrajina i dio Slavonije vraćao se u Istamabul sa svojom vojskom.

I. U središtu boja europskog značaja Pripreme boja i njegova diplomacija

„Od trenutka, kada zauzmem Kraljevstvo Ugarsko, stići ćemo do granica Njemačke”. Poslanici Ferdinanda I. Joseph von Lamberg i Leonardo Nogarola nosili su Sulejmanovu poruku iz Osijeka rujna mjeseca 1532. godine na dvor Habsburgovaca.

"From the moment I take the Kingdom of Hungary, we will reach the borders of Germany." Deputies Ferdinand I. Joseph von Lamberg and Leonardo Nogarola carried Suleiman's message from Osijek in September 1532 to the Habsburg court.

Turski je sultan dao kratko i jasno na znanje njemačko-rimskom caru, zašto su eto već drugi put u tri godine posvetili Muhamedovu zastavu u duhu svetoga rata. „Znajte – slovila je dalje poruka – nije mi cilj da idem protiv vas, nego da idem protiv kralja Hispanije.”

I zaista. To je bio prvi, a i posljednji sukob u čije je pripreme bio osobno uključen i Karlo V., njemačko-rimski car. Istina, on je dospio samo do Re- gensburga. Ovom prilikom poslao je međutim, neprimjerno veliku vojsku na pomoć svome mlađem bratu Ferdinandu I.

Sasvim razumljivo, jer se pripremao rat europskog značaja između dviju velesila ondašnjeg svijeta.

Međutim do dana današnjega nije jasno, koji je bio povod. Da li je bila riječ samo o demonstraciji sile?  Ili je možda Sulejman ovim pohodom htio prisiliti Habsburgovce da se odreknu Ugarske? Ta je pitanja vrijedno bolje proučiti. Što li je Sulejman još u jesen 1530. god. rekao poslanicima Ferdinanda I. na Porti, naime, koju li je ovako veliki sultan gazio, ona pripada njemu. Na Porti su procijenili, da je sultan na prijašnjim pohodima stao na mađarsko tlo.

Za državu, ali ponajviše za Zadunavlje bilo je bitno samo jedna stvar. Ako rat počne ratni će putovi voditi preko njega. Ovo međutim prijeti nesagledivim posljedicama. Poslanici Ferdinanda I. 1530 god. nisu mogli odvratiti sultana od nakane vođenja ponovnog pohoda.

Dobrih godinu dana nakon dospijeća poruke u veljači 1531. godine. 25,   travnja 1532. god. turska je vojska krenula put Europe.

O mogućoj ruti vojske uhode su ispočetka nosili samo nesigurne vijesti. Saveznik Turaka, francuski kralj Franjo I. želio je da Turci napadni Karla V. u Italiji. Bojao se da će napad na Njemačko-rimsko carstvo stvoriti jedinstvo između Nijemaca. Toga istoga se pribojavao i sam sultan.  Poznato nam je naime jedno izviješće iz bliskih krugova turskog poslanika u Veneciji. Iz turskog logora u Beogradu 7. srpnja 1532. god. javljaju, da se Karlo V. žilavo priprema na rat. Sultanu ne bi bilo drago, kad bi se pomirio sa luteranima.4

Vijesti o sultanovu napadu rezultirale bi njemačkim jedinstvom. Okviri tog jedinstva dogovoreni su na zasjedanju u Regensburgu dva tjedna kasnije. Godine 1531. su dobro procijenili da je schmalkaldenski savez Karla V. razdvajao kršćanske snage. Očito je da je iz te procjene proizašla i ideja o vojnom pohodu 1532. god . Međutim podcijenili su snagu protuturskog zajedništva.

Zbog takvih okolnosti je bilo važno dano obećanje perzijskog sofija svibnja 1532. god., da u slučaju europskog pohoda neće napasti sultana sa leđa.5

Lutheranski mir sklopljen u Regensburgu i dodijeljena protuturska pomoć sa strane staleža, ponukalo je padišaha na još jedan potez.

Vojska tatarskog poglavar kana Sahiba Giraja, koji je vladao kao vazal, morala je prije svega zbog takvih uzroka krenuti u rat na strani sultana.

Drugo je mišljenje, da mu je to bila ionako dužnost, kada je sultan osobno vodio neku vojnu.

Ovo potvrđuje i činjenica, da su priključenje krimskih Tatara očekivali već u beogradskom logoru.

Znamo međutim još o jednoj odluci, koja je uvelike ograničavala djelovanje njemačkih vojski. U turskom je Divanu odlučeno da se ne kreće na Italiju, nego na Njemačko carstvo. Na to su diplomate Franje I. postigli u Regensburgu, da pomoćne čete iz carstva ne mogu biti korištene preko granica nasljednih habsburških pokrajina.

Ferdinand I. odlučio je povući još jedan diplomatski potez. Poslao je dva svoja poslanika, plemića iz Vincenze grofa Leonarda Nogarolu i krajnskog baruna Josepha von Lamberga ispred turske vojske, ali mu već njeno zaustav 6 ljanjenije uspjelo. Habsburški diplomati smjeli su u Niš ustupiti u turski logor.  Tamo su ih odmah i zarobili i pušteni su tek 2. rujna. Samo su nakon toga mogli predati Ferdinandu I. sultanovu poruku iz Osijeka, datiranu 17. srpnja.

Gore navedena vijest i poziv Tatara u pohod daju nam naslutiti da sultan više i nije bio tako siguran u sebe. Naročito su ga uznemiravale vijesti o ujedinjenju kršćanskih snaga.

Kao što smo vidjeli, odluka o sazivanju najveće vojne sile toga stoljeća do tada dogovorena je u Regensburgu. Tada su međutim, 23. srpnja 1532. god. sultanove čete već bile u južnom Podunavlju. Postojala je bojazan da će kršćanske snage zbog dosta problema oko organiziranja i drugih prilika stići prekasno pod Beč.

Bojazan se pokazala opravdanom.

Osječka odluka o smjeru kretanja vojske

Postojala je međutim jedna važna odluka u Osijeku. Svi znakovi pokazuju na to, da je odluka o mađarskom smjeru kretanja dobila konačnu formu upravo u osječkom logoru. Prije svega i zato jer se tu dogodilo i sjedinjenje vojski. Rumelijski beglerbeg paša Kasim Güleldzse došao s 40 000 vojnika.

Anatolski beglerbeg, drugi paša po rangu odmah iza velikog vezira Ibra- hima, stajao je na čelu 20 000 vojnika. Bosanski sandžakbeg Khosref je sudje- lovao s 8000 vojnika. Iako je Serasker Ibrahim zapovijedao cijeloj vojsci, imao je između 20 i 23 tisuće ljudi neposredno njemu podređenih.

O veličini pomoćnih četa na čelu vojske nemamo podataka. Ovaj sme- derevački korpus predvodio je sin paše Jahja, Mohamed, zvan Jahja pašaoglu Mohamed.

Sa sigurnošću možemo ustvrditi da su regularne čete sa ovom prethodnicom bile kompletirane na bar 100 tisuća ljudi.

Kan Sahib Giraj na čelu tatarskih četa priključio se Sulejmanu u osječkom logoru. Zloglasnom neredovitom konjicom, akindžijama, zapovijedao je beg Mikhal oglu Mohamed.

Veličina te djelomično od dobrovoljaca, djelomično od seljaka sastavljene lake turske konjice mogla se mjeriti sa tatarskom vojskom. 7 

Ovamo u Osijek prispio je sa svojom pratnjom i Aloisio Gritti. Tada već kao glavni vojni zapovjednik države pozdravio je nadolazećeg Sulejmana. Gritti je bio nezakoniti sin mletačkog poslanika na Porti, kasnijeg dužda.

Autor sultanskog dnevnika (nisnadžija), kancelar turskog Imperija Ahmed Ferudin beg dobro ga je poznavao.

Kao guverner već mu je bila dodijeljena uloga u ugarskoj politici. U Osijeku je dobio zadatak vojnog zapovjednika. Njegov zadatak je bio zauzeće Esztergoma, što mu međutim nije uspjelo.8  Na taj način su mađarski turski saveznici kod Esztergoma otvorili drugu frontu. Obrana grada, koji je ostao pod Ferdinandom I. vezao je poprilične snage za vrijeme turskog napada. Sigurnojeda se na taj način gornji tok Dunava isto pretvorio u ratnu zonu.

Činjenica da je Esztergom bio u rukama Habsburgovaca bila je jedno od uzroka zbog kojeg Turci nisu odabrali isti smjer pohoda na Beč, naime Dunav, kao što su to radili 1529. godine.

To nam objašnjava između ostalog, zašto su Turci izabrali zapadno, odnosno južno Podunavski smjer svog kretanja preko Ugarske. Takvoj odluci je međutim pridonijelo i to, da je kod prijašnjeg pohoda uništen dio države pored Dunava.

„Pored Dunava su sve popalili” – odgovorio je jedan turski zarobljenik, kada su ga ispitivali o mogućem smjeru kretanja Turaka. 10

Ima i takvog mišljenja da su se u turskom vodstvu vodile žestoke rasprave o smjeru kretanja. Prema rasporedu utvrđenom u osječkom logoru prvi su krenuli smederevački Turci i krimski Tatari. Iza njih je slijedio veliki vezir Ibrahim i Khosref beg sa rumelijskom vojskom.

Nakon njih je slijedio sultan i njegova pratnja sa anatolijskom vojskom.  Ova velika vojska, koja se još nadopunjavala mnoštvom berbera, trgovaca, zanatlija nosača, arabadžika, koji su pazili na municiju i još mnogih drugih prešla je put od 1500 km između Istanbula i Beča pod nevjerojatnim poteškoćama. 

Među njima bilo je naravno i takvih, koji su se priključili iz europskih sandžaka Turskog Imperija. Neočekivane su poteškoće te muke otežavale do nesnoš- ljivosti. Naime, cijelo ljeto 1532. god. padala je kiša. Sultanov dnevnik stalno obavještava o kiši od sredine lipnja 1532. godine.

Tada su tek prošli pored Niša.

Za čete i njihove pomoćnike ceste i putovi postali su skoro pa neprohodni. Ova okolnost nije štedjela niti ljude niti životinje. Tako niti asape, koji su morali preko nabujalih rijeka i opasnih močvara graditi mostove. Kod Osijeka morali su preko Drave i močvara graditi čak njih 12.

Zbog stalnih kiša napredovanje vojske usporilo se na dnevnih 13 do 15 kilometara. Nije ni čudo da se vremenski razmak između prethodnica i glavnine sultanske vojske povećao sa uobičajenih 2 na 5 dana. Istina, da iz turskog gledišta to još nije prouzrokovalo naročitu zabrinutost jer se kršćanske snage vrlo nespretno i sporo sakupljale.

Međutim, naglo poskupljenje u osječkom logoru dovelo je do posljedica koje su se već osjećale. Istina je da se tada još moglo sve nabaviti. Ovu obilnu ponudu nije se moglo usporediti s bijedom kisečkog logora. Krajem kolovoza jedan je turski zarobljenik izjavio da je tursko vodstvo namjerno zaobilazilo okolicu Dunava. Tamo su naime sve popalili. Drugi je pak pomislio da su se opredijelili za drugu rutu zbog poskupljenja namirnica. 12

Kao što smo vidjeli smjer pored Dunava odbačen je zbog vojnog položaja Esztergoma, ali i pustošenja 1529. godine. Dogodilo se da se prolaskom preko Drave turska se vojska opredijelila za smjer preko Baranjske, Šomođske, Zalske, Željezne i Šopronske županije. Prvo su se kretali lijevom stranom Drave do visine Kanjiže, a onda skrenuli sjeverno prema Kapornaku. Na rijeku Rabu su stigli na području naselja Hídvég u Rum. Onda se dogodilo nešto na što nitko nije mogao računati, ali svakako je djelovalo iznenađujuće na napadače. Nešto, što je bilo od presudne uloge za cijeli vojni pohod.

Riječ je o tome da je od Beča na neki način autonomna pogranična suradnja, jako otežala posao Turcima između rijeke Rabe i Lajte. Važnost te suradnje je povećala činjenica, što su kršćanske snage bile u zakašnjenju.

U prvim danima kolovoza 1532. turske su čete preko mostova prelazile rijeku Rabu. Ispred Beča nije bilo niti traga kršćanskim snagama, kada su Donju Austriju već preplavile harajuće turske čete.  Dokle su zapadna Ugarska i istočne nasljedne habsburške pokrajine došle k sebi, našli su se usred rata europskog značaja.

II. Prijem sa ove strane rijeke Rabe 

Regionalni staleški otpor

Ispočetka se znači činilo, da nema te snage koja je u stanju zaustaviti napredovanje Osmanlija. Nije se tako zbilo. Na liniji rijeke Rabe naišli su na neočekivani regionalni staleški otpor. Na vijest približavanja turske vojske pobijedio je osjećaj zajedništva, vjere i obrane ognjišta. Nikola Jurišić, gospodar i zapovjednik Kisega je već sredinom srpnja 1532. god. – znači još za vrijeme osječkog logorovanja Turaka – saznao o smjeru njihovog kretanja: „Inače predstoji napad Turaka protiv ovog dijela države“ – napisao je Tomi Nádasdyju 20. srpnja. „... postoji dobra nada, da će Mađari, koji su odavna branitelji kršćanstva i sada to jesu na svoju i obranu cijelog kršćanstva prema svojoj snazi vjerno surađivati.“14

To upućuje na to, da je Jurišić jako vjerovao u suradnju zapadne Ugarske i nasljednih pokrajina i završio ovako: „Na kraju i mi želimo biti obrana podložnika u okolici vašeg Veličanstva, a i našima.“

Ne smijemo zaboraviti da je Nikola Jurišić bio na strani Ferdinanda I., a Tomo Nadasdy u službi Ivana Zapolje. Kiseg i njegova gospoštija pripadala je po založnom pravu Donjoj Austriji. Na čelu imanja i utvrde obitelji Nadasdy u ime svoga sine Franjo Nadasdy, koji je opet bio pristaša Ferdinanda I. Ovo nam objašnjava, kako je Jurišić naglasio suradnju dviju strana.

Znak uzajamne pomoći i suradnje bio je kada su kmetovi Nadasdyja iz Cseprega prelazili u Jurišićevu kisečku utvrdu.

Franjo Batthyány glavni vojni zapovjednik Zadunavlja potražio je svojim požurnim pismom isto Tomu Nadasdyja: „I sada mi se čini razboritim – piše 14. kolovoza 1532. god. Tomi Nadasdyju – da stavljajući na stranu svu mržnju i priključenje različitim stranama, suglasno pružimo pomoć kršćanstvu“.

A Turci su onda već započeli opsadu Kisega. Uostalom jedan kontingent, koji se odvojio od glavne vojske napao je dan kasnije utvrdu Sárvár.   

Kapetan tvrđave Stadt Schlaining, Longinus von Pucheim, bio je jedan od onih, koji su bili sudionici pogranične suradnje. Navodno je prema zapovjedi Ferdinanda I. prenio pomoć u Kiseg.  Longinus von Pucheim bio je četvrti muž Barbare Baumkircher.  Iako je Ferdinand I dao Franji Batthyanyiju grad Stadt Schlaining, zbog otpora nasljednika obitelji Baumkircner, mogao je doći u vlasništvo cijele gospoštije tek 1544. godine. Osobni konflikti oko imanjameđutim nisu ometali suradnju. Longinus von Pucheim također je zatrebao pomoć jer su se pod njegovom utvrdom 14. kolovoza 1532. god. pojavile turske čete, koja su tražile hranu.

I u sultanov dnevnik je toga dana uneseno: „đauri su puno ljudi zarobili od snabdjevača”

Prema štajerskim podacima toga dana su tvrđavu napala 10 tisuća turskih konjanika i 1000 janjičara. Glavni zapovjednik Štajerske Hans Ungnad poslao je svoje ljude u pomoć da bi Turke držao dalje od svoje pokrajine. Turci su unatoč neslaganju između štajerskih i mađarskih snaga bezuspješno opsjedali tvrđavu.

U toj akciji glavna zasluga pripada Sigmundu von Weichselbergu i Wilhelmu von Polheimu, kranjskim kapetanima. Bili su u stalnoj vezi sa šta- jerskim glavnim zapovjednikom. Longinus von Pucheim, gospodar i zapovjed- nik Stadt Schlaininga zatražio je laku konjicu i oklopnike za rasterećenje obrane. Barun Pucheim je tada 13. kolovoza napisao u pismu datiranom u gradu „ pokušajmo s time malo pomoći Kisegu.”21

Ludovik Pekry slavonski glavni kapetan familijar Franje Batthyanyija istodobno javlja 14. kolovoza Tomi Nadasdyju, da je u turskom zaleđu izveo uspješnu akciju.

Istoga dana je napisao pismo iz Szombathelya Ferdinandu I. u kojem je tražio informacije.

Znao je naime da je moguće da će ga premjestiti ispod Kremsa.

Ovo je međutim bila ozbiljna prijetnja pograničnoj suradnji. Puno na otkriva, da su i pristaše Ivana Zapolje bile vrlo zabrinuti zbog nastale situacije. Dana 22. kolovoza 1532. god. Tomo Nadasdy je iz Kanjiže izvijestio zagrebačkog biskupa Šimuna Erdödyja o stanju stvari.

Iako je biskup ostao Zapoljin nepokolebljiv pristaša sada je ipak pristao na suradnju.

„I gospodin Batthyany želi da dođe do sastanka, kako i vi” – napisao je Naasdy.

 

Nadasdy tada još nije znao da se upravo tada raspala regionalna obrambena suradnja. Naime vojnu silu nasljednih zemalja premjestili su ispod Beča.  Na taj način suradnja između Franje Nadasdyja i Franje Batthyanya bila je koliko je moguće čvršća, jer su ih Batthyanyevi husari za vrijeme turske opsade Sárvára 15. kolovoza 1532. god. u odlučujućem trenutku napali s leđa.

Ova se međutim suradnja nije ograničila na teritorij povijesne zapadne Ugarske iz jednostavnog razloga, što su tu granice mađarske krune bile precrtane gospoštijama u zalogu Donje Austrije.

Dalje i zbog toga, što je donjo-austrijskim, štajerskim i kranjskim staležima

postalo jasno, kakvu opasnost nosi u sebi turski napad na Beč. Bilo im je jasno, da su i nasljedne pokrajine između Beča i Graza postale žrtve vojnog pohoda. Naravno obrana Beča postala je važnija od obrane pokrajina.

To je bio razlog zbog kojeg Beč nije mogao pokazati više obzira prema nasljednim pokrajinama, nego kao prema zapadnoj Ugarskoj.

Znali su to i zainteresirani. Postrojavanje zajedničkih kršćanskih snaga sve je više kasnilo. To je bio razlog da su stalešku konjicu Donje Austrije, Štajerske i Kranjske (Gültreiterei) i ustanike (Aufgebot), zatim mađarske husare, odnosno malobroju tešku konjicu tek u posljednjoj trećini kolovoza 1532. god. poslali pod Beč. Ali niti Turci nisu kasnili. Zainteresirani staleži zapadne Ugarske i nasljednih pokrajina morali su povući potez jer su Turci između 3. i 6. kolovoza kod Hidvéga i Rume prešli rijeku Rabu.

Sukob je bio neizbježan. U međuvremenu se ispostavilo, da je obrana posjedovala instrumente, kojima je na neki način mogla utjecati na tijek događaja. Među takve se ubraja zapovijed Hansa Katzianera.

Glavni vojni zapovjednik Donje Austrije zapovjedio je da se mlinovi Željezne (Vas) županije, pa i oni na Rabi, moraju zapaliti prije dolaska Turaka.

Turski zarobljenici, koji su saslušani u Beču žalili su se kakve je poteškoće prouzročio taj potez u opskrbi hrane turske vojske.

I Nikola Jurišić i Franjo Nadasdy sakupili su stanovništvo gospoštija u svojim tvrđavama. Živu stoku su potjerali, žito poželi, stočnu hranu stavili na sigurno mjesto od neprijatelja.  Obrana je ponovo nanijela udarac na već ionako napaćenu i izmučenu osmanlijsku vojsku.

Strateške posljedice

Naravno sve je ovo rezultiralo strateškim posljedicama. Naime i sultanov se dnevnik više puta poziva na to da su se čete morale poslati u nabavu namirnica. Takvi dijelovi turske vojske, koje su se odvojili od glavnine bili su iznimno ranjivi. Protiv takvih četa se iznenađujućim i kordiniranim udarima moglo puno efikasnije ulaziti u okršaje. To nam objašnjava, da je turska vojska prešavši Rabu podijeljena na više dijelova. To je i razlog da istovremeno s kisečkom opsadom Turci opsjedaju i Sárvár i Stadt Schlaining. Došli su čak i do Szentgotthárda. Prema podacima razlili su se od Rabe do Lajte, od Nežiderskog jezera do Drave po cijeloj zapadnoj Ugarskoj i istočne granice nasljednih pokrajina sve do Hartberga i Fürstenfelda.

Ova pojava nema veze s načinom ratovanja napadača jer se tu ne pojavljuje neredovita konjica, akindžije. Ove više iznuđene poteze isprovocirali su potezi preko granice surađujuće obrane. To nam ujedno i objašnjava, da je prilikom kisečke opsade grad trpio pritisak samo 50-55 tisuća vojnika. Ovo je samo po sebi značilo veliku nadmoć. Veliki vezir Ibrahim je imao dovoljno vojnika.

Kakvu je tešku krizu prouzročila gore navedena okolnost u turskom logoru, dobar je primjer izvješće pristiglo Katzianeru 17. kolovoza 1532. god.: „među Turcima hara velika glad zbog nestašice kruha. Imaju žita za ljudstvo i blago, ali za takvu masu nemaju dovoljno mlinova, pa im nedostaju muke. Cesarski janjičari sastavili su nekakvu komisiju, da bi došavši pred njega javili, da ih je vodio ovamo jer se želi boriti. Krajnje je vrijeme tomu, jer bi inače radije išli u smrt, nego umrli od gladi.“29

      

Nikola Jurišić ni tada, kada je prethodnica turske vojske 5. kolovoza 1532. god. stigla pod Kiseg, nije izgubio svoju vezu sa Bečom. Poruku je poslao i Hans Ungnad glavni kapetan Štajerske. U Grazu se naime namjeravao održati ratno vijeće. Franju Batthyanya, glavnog kapetana zapadnog Podunavlja je spriječilo da prisustvuje vijećanju samo to, što su 8. kolovoza i njegova imanja dostigli Turci. Hans Wernecker, glavni zapovjednik kranjskih staleža oko 10. kolovoza 1532. god. zajedno s Lukom Székely barunom slavonskog Ormoža zaputio se na Turke, koji su ugrožavali okolicu štajerskog Fürstenfelda.

Ovaj napad je izveo, kako smo to već gore naveli skupa sa Siegmund von Weichselbergom kranjskim kapetanom. On je bio taj, koji je 14. kolovoza 1532. god. s njemačkim i hrvatskim vojnicima i mađarskim husarima došao u pomoć napadnutom Stadt Schlainingu.

Prilikom turskog povlačenja tri je puta odbio napad na Maribor.  Istog je dana Ludovik Pekry slavonski glavni kapetan u Szombathelyu s leđa napao tursko zaleđe.

Kao što smo već napomenuli Franjo Batthyany je dan kasnije oslobodio grad Sárvár, koji se herojski branio.

Nije bila slučajnost da je Longinus von Puchheim kapetan Stadt Schlaininga zamolio glavnog štajerskog kapetana Hansa Ungnada, da mu štajerska laka i teška konjica bude na pomoći.  Prema poruci, kako je Puchheim pisao, to je bilo potrebno da se Kiseg malo oslobodi tereta.

Do toga međutim više nije došlo. Hans Wernecker je 15. kolovoza 1532. god. iznio pred staleže molbu Jurišića, ali ona je kasno pristigla: „ Prema mom mišljenju međutim – piše glavni kapetan – kako je i pokrajinski glavni kapetan, ratno vijeće, i vijeće drugih pokrajinskih plemića odlučilo, moramo ići u Beč, gdje će doći do otvorenog sukoba, ili tamo kuda nam Rimsko kraljevsko Veličanstvo odredi ići.“33

Autor pisma znao je da se uskoro očekuje naredba o premještaju pod Beč. To je znala i mađarska strana.

Nekoliko dana kasnije je Siegmund von Weicselberg pisao štajerskom glavnom kapetanu sljedeće: „ Istina, imamo samo 100 naoružanih konjanika, i to je laka konjica, i kranjske husare su ovamo prekomandirali (u Neudau –autor) nadamo se da ćemo mnogo Turaka uništiti , mada Mađari ne žele biti s nama.”

Prva karika je dakle popustila u lancu regionalne suradnje. Što se očekivalo ostvarilo se. Dana 22. kolovoza konjica Kranjske, Štajerske i Donje Austrije bila je premještena u Beč. Iako su do posljednjih dana bili u borbama, postojalo je načelo, volja i namjera međusobnog pomaganja, zbog čega su se sve snage pokušale koncentrirati za obranu Beča.

Zato se moglo doti da je ponovno oslobođen put turskim napadima. Vojno ispražnjenje i predaja pokrajina pokazala se onda kobnom, kada je turska glavna vojska ne ulazeći u sukob sa ujedinjenim kršćanskim snagama, mogla se povlačiti preko teritorija, koji je bio praktično demilitariziran.  Niti obrana zapadne Mađarske, niti nasljednih pokrajina nije mogla uživati prioritet pred obranom Beča.

III. Krvavih 25 dana sa legendama i bez njih: Opsada Kisega – 1532

Iznuđena taktička opsada?

Ispočetka nije ni bilo govora o tome, da će Nikola Jurišić dočekati u Kisegu napad Turaka. Prije 20. srpnja još nije obavijestio Tomu Nádasdyja o predstojećoj invaziji i njenom smjeru. Bilo je tako, da će se i on priključiti Ferdinandu I. U tom slučaju postupio bi isto tako, kao 1529. godine. I onda je u Beču služio svog gospodara. „Došao sam ovamo sa deset naoružanih konjanika i 28 husara. Kada sam doznao da turski car ide na ovaj mali gradić, dva dana prije sam se pripremao k vama Veličanstvo, da bi Vas kao vjerni sluga služio u predstojećem okršaju, a grad sam u usporedbi sa svojom očajnom situacijom dobro snabdjevenog ostavio na jednog vrijednog plemića“, napisao je Jurišić Ferdinandu I. u prvo dosad poznatom izviješću.

Zatim je došla vijest da Sulejman prolazi pored Kisega. Istina, kisečki kapetan u svojoj je osobnoj pratnji imao samo deset teških konjanika i 28 husara, no ipak je promijenio plan i ostao u Kisegu.: „... prihvatio sam borbu sa turskim carem i njegovom vojskom, kada se cesar osobno ovdje prije grada utaborio. Prihvatio ne zbog toga , da sam mogao pomisliti da se suprotstavim njegovoj snazi, nego samo zato, da ga zaustavim, da bi se Vaše kraljevsko Veličanstvo sa vašim bratom Rimsko-kršćanskim carem mogao sa kršćanskim poglavarima ujediniti.”

Kisečki se kapetan znači trebao povući zbog istih razlog pod Beč, kao staleži pokrajina. Ili kao Franji Batthyanyu, koji je 14. kolovoza 1532. god. napisao Tomi Nádasdyju:“ Vaše je Veličanstvo predložilo, da se sastajemo u Slavoniji. To mi se jako sviđa, mada već mrzimo česte sjednice, međutim možda će ova biti korisnija od drugih... Mi sa simpatijom podržavamo takvu sjednicu... samo vaše Veličanstvo neka piše onima, kojima je potrebno, i postupi prema tome što uradi, jer kad nas Kraljevsko Veličanstvo naredi k sebi, a njegovu zapovijed očekujemo svakoga časa, morat ćemo se podložiti njegovoj zapovijedi“.

Iz citata su nam dvije stvari jasne. Prije svega, da su zapadno-ugarski staleži bez obzira na opredjeljenje održavali redovite sjednice. A drugo, da je i Batthyany računao da će mu biti naređeno pojaviti se pod Bečom. A njegova je situacija na neki način bila malo drugačija od donjo-austrijskog založnika Jurišića. Zapadno-ugarski, slavonski i oni nasljednih pokrajina nisu bili odvojeni jedni od drugih glede informacija i akcija . „... znajte, da me Turak cijeli dan opsjedao... Zato pišem Vama, da se znate čega držati, i u najvećoj žurbi proslijedite naše pismo u Bečko Novo Mjesto i u Beč...primjerak izvješća šaljem glavnom kapetanu u Graz itd.“ – napisao je Nikola Jurišić provizoru i građanima donjo-austrijskog Kirchuschlaga 6. kolovoza 1532. godine.  Štajersko pokrajin- sko ratno vijeće je već 1531. god. izdalo svoju „naredbu o ustanku“ („Auf- gebotspatent“), koja je regulirala ratnu organizaciju, obaveze pokrajinske obrane, iako to nije isključilo zapovjedni djelokrug Beča.

Jurišić je znači pored Beča smatrao važnim informiranje štajerskog glavnog kapetana Hansa Ungnada (Landeshautmann), kada se oko njega zatvarao obruč opsade. Nije to bio jedini slučaj da mu je kroz turski logor uspjelo proslijediti poruku. Jurišić je bio primoran u krajnju ruku prihvatiti okršaj iz istih razloga, kao što su to učinili i njegovi kolege u cijeloj pograničnoj regiji. Naime, zbog zakašnjelog nadolaska kršćanskih snaga i obrane Beča. Njegovom je odlukom izložio sebe i svoje podanike, koji su ostali u Kisegu smrtnoj opasnosti. Kako se zna reći, kocka je bačena. Kiseg je bila prva utvrda na putu turske vojske, koja je bila na strani Ferdinanda I. To je bio jedan od razloga zašto je 5. kolovoza 1532. god. započelo zatvaranje obruča oko Kisega. „Čim je pašinom Veličanstvenom, njegovom suncu sličnom umu postalo jasna situacija utvrde, osmog dana navedenog mjeseca ( god. 939 mjeseca Moharrema 8., tj. 10. kolovoza 1532. – autor) se je sa vitezovima svojim četa, hrabrih poput lavova ispred nje utaborio, s nakanom, da nakon što je slomio otpor uznositih pobunjenika zatvorenih u nju, otvori vrata pobjede i ovu utvrdu pripoji drugim već zauzetim gradovima.”

To su riječi sultanova kancelara, Dželalzade Mustafa rejz-efendija. Rejz efendi je još i to zabilježio, da su Jurišićevi husari uznemirili prethodnicu vojske, vojsku smederevačkog bega Mustafe, dapače: „...iz vojske neustrašivog lovca na đaure jedna je grupa vitezova prišla u blizinu grada, a podla konjica nevjernika izašla iz tvrđava i na polju ispred nje vodili izrazito žustru borbu. Na stalno nadolazeće muzulmane su sa zidina pucali zarzubanima. A što su vjerovali u snagu svoje tvrđava oduprijeli se“.

Dana 5. kolovoza su pod grad prvi pristigli smederevačke turske čete sa krimskim Tatarima. Dva dana kasnije veliki vezir Ibrahim sa dijelom rumelijskog korpusa. Nakon toga je slijedio paša Kasim Güleldže sa drugim dijelom korpusa. Dana 10. kolovoza 1532. god. su kod južnog kamena mejaša grada podigli i šator padišaha. Ovog je dana pristigao Sulejman i pratnja sa vođom anatolijskih vojski Ajas pašom.

Kada su 10. kolovoza 1532. god. Kisečani pogledali sa zidina, sa zapre- paštenjem su morali konstatirati, da je obruč opsade oko njih zatvoren. Kako smo vidjeli u pet dana, koliko je prošlo između pojave prethodnice i glavne sultanske vojske niti branitelji nisu bili pasivni. Prilikom dolaska smederevačkog dijela vojske još su dva predgrađa bila netaknuta.

Na sjevernoj strani tzv. Njemački grad ili Siget, a na južnoj strani predgrađe nastanjeno Mađarima, Ungermarkt. Kisečki zapovjednik tvrđave, koji je bio ujedno i apsolutni suveren cijelog grada, poduzeo je sve, da bi sa vratima i bedemima ojačana predgrađa čim dulje održao.

Naime, tu su stavili životinje na sigurno. Turska prethodnica odmah je naravno i napala predgrađa. Dogodilo se to 6. kolovoza i još su se tri dana vodile borbe za te dijelove grada.

Nije niti bilo riječi da bi se ti dijelovi mogli obraniti. Dapače, Jurišić je bio 9. kolovoza sam primoran da zapali oba predgrađa, kako ne bi li poslužila kao skrovišta turskoj vojsci.

Ostatak stoke su sklonili iza zidina. Dana 10. kolovoza prije početka žestoke opsada još je uspjelo braniteljima spasiti nekoliko životinja. Svilenu gradsku zastavu već je danima namakala kiša. S tim su dali na znak Turcima, da su spremni na obranu. Tada je već bilo odlučeno, da je opsada neizbježna. Između ostalog i to da je okosnicu obrane davao grad. Znači nije se radilo o opsadi tvrđave, nego čitavog grada: „...dokle god se drži grad, održiva je i tvrđava, dulje nipošto“ – napisao je Jurišić Ferdinandu I.

U ovoj opaski kisečkog kapetana nalazi se cijela strategija obrane. Znači grad se morao smatrati središtem obrane jer se tvrđava nalazila unutar grada. Ovo je za njih bilo sasvim razumljivo jer grad izgrađen u 13-14. stoljeću pripadao je kategoriji grada-tvrđave, gdje je obrana bila planirala na gradskim zidinama, a ne na tvrđavu.

Tada je međutim još manje kula branilo grad, nego na kraju opsade. Turski napad je, naime, našao kisečane usred obnove obrambenog sustava grada . Zahvaljujući novčanoj i poreznoj akciji pokrenutoj sa strane Jurišića i Ferdinanda I. započela je izgradnja vanjskog obruča zidina sa kulama.

Od planiranih pet kula do prije opsade izgrađene su samo dvije. To su bile kula Lisičin rep (Fucszagel) u sjeveroistočnom uglu zidina izgrađena 1531. god. i na sredini između Stare kule (Bastei) i dijela tvrđave 1532. godine podignuta Uglasta kula (Eckturm). U ovo vrijeme su gradili zbog učvršćenja cijelog zapadnog zida zid paralelan s njim. To je bio pravi Zwinger (prisilni zid) o kojem je i Stara kula dobila kasnije svoje ime. Taj zid bio je prijeko potreban jer su vinogradi nasuprot njemu pružili idealno mjesto protivniku. Kako se kasnije ustanovilo, isti dupli zid bio je izgrađen i na južnoj strani zidina.  Osim navedenih kula i tornjeva stajala je još južna, tzv. Kula donjih vrata i Stara kula, koja je nekada sama stajala, a branila je Južnu kulu i sjeverna Kula gornjih vrata.  Ovu posljednju je talijanski povjesničar Paolo Giovio nazvao Austrijska vrata.

Tu vrijedi malo stati zbog kratke analize. Kao što je vidljivo i sultanov kancelar je primijetio, da su kisečani napali one, koji su najprije došli. „ Uložio sam velike napore, da održim predgrađa“ – napisao je na ovo 6. kolovoza Nikola Jurišić.

Zbog toga što je znao da će to biti nemoguće, cilj ovih udara izvan grada bilo je nešto drugo. „Tijekom turskog nadolaska su kisečani svaki dan izašli protiv Turaka na polje ispred mađarskog predgrađa, do potoka Gyöngyös, i svaki su se puta s njima i sukobili.“

Gradski bilježnik, Pangracz Schwankler u svojem dnevniku opsade upućuje na to, da kisečani nisu besposleno gledali Turke, kada im se prethodnica pojavila pred Kisegom.

Moramo opaziti, da su te akcije bile smišljene. Postavlja se pitanje, nije li moguće, da se obrana taktično i svjesno pripremala na iznudu opsade. Za održavanje predgrađa nije bilo ni najmanje nade. Bilo je to međutim efikasna provokacija prethodnika. S druge strane dali su svjesno na znanje da prihvaćaju opsadu. Zna se još i to da je to bila prva grad-tvrđava u smjeru pohoda, koja je bila na strani Ferdinanda I.

Ocjenu načina prijema turske prethodnice pod Kisegom moramo dati uzevši u obzir zajednički utjecaj otpora preko Rabe i u regiji između Beča i Graza i ogromnih poteškoća, koje su se javljale u turskoj vojsci. Turskim vojskama bio je potreban odmor. Trebalo je nabaviti hrane za ljudstvo i životinje. Janjičarima je bilo obećano, da blaga iz zauzetih gradova pripadaju njima. I o veličini i snazi sultanskih vojski pristizale su obećavajuće vijesti. I sam je sultan bio informiran o velikim pripremama u Beču. Činjenica, da nisu sa sobom nosili velike opsadne topove, objašnjava, da su se s vremenom odrekli opsade Beča.

Sve se više govorilo da će se sukobiti sa ujedinjenim kršćanskim snagama na otvorenom terenu. Svaka uspješna protuturska akcija imala je taktički značaj.  U međuvremenu je definitivno odlučeno da će glavni turski tabor biti ispod Kisega. 

Još jedanput bi naglasili ispred grada, a ne tvrđave jer su se pripremali na opsadu utvrđenoga grada.

Jedinstvena organizacija obrane

U ovo je vrijeme već postojala jednostavnija varijanta kisečke gradske straže. Prema popisu svaki član senata (Rat) prisežni savjetnik (Ratsgeschworenen) dobio je titulu viertelmeistera. Znači dužnosnici uprave i sudstva izvršavali su i časničke zadatke gradske obrane. Za vrijeme turskog pohoda na Beč 1529. god. susjedno mjesto Bordmonostor (danas Klostermarienberg, Burgenland) u potpunosti je uništeno. Postalo je žrtvom jedne turske čete, koja je napala južno od Beča. Kisečani su tada primorali na bijeg deset puta mnogobrojniji turski logor uz prilične gubitke.  Tu vidimo oživljenje bečkog i šopronskog primjera njemačke institucije viertelmeistera.

Moramo odmah nadodati upotpunjenu sa mađarskim deseteračkom podjelom. Ovo izjavljujemo unatoč tome, što izvor ne nabraja imena deseterskih majstora. Titulu viertelmeistera u ovom slučaju moramo smatrati čisto službom u obrani grada. Nasuprot zadatak deseteračkih majstora bila je i upravnog karaktera. Prvu poznatu listu viertelmeistera naslijedio je na mlađa pokoljenja poznati „Dnevnik o opsadi“.

Tako između ostalih imena senatora i viertelmeistera Erdős Pál, Hans Kerssner, Bedőts Miklós, Mathes Lederer, Andres Slaher, Pangraz Swankler, Markó Bálint, Mathes Plickenofen, Ulrich Gunser, Csun Mihály, Stefan Dachner, Veres Benedek. Na čelu vijeća stajao je gradski sudac Stefan Rempl, dok je crkvu u Kisegu vodio svećenik Michael Alz.

Samo možemo žaliti, što na ovom mjestu desetnici nisu nabrojeni. Ova organizacija je tada bila jednokomorna, za vrijeme rata za obranu grada odgovoran je bio kapetan tvrđave. Institucija kapetana grada i kapetana tvrđave odvojiti će se tek 1575. godine.

Na ovome mjestu trebamo spomenuti jednu od najvažnijih stavki. Gore smo već citirali Jurišićevo pismo iz kojeg postaje jasno da obrana tvrđave ovisi o obrani grada.

Ovom bi sada pridodali, da je za to bilo samo onda šanse, ako su se spojile organizacije grada i tvrđave. Kada je obrana bila u ruci jednog čovjeka. U našem slučaju garancija za to bila je apsolutna vlast kapetana Nikole Jurišića. To je bio posljednji ratni događaj u povijesti grada Kisega, da su kisečka tvrđava i grad u organizacijskom, obrana u vojničkom, a lokalna civilna vlast u upravnom smislu tvorili jedinstvo.

Prema tome trebalo se odreći jednog dijela gradske samostalnosti. Iz topografskog gledišta Kiseg sastavljen iz jedne jedinice pretpostavljao je i istu organizacijsku građu. Na ovo nas navodi i „Opsadni dnevnik“, koji ispred gradskog suca i svećenika nabraja ime kapetana „Gospodar grada: Gospodin Nikola Jurišić, vitez, savjetnik Rimskog cesarskog Veličanstva, kapetan Kisega i Svetog Vida pored Plauma.“56

Kako je vidljivo Jurišić je bio kapetan tvrđave i grada te kasnije nastale Rijeke. Pored titule, koju je naslijedio iz Hrvatske, tu moramo naglasiti da je kao založni vlasnik tvrđave Kiseg bio kapetan i građanskog grada.

Ova praksa je dolazila iz nasljednih pokrajina u zapadno-ugarska habsburška založna imanja.

Onda, kada je od sredine 15. stoljeća najamno i činovničko plemstvo je došlo u posjed založnih imanja. Ovim je i vojno pravo prelazilo u njihove ruke.  Požunski ugovor iz 1491. god. ostavio je u rukama Habsburgovaca pravo, da u odcjepljene zapadne-ugarske gradove oni imenuju kapetane i upravnike tvrđava.

Međutim, tu moramo još nešto dodati. Uz ime gradskog suca, Stefana Rempla ne može se čitati nikakva titula, koja bi nas upućivala na njegov položaj u gradskoj straži.

To je ipak zanimljivo. Kasnije, kada se imenovao prvi kapetan grada, na tu se dužnost izabrao gradski sudac.

Pokušaji da se razdvajaju dužnosti do 1611. god. doživjeli su potpuni fijasko.  Lokalna civilna vlast od tada bila je u jednoj ruci.

Organizacijski se sustav obrane (kule, četvrti, desetine) dalje dijelio. Tako da su 1532. god. pored Jurišića u gradu još djelovala četiri kapetana Bedőts András, Mathes Lederer, Martin Schneider i Hans Krammer. Oni su sa svojim podređenima bili odgovorni za četiri kule. Zapovjednik gradske straže (Wachtmeister) postao je Georg Kromoser.  “Opsadni dnevnik „ čuva imena zastavnika (Fahnrich, Weibel) Hansa Ygla, majstore straža (Wachtmeister) Germana Swanklera, Petera Schmida i Erharda Schustera i naposljetku izvrsnog Feuermeistera Forintos Mátyása. Lista je spomenula i bubnjara (Trommel-schlager) i zviždača (Pfeifer).

U osobnoj službi Jurišića bilo je 38 naoružanih konjanika. U svom pismu 28. kolovoza 1532. god. napisao je: „ došao sam ovamo sa 10 naoružana konjanika i 28 husara”.

Nije još sasvim jasno, da li je i Jurišić dobio novca za postavljanje svoje pratnje. Tada je još kao vitez (Ritter) pripadao staležu (Ritterstand) donjo- austrijskih srednjih plemića.

Od Ferdinanda I. dobio je barunsku titulu (Freiherr) samo nakon opsade, koja ga je uvela u članstvo Doma glavnog staleža (Herrenstand).  Ovako ili onako bio je obvezan da postavi opremljene konjanike. Ferdinand I. nakon opsade poziva se da ”...ovaj mali gradić nije dobio vojnike niti strane niti domaće narodnosti...”

Sebastia Schartlin von Burtenbach znao je tako da su staleži poslali 100 ljudi u Kiseg.

On je bio ujedno i general kapetan (Oberst-lieutenant) carskih vojski.  Teoretski je trebao sloviti kao dobro informirana osoba. I ovaj detalj nas upućuje na zaključak postavljanja vojnika donjo-austrijskih staleža. S njima se pripremao ići pod Beč. „a tvrđavu sam unatoč na svoju očajnu situaciju ostavio dobro opskrbljenu na jednog vrijednog plemića”.  O osobi te plemenite osobe ne znamo ništa. Moramo međutim primijetiti, da pored imena Jurišića izvori spominju poimence još jednu osobu, baruna Longina von Puchheima.

O njemu znamo da je 14. kolovoza 1532. god. uz štajersku i kranjsku pomoć branio Stadt Schlaining od opsade Turaka. Ovaj izvor nam govori i o tome da: „usmena i pisana poruka poslana od gospodina Nikolića kisečkog kapetana i baruna Longinusa von Puchheim” požurivala Ferdinanda I. radi oslobađanja Kisega. Isvánffy pak piše, da je njega Ferdinand I. poslao sa „jednom njemačkom bojnom“ u Kiseg, ali još prije opsade. Pa dodaje „Nikolić s još 100 pješaka“ povećao svoju posadu i to o svom trošku.  Ova se proturječnost ne može razriješiti. Puchheim je i sam bio ugrožen u Stadt Schlainingu, odakle se nije mogao ni maknuti.

Sasvim se može isključiti prema pismu uostalom napisanom u Stadt Schlainingu, da bi on napustio tu tvrđavu. Još više da ode u opsjedani, od Turaka, Kiseg. Naravno, trebalo bi se ipak objasniti zašto drugi izvori pripisuju tako aktivnu ulogu barunu Puchheimu u vezi Kisega.

Isvánffy je tako znao, da kada je on otišao u turski logor na pregovore sa Ibrahimom „grad i brigu o njemu predao je svom časničkom drugu Puchaim Longinu…“  Kako znamo prva Jurišićeva žena bila je barunica Katharina Pucheim.  Ima onih, koji nju drži za sestru Longina von Puchheima, prema tome bio bi šogor kisečkom kapetanu Jurišiću.  Ovo ne možemo potvrditi. Ali svakako da „...ovaj gradić nije dobio vojnika plaćenika niti stane niti domaće narodnosti...”

Ovo je napisao Ferdinand I. u pismu Nikoli Jurišiću nakon opsade u rujnu 1532. godine. Ovo pismo vrijedno je priznanja. Ujedno pojašnjava da je Istvánffy posjedovao krive podatke i vijesti glede slanja njemačke satnije i Puchheima. Ovo mišljenje potvrđuje i prvi istraživač opsade Martin Rosnak u svojoj knjizi objavljenoj 1789. godine.  Gore je već bilo riječi o tome da su se pred opsadom u Kiseg sklonili kmetovi s Nadasdyjevih posjeda, pa tako i čeprežani. „Jako vam hvali i preporučuje gospodin Mikolic kmetove vašeg veličanstva, koji su pristigli iz Cseprega, jer su se svi vrlo čestito ponašali“ – napisao je svom gospodaru servitor iz Livke (Lockenhaus A) Tome Nadasdyja.

Nikola Jurišić je izvijestio „ ni među njima nisam našao više od 700 ljudi sposobnih za borbu“. „Otprilike bilo je iz ovdašnjih ljudi i pridošlica tisuću ljudi koji su bili sposobni za borbu, i mogli stati na zidine“ – piše kisečki bilježnik u „Dnevniku opsade“.

Još dodaje da je tijekom obrane umrlo ili strijeljano 418 ljudi. Ovo je vrlo vjerojatan broj. Godine 1575. gradska straža brojala je 438 ljudi.  Neposredno na zidinama bilo je naređeno 286 ljudi. Međutim tada je grad bio već dva puta veći nego 1532. godine.

Tijekom opsade je grad bio znači sposoban u korist obrane grada prepustiti 250-300 ljudi. Prema tome piše vjerodostojno „Dnevnik opsade“, koji spominje 1000 domaćih i stranih ljudi među braniteljima. Unutar zidina je svoju sudbinu čekalo još 800 žena, dalje 2300 djece i starih, znači sve skupa njih 4000.

Turska opsada Kisega

Ne treba se čuditi tome da ih je obuzeo strah, kada je ogromna vojska 5. kolovoza pristigla pod Kiseg. Četiri dana kasnije na zapovijed Ibrahima započelo se iskapanjem šanca za topove.

Iza ovih su smjestili poljske topove tzv. falkone i felkonete. Teški opsadni topovi nisu stigli ispod Kisega. Lodovico Dolce biograf Ferdinanda I. u svojoj knjizi navodi: „ U Beč je pristigla vijest, da Sulejman...ne nosi sa sobom topove za razbijanje zidina.“73

Ovome djelomično proturječi onaj izvor, koji spominje da su Turci nakon opsade kod Štajerskog Weissenburga ostavili teški opsadni top.  Osam komada, od sa sobom ponesenih topova sa stopalom, postavili su u vinograde zapadno od grada, nasuprot tzv. Zwingeru. Sulejman se začudio što je Jurišić dao zapaliti predgrađa.

Zbog toga je 10. kolovoza naredio istragu. Nakon toga je odmah dao zapovijed za napad. Benedikt Kuripešić tumač carskih poslanika pisao je isto jer je stigao sa sultanskim četama ispod Kisega: „...10. kolovoza, dana Svetog Lovrinca stigli smo do grada Kisega, kojeg su još isti dan započeli žestoko opsjedati.”

Tri dana je već trajao napad turskih topova, međutim 4-5 kg teške željezne kugle falkona i samo 1 kg teške falkoneta nisu mogli previše nauditi zidinama. Sam veliki vezir Ibrahim je 13. kolovoza naredio napad vojskama. S četiri strane su se pomoću konoplja i ljestvi penjali na zidine. Branitelji su se međutim uspjeli održati. Napadi su trajali četiri dana. Branitelji su odbili više od tucet juriša, od toga devet izrazito žestoka, mada sa gubicima.

Vani u turskom logoru zavladao je nemir. Računali su s vrlo brzim uspjehom, a evo sedam dana poslije prijetio im je neuspjeh. Dodajmo još da je kiša stalno padala. Zbog nedostatka hrane za ljudstvo i životinje nastala je nervozna atmosfera u kisečkom logoru Turaka: „Morate nadalje znati, da je u turskom logoru velika nestašica kruha. Žita i hrane ima još dovoljno, ali nema mlinova, gdje bi se moglo mliti, tako da nema ni dovoljno muke“.

Ovu izjavu dao je jedan zarobljen i ispitan turski zarobljenik. Velika glad nastala u logoru imala je veći utjecaj na krajnji ishod stvari, nego što smo to do sada mislili. I Szerémi je tako znao, da je tijekom pohoda puno ljudi stradalo samo od gladi: „Zbog toga je cesar svoj logor spustio blizu Nežiderskog jezera. Onda je od velike gladi puno vojnika umrlo.“

Ovo je znao i nepoznati talijanski izvjestitelj: „Što se hrane tiče i tu, pa tijekom cijelog vojnog pohoda se pokazala velika nestašica svega.“78 Sebastian Schartin augsburški kapetan pukovnik plaćenik sa zabrinutošću javlja doma iz Beča: „...nemojte zanijekati da su Turci na nekoliko mjesta prešli Rabu, žito nisu zapalili, i to je mišljenje, da će na neki način prevoziti u bečki logor.”

Ovo pismo nam govori o dvije stvari. Prvo, da obrana nije uspjela svugdje zapaliti žito ispred neprijatelja. S druge pak strane, da su poteškoće u snab- dijevanju turske vojske bile zaista izvanredne. S ovim je povezano i to da je Hans Katzianer zaista dao porušiti sve mlinove pored Rabe.

Koncem kolovoza 1532. god. augsburški plaćenički kapetan piše, da je glad poprimila strateški značaj. Ovo piše o sultanu: „Opće je mišljenje, da mora ići dalje zbog gladi. Jedan kruh, koji kod nas košta jedan bečki denar, kod njih je 12 aspera, nadalje disciplina njihove vojske je u rasulu.“81

Zbog sveopćeg nedostatka hrane atmosfera je počela biti nesnošljiva. Sami su Turci priznali, da su dnevno morali smaknuti 10-12 ljudi zbog pljačke i paleži.

Možda su izjave dva turska uznika najsimptomatičnije. Na pitanje, je li vlada glad u turskom logoru: „prvi je odgovorio, da kruh veličine šake stoji 10 aspera, stočna hrana 40 aspera i navodno puno njih je stradalo. Drugi je izjavio, da je puno njih umrlo zbog nestašice hrane i vode.“83

Asper je zapravo turski srebrni sitni novac: akče. Tada je 50 akči vrijedilo 1 rajnsku forintu, 60 akči vrijedilo je 1 mađarsku zlatnu forintu. 1 akča je vrijedila 2 denara. Ovi detalji puno govore. Sukladno opisu opsade ove se činjenice moraju suočiti sa ponašanjem janjičara. S tim naime, što smo već gore spomenuli, da su janjičari oformili komisiju. Zbog čega? Što se skrivalo iza poteza age janjičara? Istraživanje će nam dati odgovor i na to.

Da bi tursko vodstvo olakšalo svoj teški položaj, dopustilo je 14. i 15. kolovoza opsadu Sárvára i Stadt Schlaining. Ove su akcije međutim završile neuspješno i puno je Turaka palo u zarobljeništvo. Ovo je bila ona vijest, koju su sa konjaničkim glasnikom slali Katzianeru u Beč, da su janjičari izgubili strpljenje. Njihove predstavnike je sultan ispočetka mogao smirivati obećanjima: „odgovor cesara je bio da trebate biti strpljivo, dokle god ne zauzmu Kiseg, onda pak hranu, koji nađu u njemu prepustiti njima i tako će ih voditi u borbu.“

U međuvremenu je veliki vezir Ibrahim uvidio da je sa topovima male snage doživio neuspjeh. Zato se okrenuo drugoj metodi. Naredio je minerima, započinju sa kopanjem tunela da bi minirali zidine. Time je započela druga dionica opsade.

Izgradnja minerskih tunela je započela 17. kolovoza 1532. godine. Zbog vodenog opkopa i stalnih kiša prvi su hodnici završeni tek dva dana kasnije. Zamisao napadača bila je, da će janjičare s puškama sakriti iza njihovih zemljanih bedema. Kada mine sruše zidine oni bi odmah krenuli u napad. Pod vodstvom topničkog vođe Forintos Mátyása su međutim branitelji počeli unutar zidina kopati mine za izviđanje. Nasuprot turskim minama. Na ovakav način se je prvo miniranje uspjelo spriječiti, još prije eksplozije.

Dana 20. kolovoza 1526. god. na grad se obrušila ogromna tuča. Naredni je dan Ibrahim naredio nastavljanje izgradnji tunela. Bez velikih opsadnih topova vjerovao je, da će na taj način uspjeti probiti rupu na zidinama. U pripremama za to naredio je zatvaranje mlinskog toka potoka Gyöngyös. Iz ovog se korita naime napajao vodeni opkop unutarnjeg grada i tvrđave.

Za sigurno kopanje mina ovaj je potez bio neophodan. Dana 21. kolovoza 1532. god. su aktiviranje mina povezali sa interesantnim planom napada. Naravno sve je držano u tajnosti, tako da Jurišićevi branitelji iz početka nisu ni primijetili varku. Ibrahim je azabacima, iregularnoj pješadiji, koja se bavila kopanjem tunela i janjičarima, koji su pripadali osobnoj pratnji sultana naredio da se postave na dio zidina kod poručenog mađarskog predgrađa. Tamo gdje je stajala Kula donjih vrata. Ovu južnu dionicu zidina branio je djelomično Zwinger, djelomično pak ova južna gradska vrata. Uostalom na ovom su mjestu grad branili isto dvostrukim zidom. Istodobno je zapovjedio da se sa sjeverne strane, sa strane također uništeno sjevernog predgrađa, tzv. Sigeta, zapuca na branitelje. Topovi iz visina sjevernih vinograda lako su mogli prisiliti branitelje u veliku opasnost. U ovom dvostrukom napadu puno je branitelja stradalo. Nikola Jurišić, da ubuduće spriječi takvu situaciju, izmislio je jednostavno rješenje. Iz grada i letvi sa krovova gradskih kuća dao je izgraditi obrambeni šanc od 3 i pol metara.  Na jednom je mjestu bilo eksplodiranje mina uspješno.  Da bi spriječili navalu turskog pješaštva, mjesto gdje su nastale rupe u zidu zatvorili su gredama i bačvama punim zemlje. U nastaloj borbi prsa u prsa dosta je Turaka nastradalo.

Metodu kopanja tunela Ibrahim je procijenio uspješnom. Zbog toga je 22. kolovoza 1532. god. dao pripremiti opći napad. Rumelijskoj vojsci je naredio, da nastave sa zatrpavanjem vodenog rova. Ovaj posao, koji je već prije započeo trajao je dva dana. Drva nije nedostajalo, jer su materijal nosili iz obližnjih šuma.  Ovog puta su međutim kopanje izvršili noću, a ne kao dosada danju.

Slijedio je krizni trenutak. Kisečanima je postalo jasno, da ne mogu računati ni na kakvu pomoć. Mađarske i pokrajinske staleže taj su dan naime premjestili pod Beč. Na zidinama je dosta branitelja obuzeo očaj. Bilo je i takvih, koji su se pripremali na izdaju. Bacali su papirnate svežnjeve u turski logor, na kojima je pisalo, da bi u slučaju slobodnog odlaska predali obranu.  Ovo je navodno sve pripremio jedan tajni savjetnik Ibrahim paše, „jedan rođeni kršćanin“.

Veliki vezir Ibrahim i Ajas paša odbili su ponudu, ali je Beg Ferudin ipak priznao, da su izdaju otkrili sami Kisečani.

Ibrahim je uvidio da se obrana ne može dugo održati. Vijesti su potvrđivale isto. Čak što više noćno tursko kopanje tunela stvarno nisu primijetili unutar zidina. Ibrahim je igrao na sigurno. Bio je tako siguran, da je obećao sultanu,da će 23. kolovoza zauvijek zauzeti grad. Padišah se na to sa svojom janjičarskom pratnjom, tzv. solacima, i sa dva Ferdinandova poslanika zadržanim u turskom logoru, kranjskim Josephom von Lambergom i vincenškim Talijanom Leo- nardom Nogarolom popeo na vinogradarsku goricu iznad grada.  Ovu uzvisinu narod još od tada naziva Sultanski vrh.

Iza topovskih šanca se postrojila u četiri velike formacije janjičarska vojska, koja je brojala više tisuće vojnika.  To je značilo da se ovog puta priprema napad sa četiri strane. Elitna pješadija čekala je da se pomoću noću iskopanih minskih tunela uzdrma i poruši zid. To se i dogodilo, jer je malo poslije uz strašnu nebesku grmljavinu srušena 18-19 metara dugačka dionica obrambenog zida. U mjesto urušavanja trčeće janjičare čekala je žestoka paljba, a branitelje, kiša kamenja i kopljaši. Turci su napadali u više valova. Drvene prepreke i sudovi puni zemljom opet su dobro poslužili braniteljima, pa je tako turski napad ponovo doživio neuspjeh. Ipak, juriš je prouzročio velike gubitke na obje strane.:  „... i ja sam izgubio u ovom napadu najbolje svoje sluge, zbog kojih mi je u srcu velika tuga“ – napisao je Jurišić Ferdinandu I.

Izvrsno pripremljeni Ibrahimov napad opet je doživio fijasko. Ovog puta je međutim poljuljano i sultanovo povjerenje u velikog vezira Ibrahima, ne samo age janjičara. Može se pretpostaviti da je tursko rukovodstvo došlo u sukob samo sobom. Ovo je bilo jedino, što je ulijevalo nadu u branitelje. Nadali su se, da će i turskom logoru izbiti kriza. Bilo je u tome realnosti, utoliko, što je gubitak u ljudstvu, opskrbi, ratnom materijalu i duhovnoj snazi obostrano bilo veliko.

Izvori nam govore, da je slijedilo razdoblje prikupljanja snage obostrano. I naravno opet dvodnevna kiša. Jurišić je tada već zaista uzalud molio za pomoći Beču. „Uoči velike pogibelji poslao sam glasnika u Beč... On se vratio, ali nije donio niti vojnika, niti municije, znači bez ikakve nade oslobođenja.“ – napisao je u svom prvom pismu Jurišić.

Pomoću posredstva iz Stadt Schlaining vitezovi Felitian von Petschach i Helfried von Megau nosili su molbu u Beč.

Napisao je to jedan od pristaša glavnog zapovjednika kršćanskih snaga izbornog kneza iz Pfalza Fridrich II. iz Passaua, koji se nalazio u Beču. Posredstvo je značio da su se vitezovi pozivali na pisana i usmena izvješća kisečkog kapetana Jurišića i baruna Longina von Puchheim. Lako je zamislivo, da su dva glasnika ulazila posredstvom Puchheima preko brda u Kiseg. Bečki savjetnik je tako znao, da u to vrijeme u Kisegu živjelo je još 600 ljudi, većinom žene i djeca, „osam dana jeli su samo kvasac“.  Ujedinjena kršćanska vojska od 86 tisuća vojnika, koja se pripremala stići pod Beč, još nije bila spremna. Ionako, napisao je Ferdinand I. Jurišiću nakon opsade“... nije se moglo riskirati, da Turke napadnemo silom da ih potjeramo u bijeg ili da ih izbijemo“. .

Tada je i priznao: „Navedena ispomoć nije ni mogla stići do tebe, a na to niti kasnije nije bilo nikakve mogućnosti“.

Sa ovim deprimirajućim odgovorom je stigao Hans Gennersperger ratni izviđač šipuškog podrijetla pod Kiseg.97 Preobučen u Turčina za vrijeme jednog juriša uspjelo mu je ući u grad. Nosio je sa sobom samo bodreće riječi Ferdinanda I. Vladarovu poruku su pročitali braniteljima. Gennersbergera su pak noću pomoću konopca spustili u gradski rov. Sretno je stigao u Beč, iako se na putu susreo sa turskim četama. Da bi se spasio sakrio se iza mrtve deve.

Dana 26. kolovoza turski se logor opet pripremao na veliki napad. Ibrahim je izdao ponovnu zapovijed, ali ovog puta i odmornijem anatolijskom dijelu vojske. Priprema je bila povezana sa novim planom napada, priznajući, da su napadi povezani sa eksplodoranjem mina isto doživjeli neuspjeh. Donosili su drva ispod zidina mulama i devama.

Sjekli su grade sve otprilike 2 i pol metara dugačke. Iz ovih su počeli graditi drvene tornjeve za mačevanje kod Kule lisičin rep, koji su bili viši i od sjeveroistočnog dijela zidina.99

Ove tornjeve su smjestili tako da opkoljuju kulu.

S jednog su tornja izviđali obrambenu liniju, istočni zid, sa drugog krila vojske, sjevernu dionicu. Kada su to branitelji primijetili nekoliko su malih bačvi, napunjenim sa sumporom, smolom i lojem bacili na te drvene gule. Zatim su bacali još nemlaćenu u snopove vezanu pšenicu i hvatove slame sa zidina. Ovako im je uspjelo zapaliti jedan toranj. Napadači su međutim uskoro ugasili vatru.

Sljedeći se je dan napokon do kraja oslobodio pakao. Grad su zasuli tisućama strijela i zapaljivim strjelicama. Niti je Jurišić uspio dati odgovor, na koji način se izbjegao strašan požar. Sigurno je kiša, koja je stalo padala u tome igrala ulogu. Tada se je već svako borio. Čak su se i žene latile oružja. Ibrahim je već pomišljao, da će narediti napad regularne konjice, spahija.

Od ponovljenih napada se uspjelo obraniti. U četiri sati poslije podne započeo je ponovni žestoki turski juriš. Četiri turske zastave već su se zavijorile na zidinama, ali je proboj ipak izostao.

Pobuna janjičara, pregovori i sklapanje mira

Kisečki „Dnevnik o opsadi“ zabilježio je 28. kolovoza 1532. god., da su Turci među svih juriša, ovog su dana vodili najkrvavije napade. Napadi su trajali od ranog jutra do jedan iza podneva.100

Uvertira ovog dana je međutim bila jedna interesantna međuigra. Ibrahim je naime još prije napada predložio pregovore. I to tri puta zaredom. Na početku je poslao četveročlano tursko izaslanstvo uglednog ranga pod zidine, da pregovaraju o predaji grada i tvrđave.101

Jurišić međutim to nije mogao prihvatiti. Prosili su ponovne pregovore. Odgovor je vrlo brzo stigao i do sultana, „koji se strašno naljutio. Ibrahim paša je pokazao spremnost da mi pomogne“ – nastavio je kisečki kapetan.

Tu se sada moramo vratiti na prije dano naše obećanje. Naime moramo suočiti činjenice sa ponašanjem janjičara. Moramo dati odgovor, koji je uzrok, što su oformili komisiju. Što je stajalo u pozadini age janjičara. Drugačije nam neće biti jasna Ibrahimova taktika. Neće biti jasno, što se odigralo u turskom vojnom vodstvu i zašto je veliki vezir započeo ponovljene pregovore.

Ovo ima i načelno i praktično značenje, da ovo zauvijek pojasnimo. Načelno zbog toga, jer ako krivo priđemo razjašnjenju ovog važnog detalja, cijelu povijest opsade bit će krivo tumačena. Važno je i iz praktičnog razloga, jer u izvorima možemo pronaći rješenje epiloga cijelog događaja, bez toga, da se moramo osloniti na maštu.

Postoje detalji izvora, koji bez ovoga mogu zaista skrenuti i analitičara i čitatelja na krivi put. „Ibrahim paša se pokazao voljnim, da mi pomogne“. Citirali smo rečenicu kisečkog kapetana. Da li se može krivo razumjeti? Naravno. Čak što više ovom još možemo i nešto dodati. Od servitora Tome Nadasdyja iz Lockenhausa je naime nakon opsade dobio i takvo pismo, po kojemu piše „gospodin Mikulicz vam preporuča Ibrahim pašu. Da njega nije bilo, završio bi on, ali ga je još poznavao od onda, kada je bio u izaslanstvu kod cesara (ovdje sultana – autor) i želi da uz zadržanje poštenja služi njemu do kraja života. Gospodin Mikolicz je već napisao Ferdinandu, da će ubuduće sa toliko pomoći dati kurvama svoje tvrđave na čuvanje i ovu vodu muškarcima. I već vam više vjeruje gospodin Mikolicz vama glede budimskih pitanja itd.” – pisao je Hirnik L.rinc pozivajući se na Jurišića.102

Da li bi se moglo krivo razumjeti? Da, moglo bi se krivo razumjeti. Čak što više sadržava oštru kritiku prema Ferdinandu I. i približavanje prema budimskom stajalištu, turskoj politici Zapolje. Naravno dvosmisleno. Ali samo dotle, dokle ne razjasnimo sve do kraja.

Postoji već cijela literatura o tome, kako je predao Jurišić simbolično Kiseg Turcima. Upravo je zato iznenađujuće, da nitko nije dovoljno istražio položaj Ibrahima. Iz toga bi se doznalo, da se nije radilo o nikakvoj predaji. Kako je poznato Jurišić je odbio sve ponude i zahtjeve velikog vezira. Ipak, mora se pogledati, kakvim je ponudama išao Ibrahim prema Jurišiću. Prema prvoj verziji, Kiseg se spašava, ako Jurišić pristaje biti poreznik turskom vazalu u Budimu. Prema drugoj Jurišić bi trebao „odmah platiti dvije tisuće mađarskih zlatnih forinti“, „glavnom zapovjedniku turske pješadije, janjičar agi.“

Ibrahim je naime tvrdio, da je sultan poklonio Kiseg agi janjičara. Razlog je bio, jer su janjičari pretrpjeli najveću štetu za vrijeme kisečke opsade.

Eto, tu ima smisla citirati, da su janjičari poslali povjerenstvo sultanu, izjavljujući, da se žele boriti: „zadnje je vrijeme (naime za borbu – autor) drugačije radije idu u smrt, nego da umru od gladi.”104

Ne vrijedi ne imenovati nešto što to zaista i jest. Ovo što se dogodilo u turskom logoru, bilo je ravno pobuni janjičara. Na neki način ih se moralo smiriti. Napokon ipak su oni uvijek su znali odlučiti ishode bitaka i opsada. Kao što smo već gore naveli, sultan je bio prisiljen nešto njima ponuditi. Prema tome, nakon zauzeća Kisega čitav ratni plijen pripadao bi njima, tako i hrana, koja se nalazila u gradu. Ibrahim je znači bio u teškoj situaciji, jer je došao u konflikt sa agom janjičara. U ovom periodu opsade je dakle nezadovoljstvo janjičara bio najozbiljniji uzrok, što se veliki vezir Ibrahim morao upuštati u pregovore.  „Paša Ibrahim je odmah bio voljan, da pomogne meni” – napisao je Jurišić u gornjem citatu.

Iza nužnosti pregovaranja nije se međutim krilo trotjedno kašnjenje zauzeća grada Kisega, nego i kriza u turskom vodstvu je prisiljavala seraskera Ibrahima na poteze. Pregovaraju dvije nipošto ravnopravne strane, koje se još poznaju iz Stambola. Na pregovore su međutim turskog velikog vezira prinukali janjičari. Nemojmo zaboraviti, kada se Jurišić odlučio, da je i pod smrtnom opasnošću otišao na pregovore u turski tabor, „glavni zapovjednik janjičara je zahtijevao....da ga pustim samog u tvrđavu, da bi pogledao konjanike, koji se tamo nalaze.“105

Mogla je to biti interesantna slika. Aga janjičara usred pregovaranja vođenim od velikog vezira zahtijeva, da osobno kontrolira stanje branitelja. Nije imao povjerenje u kapetana grada, ali niti u velikog vezira. Ovo posljednje je odlučujuće. Upravo nam ovo potvrđuje da je u turskom vojnom vrhu nepovjerenje bilo potpuno.

Ibrahim je nakon ovih neuspjelih pregovora naredio napade 28. kolovoza.  Tada je već turski sultan odlučio krenuti dalje, da bi svoj logor postavio na jedan dan hoda dalje. Veliki vezir je sasvim izgubio strpljenje. Pošto u janjičare više nije vjerovao naredio je konjici da napadne. Ovakvo se nešto događalo vrlo rijetko, da spahije moraju sudjelovati u opsadi. Napad je koncentriran na sjeveroistočnoj strani. Sa njihovih tornjeva su prebacivali planjke na zidine. Na dvije bočne zidine Kule Lisičin rep istodobno su pokrenuli juriš. Ovog je puta ovisilo samo o niti kose (bilo je vrlo blizu), ipak nije uspio proboj. Što se do sada nije dogodilo, sada jest. U isto vrijeme uspjelo je 8 turskih zastava istaći na zidine.

Ova je vijest vrlo brzo stigla da crkve Svetog Jakova i u kapelu Svete Katarine. Tu se sakupilo mnoštvo staraca, žena i djece. Oni, koji su preživjeli dosadašnja stradanja.

Nadali su se da će zaštita posvećenih mjesta pružiti njima nekakvu obranu, uspije li Turcima probiti zidine. Dočuvši ove strašne vijesti izbila je panika među njima. U strahu su počeli vikati i jaukati. Pokoji je počeo trčati na zidine, ne bi li obranili svoje najmilije. Ovo su nailazeći Turci protumačili, da se približava vojska, koja je do sada bila sakrivena u kućama i zastali su. Turski napad je zastao.107 Branitelji su prešli u protunapad, čak su i zarobili dvije turske zastave. Ove su pak bacili iza njih.

Vrijedno je spomenuti, kakva se legenda pričala poslije vezano za ovaj događaj. Prema predaji se naime taj dan Sveti Martin u liku konjanika pojavio na zidinama i isukanim mačem prisilio Turke da se povuku.

Kroničar Karla V. Talijan Paolo Giovio ukomponirao je ovaj događaj u 30. poglavlje svojega djela: „Turci su govorili, čuli su viku obrane kako nasrću svježi iz tvrđave na njih, a u zraku su opazili jednog konjanika sa isukanim mačem, koji im je prilikom njihovog napada zaprijetio. Nema dvojbe to je bio lik Svetog Martina....“.

Humanistički povjesničar je još nadodao, da je Sveti Martin u teškim vremenima bio uvijek na pomoći Sambotelcem. „...inače – nastavio je – stvarnost ovog čuda potvrdit će Nikolizza, od kojeg sam ovaj slučaj...nakon dugog raspitivanja u Beču i čuo“.

Predlažem da ne ismijavamo legendu. To je isto kao voće u koštanoj ljusci. Mora se razbiti, da bi došli do jestive unutrašnjosti. Što je onda ako je samo žanr drugačiji od giovanijevog umetka. Znači forma je to koja nam prosljeđuje priču, ali je suština istinita. Istv.nffy Mikl.s je isto preuzeo ovaj detalj“ …jedan gorostasni konjanik uglednog izgleda izjurio se svjetlećim oružjem van tvrđave...Ovo je među Turcima prouzročilo takav neobičan strah i trepet, da su hotimice počeli bježati sa zidina.“109

Kod Istv.nffyja je već postao putnički motiv, čak je zaštitnik Panonije, Sveti Martin rođen u Szombathelyu postao zaštitnikom i Kisega. Pored preuzimanja i kulta Svetog Martina u Italiji i Beču, nešto moramo ipak primijetiti. Drugi izvori spominju da Turke poslije ovog posljednjeg juriša nije bilo moguće nagovoriti na ponovni napad: „Viku i jecaj naših žena i djece ...shvatili su kao da smo sakrili naoružanu vojsku u svojim kućama, na što su se zaustavili. Vidi svemogući Bog nam je pomogao.“

To je tu suština. Napadač je sasvim krivo protumačio paniku nastalu unutar zidina.

Istodobno branitelji nisu mogli protumačiti, zašto je zapravo klonuo turski juriš. Kroničaru Karla V. očito nije bilo dovoljno Jurišićevo objašnjenje, po njemu je to bilo objašnjivo samo božjim posredovanjem. Stvarni događaj bio je potvrđen posredničkim činom zaštitnika Panonije. A legenda je krenula na put. Kroničar Ferdinanda I. Lodovico Dolce preuzeo također ju je preuzeo.

Benedikt Kuripešić, tumač poslanika, koji je tursku opsadu gledao iz turskog logora, napisao je: „...bez božje volje ne bi pomoglo ništa, tako da su obostrano došli do dogovora“.

U ovom posljednjem jurišu izginulo je 60 branitelja. Velika je to brojka, naročito ako se uzme u obzir, da je tijekom cijele opsade stradalo 418 ljudi. I sam Jurišić je ozlijeđen. Koplje jednog spahije i metak janjičarske puške su ga ozlijedile. Prema tumaču austrijskih poslanika „na turskoj je strani stradalo 2000 ljudi.

Kranjski glavni kapetan Siegmund von Weichselberg pisao je štajerskom glavnom kapetanu da je prema jednom slugi Ibrahima veliki vezir „pet tisuća janjičara i najbolje vojnike izgubio ispod Kisega.“114

„Dnevnik o opsadi“ opisuje znatno manje žrtava. Spominje sve skupa 765 turskih žrtava. Kako smo već spomenuli sultan se tada više nije nalazio u kisečkom logoru. Njemu je vijest odnio Džafer beg konjanik sultanske osobne straže u mjesto Szakony, u šopronskoj županiji. Prema poruci Kiseg se pokorio pred vojskom Sulejmana. Padišah mu je dao 500 zlatnika i jedan kaftan, a primanja mu je povećao za 10 tisuća akši.

To je bio dar onih, koji su donijeli dobru vijest. Prema turskom tumačenju pobjede. Serakseru Ibrahimu bio je mir isto tako potreban, kao Jurišiću: „Kada je turski cesar vidio toliku snagu i hrabro srce kršćana sasvim ga je obuzeo očaj, jer je već eto 25 dana utaboren sa svojom čitavom vojskom pred Kisegom. Životinje mu i ljudstvo trpi, ali u prvoj prilici, koja mu se ukazala da pošteno ode dalje, on je pozvao gospodina kapetana da se pokloni Porti i na sporazum i sklopio je s njim mir.“ 

U izdanju izvora o tom događaju još se ne spominje broj turskih žrtava, međutim od onda smo riješili slučaj.

Ovdje je bitno to da se radi o mirovnom pregovoru dviju strana. Sporazum je sklopio veliki vezir Ibrahim. Mučno pazeći na to da sa turske strane izgleda kao pokorenje. Na to je i sam Ibrahim bio primoran. Dijelom zbog padišaha, a dijelom zbog age janjičara. Pregovore je inicirao Ibrahim na gradskoj sinokoši (Anger) postavljenom svojem šatoru. Ovamo je Jurišić već stigao ranjen. Na ovo se pozivao, kada je odbio prijedlog Ibrahima. Ibrahim ga je naime prosio, da odu zajedno kod sultana, i da Jurišić poljubi sultanovu ruke. „Primijetio sam na njemu – piše Jurišić – , da je vrlo dobro razumio zašto sam se protivio da pođem cesaru ( naime sultanu – autor) i da ga vrlo cijenim”.117

To je bila značajna gesta sa strane Ibrahima. Poštedio je Jurišića da mora poljubiti sultanu ruke. Prije nego je pošao u turski tabor, ako se njemu išta dogodi, zbog njega nikako ne smiju predati grad i tvrđavu. Prije je sat vremena trajao dogovor sa građanima i Jurišićevim podanicima o potrebnim postupcima.

Obje su stranke prije svega željele, da se uzimajući u obzir obostrane interese okončaju ono što se ispod Kisegom dogodilo. Moramo naglasiti, da se to nije dogodilo među ravnopravnim stranama. Dapače ovo sve nije imalo niti službeni karakter, jer Jurišić nije pregovarao u ime Ferdinanda I. „Sa Ibrahim pašom smo vodili pregovore o jednoj stvari i prosio me da obavijestim o tome Vaša Veličanstvo” – napisao je Jurišić Ferdinandu I.118

I tu smo upućeni na kalkulacije. Ne znamo o čemu je to morao dati izvješće, ali nije ni toliko bitno jer nije utjecalo na sporazum. Ibrahim je isposlovao, da je sultan grad i tvrđavu Kiseg sa svim i svačim poklonio Jurišiću. Mogli bismo reći sultan je Kiseg smatrao pokorenim. Istodobno je na ruci kisečkog kapetana ostavio sve, što mu je i prije pripadalo. Jurišić je to prihvatio, ali Ibrahimu nije poljubio ruku, nego „radi većeg poštovanja kaftan”. Sama istočna simbolika.

Sultanski dnevnik piše: „Danas prije podne (26. mjeseca Moharrema 939., to znači 28. kolovoza 1532. – autor) beg tvrđave, Mikola zatražio je pomilovanje i pošto je on bio taj, koji je prije bio poslanik Ferdinanda I. dodijeljeno mu je. Izišavši znači paši predao je tvrđavu. A paša je održao divan, na kojem su svi begovi njemu ruke poljubili“.

Velikovezirsko vijeće je nakon toga poslalo Džafer bega sultanu u Szakony, da mu kaže: „tvrđava je zauzeta“.

Je li se simbolično isticanje zastave stvarno i dogodilo ne može se dokazati. Prema humanističkom kronikašu i Istv.nffyju, koji ga citira u svojim spisima, ovaj čin je bio nabrajan, kao jedan od uvjeta turskog odlaska. Jurišić o tome nije zborio niti riječi. Jedan dio istraživača to zbog ove činjenice jednostavno odbija.  Turski izvori naravno govore o predaji. Moramo dodati ne samo u slučaju Kisega. Isto su napisali u slučaju Graza. Iako znamo da tamo do opsade nije ni došlo. To je postalo dio turske propagande. Slučaj samopotvrde.

Kisečki kapetan je istodobno ispričao, kako je ostao sumnjičav aga janjičara. Jurišić ga je mogao samo na taj način obuzdati, da je izjavio, kako ne može preuzeti na sebe odgovornost za španjolske i njemačke vojnike u tvrđavi.123

„Puno sam razgovarao sa gospodinom Mikolicz o tom točnošću i prevari, koje ako ne upotrijebe kod Kisega, sigurno ne bi bilo grada u Njemačkoj do slavnog Kolna (ako njemačka gospoda ne pripazi bolje) kojeg ne bi osvojili“ – napisao je sevitor u Lockenhausu Tomi Nadasdyju.124

U povijesti gradskih opsada u Ugarskoj su tu prvi puta primijenili metodu kopanja protuminskih tunela. Istina je i to, što je Jurišić prilikom svojih pohoda kao poslanik dobro proučio istočni način razmišljanja.

Odlazak. Izostali sukob

30. kolovoza 1532. god. turski je logor odlazio na taj način, da im nije uspio niti jedan pokušaj. Tadašnja javnost nije međutim blagonaklono prihvatila sklapanje mira. Samo predaju. Čak su i suvremenici sa sumnjom prihvatili događaje. Dan nakon odlaska Turaka, 1. rujna 1532. god., dan nakon odlaska Turaka Franjo Nadasdy napisao je svom sinu Tomi Nadasdyju, da je Ibrahim zahtijevao od Jurišića 2000 mladih djevojaka i žena. O ovoj je ponudi Jurišić razmislio sa svojima i čak obećao Ibrahimu.  Kao što smo vidjeli na pregovorima riječi nije bilo o tome. Nije niti moglo biti. O istim neistinama govori Hirnik L.rinc „U Beču se proširila vijest o gospodinu Mikoliczu, da je pustio k sebi tri paše, i svakog ih je dana ugostio.“

Isto priča i o meni jedan Nijemac, razbojnik, koji je bio sa mnom u Lockenhausu (Leka), ali u tajnosti pobjegao...i sve su to vjerovali one beštije“.  U međuvremenu pod Bečom ujedinjenim kršćanskim snagama Sulejman se nije usudio upustiti u okršaj.  Tursko vojno vodstvo je naime i to smetalo, da su trebali ulaziti u borbe sa Bečkim Novim Mjestom u zaleđu.  Nije se osudio potegnuti niti jedan potez. Akindžijama, zloglasnoj neredovita turskoj konjici bilo je naređeno napad prema Linzu. To je bio posljednji pohod Kasim bega i njegovih 10 tisuća akindžija. Tursko je vodstvo ovim potezom htjelo vezati ujedinjene kršćanske čete, da bi sultanska glavna sila mogla neometano okrenuvši se ispod Bečkog Novog Mjesta poći preko Gleisdorfa, Graza, Leibnitza, Maribora, Varaždina i Požege do Beograda. Prevara je uspjela, ali od akindžija nije ostalo ništa.

Sada je platila Donja Austrija, Štajerska, Kranjska, ali i Koruška, što su prije svu vojsku povukli pod Beč. istočne pokrajine postale su slobodni plijen Turskoj vojci koja se vraćala.129 O tome raspolažemo sa puno podataka i iz turskih izvora.  Karlo V. se je sa svojim četama u osjećaju poraza mogao povući u Italiju. Ujedinjene kršćanske snage su se s ovim razišle. Sulejmana, koji nije izgubio 21. studenog su uz veliko slavlje dočekali u Stambolu. Gritti je 16. listopada 1532. god. odustao od opsade Ostrogona. Hieronimus de Zara poslanik Ferdinanda I. na Porti ožujka 1533. je obavijestio Katzianera, da je Porta naredila primirje na granicama zemalja Ludovica Grittija i Ivana Zapolje.131

Veliki turski pohod 1532. godine završio je bez da su se sukobile vojske dvaju velikih neprijatelja. Obećavao je da će biti rat europskih razmjera. Ovoj vojni je postao jedan od glavnih aktera Kiseg. U povijesti grada je to bio jedini i ujedno i posljednji primjer, da su grad i tvrđava pokazali primjerenu suradnju i zajedništvo. Za to je bila potrebna i izvanredna osobnost Nikole Jurišića.

Nadalje na tu suradnju staleža, koja je skovala skupa zapadnu Ugarsku i istočne habsburške nasljedne pokrajine. Posljednji je turski kontingent napustio hatar Kisega 30. kolovoza 1532. godine u 11 sati.

Ovo su u Kisegu ponovo uveli u zapisnik 1778. godine. Na uspomenu na te događaje još i danas kisečka zvone zazvone u 11 sati.