Siege of Koszeg / Kiseg / Güns according to Tadija Smičiklas

“Poviest hrvatska: po vrelih. Od godine 1526-1848”, 

by Tadija Smičiklas, 1879. - source here

Page 28

25. aprila 1532. digne· se Sulejman sa 140,000 ljudi i 120 topova iz Carigrada. Kod Biograda pridruži mu se vojska bosanska i petnaest hiljada Tatara. Kod Osieka predje Dravu i kretaše se s vojskom ravno prema Beču. 5. augusta 1532. dodje veliki vezir a 10. sam sultan s glavnom vojskom do maloga i slabo utvrdjenoga mjesta Kiseka na medji izmedju Austrije i Ugarske. Ferdinand bio je iz njemačkoga carstva dobio vojske do trideset hiljada i namjesti se pred Bečom, da očekuje navalu Sulejmanovu. Zapovjednik Kiseka Nikola Jurišić bio se upravo spremao sa dvadeset i osam husara i težkih konjanika, da podje na pomoć Beču, kad eto bane pred Kisek Ibrahim vezir sa svojom vojskom. Iz okolice sve malo i veliko pobjeglo pred Turci u ovu malu tvdjavu, da se spase. "Usudih se," pisa Jurišić kralju, .ovaj slabi grad braniti od silnoga neprijatelja, ne da bi mislio bio, da ću ga spasiti, već samo da njeko vrieme neprijatelja podržim, dok se kršćanski vladari bolje priprave, zato sam se izvrgao najvećoj životnoj pogibelji." Na okolištnih vinogradih razmjesti Ibrahim svoje topove i stane grad biti. Za tri dana bili su vanjski zidovi u ruku neprijatelja, a i unutarnje dosta oštetiše. Ibrahim zapoviedi sveobći juriš na grad. Sa četiri strane na jednom digoše se ljestve na zidine grada. Mala šaka obsjednutih junaka odbi i ovaj i još više juriša. Turci lagume pod zidinami podkapahu, a ovi iz grada radiše proti njim. Na jednoj strani diže ipak nepri- jatelj jedan dio zida u zrak, i preko onoga razvaljenoga otvora provali u grad. Sada podigoše Turci blizu grada šanceve od drva, da uzmognu puškami pucati u grad.  Jurišić im zapali ove šanceve. Neprijatelji zagruvaše opet s topovi, iz kojih su bez prestanka vatru sipali. Na dva mjesta gradske zidine provališe, nahrupiše kroz provaline u grad i već na zidine svoje zastave izvjesiše, ali budu opet suzbiti. Tako se je dogodilo i 28. augusta, kada su se već četiri turske zastave vijale na zidinah gradskih. To je bio već dvanaesti veliki juriš.  Na taj dan pisa jadno i tužno pismo Jurišić Ferdinandu, što ga pušta ovako izgibati, a iz Beča nedolazi mu nikako,·a pomoć, i završuje: “od mojih 700 ljudi pala je polovica, a od praha, što smo ga kupili za 390 for. imamo još samo jedan cent, samo nas još drži milost božja, bog neka se smiluje mojoj duši!”

Tek što je Jurišić list odpremio, oglasiše na razvaljenoj zidini turski glasnici: neka preda grad. On odgovori: "Dokle živim, ja ga nepredajem!' Za pol ure dodjoše glasnici i javiše mu, da je sultan biesan na njega, ali da će mu pomoći veliki vezir, ako tributom godišnjim ili na jednom sa 2000 for. grad od sultana odkupi. Jurišić odgovori: grad nije moj, zato nemogu obećati tributa, a dvie hiljade forinti neimam. Tri puta ga pozi- vahu i tri puta ih on odbije. Za jedan sat zatrubiše turske trublje na juriš. Ibrahim oglasi veću plaću vojski. Svaki - veli turski povjestnik - s dušom na jeziku vikaše ili ja neprijateljevu glavu ili on moju. Biesni udare Janičari sa svojimi dugimi puškami, Asabi (oklopnici) sa svojimi kopiji na razvaljene zidine i usadiše osam zastava. Naši izgubiše pri ovom jurišu šestdeset ljudi, njihov vojvoda krvari sa dvije rane. Naše odtisnuše iz jednoga šanca, koji su si bili učinili, da tamo u gradu još poslednju obranu uzdrže. Sada od grozna straha zajaukaše starci, žene, djeca, da je ljudem srdce pucalo, a strašno jr, bilo čuti. Neprija- telji na jednom njekim paničkim strahom jedan preko drugoga skaču sa zidina, a šaka naših evo ih progoni.  Turci rekoše, da ih je razgonio jedan konjanik plamenim mačem sa zidina grada.

pripisivahu svoju pobjedu sv. Martinu.  Za tri sata dodjoše opet glasnici turski, koji Jurišiću javiše, da ga je Su- lejman pomilovao i da mu poklanja tvrdju. .Moj prah bio je već sasvim izišao, piše on kralju, što je od mojih ljudi još ostalo na životu, to je već svu volju izgubilo, ja se nebih bio mogao više niti jednu uru braniti." Primivši pismo i taoce podje do Ibrahima, koji ga odmah pozva na poljubac sultanu, ali se on izpriča, da nemože od rana, da je preslab i vrati se u grad. Aga janičara želio viditi tvrdjavu. Jurišića popade strah i odvrati ga od toga, neka neide, da su tamo Španjolci i Niemci, koji njega neće da slušaju. Jedna četa Turaka skoči na zidine i razvije tamo turske zastave, a Ibrahim javi Sulejmanu, da se tvrdja Kisečani (tobože) predala. Sultan veseo obdari vezira, vojsku i samoga Jurišića, pa krene kući. Ferdinand za ovu hrabru obranu pokloni Jurišiću grad Kisek na vječna vremena, a preostale branitelje obdari.

Isti dan, kad su se makle vojske Sulejmanove izpred Kiseka, pisa Jurišić kralju: .Nemislim da će Sulejman na Beč navaliti, njemu će sada biti prvo poharati sve Vaše zemlje tamo dolje do Slavonije, pak će biti zadovoljan, a dičiti će se, da se niste usudili s njime omjeriti na bojnom polju!' Tako je i bilo. Od Kiseka do granica hrvatskih trebalo je turskoj vojsci mjesec dana. Čopori palikuća letiše lievo i desno ća tamo do Koruške. Kod Varaždina razdieliše se vojske u dvoje. Ibrahim podje na Savu, a car na Požegu, cestom ravno na Osiek, svuda roblje odvodeć i gradove paleći. Požegu popali i sve gradove do Gorjana. Kod Gorjana izda istom Sulejman zapovied i raznesu ju glasnici po vojski, neka nedovođe roblja, da su sad na carskoj zemlji. Do petdeset hiljada roblja odvodio je Sulejman iz kršćanskih zemalja. I ovaj put posta živaposlovica: kud turskokopito zagazi, tuda trava neraste. Kuda je po Hrvatskoj turska vojska prošla, tamo se niti sliedeće godine sijalo nije.

A ona izabrana vojska njemačka , što se bila sabrala pod zidinami grada Beča na sto hiljada ljudi razišla se , da nije nikakve koristi doniela. Ferdinand moljaše i zaklinjaše brata Karla, neka mu ostavi vojsku, da će liepom ovom prilikom sve osvojiti i isti Biograd, ali Karlo ode nemareći za prošnje bratove i razpusti vojsku. Njemačka je evo opet izašla svojom vojskom na smotru, a koristila nije kršćanstvu ništa!

Da je veliki sultan izpod maloga Kiseka tako sramotno s ogromnom vojskom otišao, to je ipak moglo ohrabriti kršćanski sviet, ali evo kukavno uzmakne jaka njemačka vojska izpod Beča. Ferdinand čini se, da se je prestao pouzdavati u kršćanstvo i u brata svoga. U mjesto da ratuje, nastojao je, da se s portom pošto po to izmiri. Rodjaka Jurišićeva Jerolima Zadranina posla 1533. u Carigrad, koji je na zimu god. 1533. 10. januara uljezao u tursku priestolnicu. Sulejman primi liepo poslanika i obeća, da će primiti Ferdinanda za sina a Karla cara za brata, ako mu donesu ključe od Stolnoga Biograda. Carski poslanik jošte po želji sultanovoj opomenu pismom bana hrvatskoga, neka čuva mir .zač će dobro biti nesamo za hrvatsku ali slovinsku zemlju, ki dugo vremena neimaju nijednoga mira, da ufam sam u boga, da će dobar biti mir za sve Hrstianstvo ~·