Život Nikole Zrinjskoga Sigetskoga junaka - part 1

  Život Nikole Zrinjskoga Sigetskoga junaka

Written by Matija  Mesić, 1866.

Source: https://books.google.ca/books?id=0Dw6AAAAcAAJ 

Note:  There are undoubtedly OCR errors in this transcription of the book.

Use Google Translate to translate to English.

Contents

I.  Otac Nikole Sigetskoga junaka i njegovo doba.

II.  Mladost Nikole Zrinjskoga. 

III.  Braća Zrinjska Ivan i Nikola do god. 1539.

IV.  Braća Zrinjska do smrti Ivanove.

V.  Junačko djelo Nikole Zrinjskoga pod Peštom. On postaje banom.

VI.  Nikola Zrinjski uzima Katarinu Frankapanku i s njezinim bratom Stjepanom stupa u zajednicu; zatim dobiva Medjumurje.

VII.  Djelovanje bana Zrinjskoga do ponovljenja većih turskih bojevah nakon g. 1551.

Predgovor.

Hotjelo se je, da za tristogodišnju slavu Sigetskoga Junaka bude narodu opisan njegov život i sve mu djelovanje, i na mene je red došao, da se podhvatim toga posla.  Svagda voljan prema silam svojim poslužiti narodu primio sam se težke zadaće, koja mi je bila povjerena, i evo ovdje iznosim u bieli svkt plod truda svoga.  Nu to čineć, smatram svojom dužnošću, da djelo svoje sprovedem s ovo malo riečih.  

Za moju radnju bilo mi je tako kratko vrieme odmje reno, da nisam mogao postupati poput onoga graditelja, koji hoće da mu zgrada bude i čvrsta i oku liepa, te zato naj prije osnovu osnuje, zatim si gradivo snaša i tad istom zgradu izvadja.  Upravo zato, što ja nisam mogao tako raditi, nije mi moglo niti djelo moje izpod ruke takovo izaći, da bi se moglo smatrati dostojnim spomenikom duhu onoga muža, koga je imalo prikazati potomstvu u pravoj njegovoj slici.  Neima u njem jedinstva; neima pravoga razmierja, nit ljepote oblika.  Nu dočim ono nije moglo zadovoljiti tim višim zahtjevom veće savršenosti, scienim ipak, da nije daleko zao stalo za umjerenijimi zahtjevi.

Ja se uzdam, da će mi se priznati, da sam pomno tražio istinu, i da sam svjestno bilježio, što sam našao.  To rekavši mogu se uzdati, da me neće stići prikor, da mi se djelo nije zbog moje nemari do veće savršenosti aznielo: što bi bilo po mene tim sramotnije, čim je uzvišeniji predmet, koji sam imao izvesti, i čim je svečaniji povod, koji me je na rad vodio.  

Nu što mi je djelo i takovo, kao što ga pružam narodu u ruke, za to imam mnogo zahvaliti onoj obilnoj pomoći, koju sam nalazio u knjizi magjarskoga akademika Salamona, koji je u najnovije vrieme ob istom predmetu pisao.  Jošte mi je dužnost, da zahvalim mladjim svojim pri jateljem, koji su mi dragovoljno i za ljubav domorodne stvari na pomoć bili, u čem su mogli Tako isto hvalim nadstojnikom kaptolskoga, nadbiskupskoga i zemaljskoga arkiva za onu spremnost, kojom su me puštali k neocienjenomu blagu, koje čuvaju u velikom obilju.  

I tako predajem ovu svoju radnju domoljubnomu obćinstvu, želeći iz dna duše, da ono, što je plemenita u životu Junaka, o kojem sam pripoviedao, uzorom bude i pobudom potomkom njegovim.

U Zagrebu početkom mjeseca rujna g. 1866.

Pisac.

Njekoliko riečih o djedovih Nikole Zrinjskoga.

Veoma su riedke u poviesti obitelji, koje bi bile onako dugo zadržale veliku svoju važnost, kao što ju je zadržala obitelj, iz koje je potekao Junačina, kojemu se ljetos slavi tristo-godišnji spomen posvuda, gdje umiju cieniti velika djela, a najpače u onom narodu, koji ga bolje nego itko drugi svojim nazvati mora.  

Bistromu duhu Sigetskoga junaka prikazivahu se slavna djela njegovih pradjedovah, kojih je niz započeo više vjekovah prije njegove dobe.  

Pleme Šubićah Bribirskih knezovah — tobo bijaše davno ime predjah potonjih knezovah Zrinjskih — bješe si već do trinaestoga vieka pribavilo toliko moći i uglednosti, da je moglo svojoj domovini u odlučnom času najvažnije službe izkazati.  Na izmaku prve polovice spomenutoga vieka bjehu se, kao što je obće poznato, uputili silni i surovi Mongoli i Tatari, da pogaze sviet kršćanski i u njem zataru sve tragove ljudskoga kršćanskoga napredka.  Oni se obore i na ugarskoga i hrvatskoga kralja Belu IV., ponajprije u njegovoj ugarskoj kraljevini.  Tu ga svladaju doskora i bez mnogoga napora.  Bela, iz svoje ugarske kraljevine prognan, od susjeda svoga, u koga je biednik utočišće potražio, oplienjen, bez nade pomoć očekujući od prvih glavah u svietu kršćanskom, povjeri viernosti i hrabrosti svojih Hrvatah i sebe i krunu svoju.  O junačke prsi i uzvišenu oduševljenost Hrvatah razbi se sva jarost i bjesnilo mongolske Oni spasiše svoju zemlju, oslobodiše kralja, odvratiše od svieta kršćan skoga groznu pogibelj, pred kojom je, zabrinut za sve što mu je bilo sveta, drhtati morao.  Med junaci pako i plemenitimi rodoljubi, kojim je poviest vienac slave splela zbog toga djela svjetovne upravo važnosti, sjaje ime Stjepka Š u bića Bribirskoga, koji je, bivši tada knezom u Trogiru, od ličnom revnosti sve činio, kako da se suzbije strašna sila neprijateljska.  

Nu istomu tomu Stjepan bješe u dio pala još i druga mnogo važna zadaća, da naime kao kraljevski uanijestnik moći svojom i velikim ugledom u povjerenoj si zemlji zakon i pravo čuva i da brižno odvraća svaku pogibelj, koja bi smierala na okrnjenje njezine cjelovitosti.  Pak i u tom po gledu pokaza Stjepko toliko mudrosti i snage, da je domo vina Hrvatah za njegova upravljanja u svakom pogledu na predna bila.  

Ona znatna moć i uglednost, što ju bješe Stjepko pri bavio svojemu rodu, uzdrža se — pače mnogo se dalje jošte razširi i poveća za njegovih prvih nasljednikah, sinovah mu i unukah.  Imajući oni znatna imanja u onoj strani naše domovine, koju Dalmacijom zovemo, te držeći u svoj zemlji bansko dostojanstvo, a u gradovih na Primorju, kojih se je svaki sam sobom upravljao, još ponapose kneževsku čast: bijahu po tom u ponajboljoj zgodi, da ravnaju udesom naroda svoga i zemlje svoje.  Kraljevska vlada nemogaše za prvih nasljednikah Belinih tako rekuć ništa činiti za naše zemlje, u svih bo odnošajih ugarske države bješe to doba zavladao najveći nered.  U takovih okolnostih bijaše sreća po našu zemlju, što se je nalazilo muževah, koji su ju znali občuvati od raspa: koji su zavadjene izmirivali, nasilnike krotili, vanjske neprijatelje odbijali.  To pako bijahu opet Šubići Bribirski, naročito pako ban Pavao, kojega obsežuo i prevažnih posljedicah djelovanje počima nakon polovice trinaestoga vieka, a u takovih okolnostih, gdje se kraljevska vlada po kazuje u svojoj najvećoj slaboći.  

Oslanjajući se Pavao na uzvišenu čast svoju, mudro i oprezuo rabeć sredstva, koja su mu na ruku bila, kupeć oko sebe one, koji su mu mogli biti u pomoć u izvadjanju mislih njegovih, tražeći načine, kako da se osjegura od Mletčanah, koji su se sve više približavali dalmatinskim gradovom: sve to prema jednoj i velikoj osnovi svojoj npotrebljujuć, mogaše Pavao občuvati našu zemlju od neredah i velikih štetah, premda se je i u njoj bilo pokazalo mnogo živaljah, koji su bili podobni izleći podpuno bezvladje, koje bi bilo osim svega inoga zla koji dio Primorja tudjincem u šake dovelo.  Takov muž, koji je umio u svem svojem djelovanju osim svoga osobnoga probitka i više zahtjeve državnoga i narodnoga života uvažiti, mogaše svom svojom snagom prio nuti uz misao, da na kraljevski priestol, na kojem je sjedio zadnji mužki potomak roda Arpadova, uzvisi novu obitelj, obitelj napuljskih Anžuviuacah.  Karlo Roberto (Charles I of Hungary, 1301–42), pomagan od pape, pak i u Ugarskoj imajući nješto privrženikah, koji su ga rado očekivali, uputi se u Dalmaciju još za živa zadnjega Arpadovca, Andrije III., s čvrstom nadom, da će i postići za čim je išao, buduć da ga je pozivao muž toli moćan i toli ugledan.  Ban Pavao dade ga na svom brodu u Spljet dovesti, i pošto ga je tu njeko vrieme pridržao, povede ga zatim u Zagreb i tu ga dade kraljem okruniti (god. 1300).  Nu ban si Pavao još i veću zaslugu steče za Karla Roberta.  Dalmacija i Hrvatska bjehu dale vjeru tomu novomu svojemu kralju, komu je Pavao put do priestolja prostro; nu u Ugarskoj, koja je do to doba imala istoga kralja s Hrvati, stadoše na put Karlu Robertu silni protivnici, tako da je on u toj kra ljevini istom posije više godinah obćenito kraljem priznan bio.  

Za vrieme dakle tih borbah, što jih je Karlo Roberto imao s protivnici svojimi i koje su napokon završene njemu na korist, i opet mu bijaše velikom podporom Pavao ban.  Od kralja, koji je ponajprije banu Pavlu hvaliti morao,.  što je mogao sjegurnom nogom stupiti na hrvatsko zemljište, odakle mu je i u samu Ugarsku prelaz olahkoćen bio, — od takova kralja mogaše Pavao očekivati, da će rado privoljeti još na veće umnožanje moći i slave obitelji knezovah Bribir skih.  Pak zbilja uzpeše se Šubići Bribirski prvih lietah vladanja Karla Roberta na vrhunac svoje moći i znamenitosti.

Dobivši oni prije najvišu vlast u Dalmaciji i Hrvatskoj, sada jim bješe dana jošte i Bosna, koju je Pavao kralju srbskomu oteo.  Od obitelji, koja je dosele na onom mjestu, na koje je bila stavljena, toli kriepko zadaću svoju rešavala, očeki vaše se punim pravom, da će i toj svojoj novoj baštini lieka donieti za one rane, s kojih je već mnogo vremena bez prave pomoći trpila, i kojih napokon nije mogla preboljeti: očeki vaše se od Šubićah, da će Bosni povratiti jedinstvo u vjeri.  O državničkoj mudrosti Pavlovoj svjedoči napokon vla danje njegovo naprama Mletčanom.  Obazirući se on ne samo na korist svoga roda, nego uvažavajući takodjer više državne zahtjeve, nastojaše s prva o tom, da si pribavi prijazan silne republike, koja je mogla grabežljivom svojom rukom poseg nuti za Primorjem, imajući već pod svojom vlasti ne samo sve znatnije otoke, nego i na kopnu takodjer toli znameniti grad Zadar.  Pošto su se pako kašnje i nutarnji i vanjski odnošaji mletačke repubhke po nju vele opasnim načinom promienili, promieni i Pavle svoje postupanje: i doista ne samo zato, što je imao uzroka, da se osveti Mletčanom i što je očekivao od uništenja njihova gospodstva na obalah dalmatinskih tim veće razširenje i utvrdjenje gospodstva svoga roda, — ne samo zato pruži on svoju moguću pomoć Zadranom, koji su željeli sa sebe sbaciti tudji jaram, nego ga u tom bez dvojbe ravnahu i drugi viši razlozi.  Nu on umre druge godine gorostasne vojne, koja je bila nastala s Mletčani zbog Zadra (g. 1312), te tako osta Zadar Mletčanom, kojim su u ostalom i druge povoljne okolnosti medjutim u pomoć pritekle bile.

Sva vlast, koju bješe Pavao u svoje ruke primio, sva moć, kojom je on poput vladara kakova u Hrvatskoj i Dalmaciji i u Bosni svirai javnimi poslovi upravljao, sve to predje kao baština kakova na njegova sina i nasljednika po imenu Mladena.  Nu jedno bijaše, što Mladen nije nasliedio od otca svoga, a to je ona politička razboritost i držav nička vještina, na kojoj je bio osnovan sav divni uspjeh djelovanja Pavlova.  Udarivši Mladen sam svojom stazom, koja je bila sasvim različita od putevah otca njegova, po ruši rukom svojom temelje veličanstvene zgrade, koju je otac njegov za svega svoga života izvadjao.  Bezobzirnim, nepra vednim i nasilnim postupanjem dade on poglaviti povod tomu, te su se javni odnošaji u zemlji tako promienili, da je usljed toga ne samo njegovo pleme izgubilo svoju prijašnju važnost, nego se je još vanjski neprijatelj na hrvatskom zemljištu ugniezdio, te je i ustav hrvatski znatno porušen bio.

Prvom posljedicom nerazbora Mladenova bijaše odmetničtvo gradovah na obali dalmatinskoj.  Ti gradovi, vezani budući najbitnijimi interesi svoga života s kopnom hrvatskim i svedjcr zazirajući od mletačke lakomosti, rado se davahu pod okrilje kraljevske vlasti i njezina zastupnika u zemlji hrvatskoj, ako jim je samo s te strane pružana dovoljna za štita za njihov život i slobodu.  Zato priznavahu oni drago voljno vlast Pavla bana.  i za volju njegove kriepke vlade lahko jim bijaše pregorjeti po koje okrnuće njihovih municipalnih preimućtvah.  Nu čim je Mladen po smrti otčevoj preuzeo kormilo u ruke, odmah se poremeti za Pavlova vla danja osnovani odnošaj medju dalmatinskimi gradovi i banom.  Buduć da kraljevska vlada nije imala te snage, da sama po pravu i pravdi izravna razne razpre, koje su nastajale, a Mladen sa svoje strane opet nit najmanje nije voljan bio, da se ravna obziri na državne zahtjeve, zato se počeše doskora njeki gradovi u viernosti prama kraljevskoj kruni kolebati, te domalo padoše pod okrilje mletačko: što je opet moglo tim lašnje sliediti, buduć da su Mletčani već odavna vrebali na dobru zgodu, kako da se umiešaju u hr vatske poslove, ne tobož iz sebičnosti, nego sve višim svrham za volju.

Mladen bi još bio mogao zadržati gradove u poslušno sti, da su.  mu bila u pomoć moguća brvatska vlastela, kne zovi Krbavski, Kninski i ostali.  Nu ti knezovi, mjesto da banu pomoć pruže, i sami se na-nj digoše.  Mnogi je od njih bez dvojbe još za živa Pavla bana zavidnim okom mo trio, kako se uzdiže moć Bribirskih knezovah nada svu ostalu gospodu; nu proti Pavlu nitko se nije usudio glasa, a kamo li ruke podići, jerbo je Pavle sve nadkriljivao ne samo uglednosti javne svoje časti i moći svojom, nego takodjer duhom svojim.  Sasvim se drugačije stvar obrati po njegovoj smrti.  Pošto je Mladen proti sebi probudio nezadovoljstvo ne samo gradovah, nego i velike česti ostaloga pučanstva, tada dodje zgoda zavidnikom i nezadovoljnikom medju gospodom hrvat skom, da pokušaju, nebi li se dalo oboriti ono prvenstvo, koje si bjehu prisvojili Bribirski knezovi.  Tako dakle nastadoše dvojaki bojevi u hrvatskoj zemlji, koji su u svojih posljedicah prije svakomu drugomu bili u prilog nego li onim, koji se u njih pokazuju kao poglaviti borioci.

Karlo Roberto, pošto je toliko godinah naše zemlje pu stio bez svoga neposrednoga uplivanja, napokon podje sam s vojskom na naše strane, da zemlji red povrati.  On sma traše Mladena glavnim povodom neredah, koji su bili groz nim načinom zavladali, te zato i bijaše ovaj njegov korak poglavito Mladenu namieujen.  Lagan posao nadje kralj ovaj put u Hrvatskoj, jerbo onaj, koga je bio naumio pokoriti, bješe već svladan od protivnikah svojih, ostalih naime knezovah hrvatskih.  Nemogavši se Mladen održati proti silnim svojim protivnikom, sam podje ka kralju u tabor njegov, ovaj ga pako sa sobom odvede u Ugarsku, gdje je i umro.  Tada pade važnost plemena Šubićah Bribirskih knezovah krivnjom Mladenovom i uza sudjelovanje hrvatske vlastele.  Nu pokorenje Mladenovo povuče za sobom još i drugu mnogo važniju posljedicu, koja se je već neposredno ticala sve hrvatske zemlje.  Imajući naime Karlo Roberto u svojoj vlasti onoga muža, koji je dosele najviše moći imao u Hrvatskoj i Dalmaciji, i uzdajući se, da će se hrvatska vlastela onako isto pokoriti svakoj njegovoj odredbi, kao što su bila pripravna ustati na Mladena, ili morda misleći, da su i ostali knezovi zastrašeni udesom Mladenovim, odvaži se on taknuti ustav hrvatske svoje kraljevine takovim naćinom, kao što se prije njega nije usudio učiniti nijedan izmedju kraljevah ugarsko - hrvatskih.  Njegova namjera bijaše, da se Hrvatska i Dalmacija stegne u užu svezu s ugarskom nje govom kraljevinom; tu puko njegovu namjeru imadijahu iz vesti njegovi banovi, koje je u zemlju šiljao.  Ovaj pokus kralja Karla Roberta, kojim se je diralo upravo u temelj posebnoga ustava hrvatske...  i dalmatinske kraljevine, naidje na jednak odpor kod, svih stranakah hrvatskih.  Ali zahman bijaše Hrvatom sloga u tom jednak poslu, kada su si sami svu snagu kvarili drugimi svojimi medjusobnimi razprami i borbami.  Medju hrvatskom vlastelom bješe naime boj nastavljen i nakon svladana Mladena.  Prvenstvo predje na njeko vrieme na Nelipiće; nu tim se neobrati stanje stvarih na bolje.  Poslje porastoše krila opet Šubićem.  I Za svih pako tih bojevah bijaše davana Mletčanom najbolja zgoda, da šire svoj upliv u Dalmaciji i Hrvatskoj: te sada dobiše oni opet ne samo njekoliko gradovah u svoju vlast, nego si učiniše i njeke izmedju hrvatskih velmožah orudjem, koje jim je služilo u izvadjanju njihovih namierah.  

Pošto su se bili hrvatski knezovi dugotrajnimi borbami sami medju sobom oslabili, nije već trebalo mnogo smionosti za to, da se kraljevska vlada još dalje pusti u pretvaranje nutarnjih odnošajah hrvatske i dalmatinske kraljevine nego što je već bilo pokušano za kralja Karla Roberta.  Tu dakle okolnost, koju bi bio upotriebio i slabiji vladar, upotriebi tim više kriepki nasljednik Karla Roberta, kralj naime Ljudevit, što je scienio, da nemože ni rieči biti o većoj kako voj vlasti njegove središnje vlade u zemljah hrvatskih, dok si nepribavi temelja, na kom bi se osnivala njegova  neposredna moć u rečenih zemljah.  Tako bješe pripravljen udarac, koji je postigao ponajprije i neposredno ujeke izmedju onih kneževskih obiteljih, koje su do to doba u južnih stranah domovine naše najveću moć imale, naročito pako obitelj Šubićah knezovah Bribirskih.  Gradovi tih obiteljih na dalmatinskih stranah imadijahu preći u kraljeve ruke, da on u nje stavi svoje posade; vlastnikom pako tih gladovah bijahu namienjena za odštetu imanja na drugih stranah.  U tu svrhu povede Ljudevit boj na silne obitelji Šubićah, Nelipićah i dr., koji je na njekih stranah dovršen prije, na njekih kašnje, nu posvuda tako, daje kralj postigao za čim je išao.  

U savezu dakle s timi zgodami nastupi najznamenitiji obrat u poviesti Šubićah Bribirskih knezovah.  Imajući oni postojbinu svoju i glavni temelj svoje moći na dalmatinskih stranah, izvršivahu odatle tečajem mnogih vremenah slavno veliku svoju zadaću, koja jih čini za tu dobu njekim nači nom stožerom poviesti narodne; nu mane i pogreške nevriednih potomakah slavnih otacah učiniše, te je djelo prvih velikih Šubićah ne samo u pogledu na sav narod, kojemu su oni bili člauovi, u mnogom propalo, nego je ponapose i samu njihovu obitelj stigla nemila sudbina.

I Šubićem bjehu oduzeti gradovi i imanja dalmatinska.  Jednoj grani njihovoj dade usljed toga kralj Ljudevit (god.  1347) u zamjenu u nutarnjoj Hrvatskoj grad Zrinj i š njim nješto drugoga imanja.  U onoj dobi dakle, gdje se je izvela kriepošću kralja Ljudevita i njegovih narodah obljubljena misao davnih Šubićah, oslobodjenje naime hrvatske zemlje od mletačkoga gospodstva, bijaše sudjeno Šubićem, da ostave staru svoju postojbinu i da si traže novo polje djelovanja.  Na novom zemljištu okriepi se i pomladi stari dub, koji je već bio nje što iznemogao.

U svojoj novoj postojbini primi pleme Šubićah Bribir skih knezovah novo ime: od svoga glavnoga grada Zrinja prozva se ono tude imenem knezovah Zrinjskih.  1) Tim ćemo ga imenom i mi nadalje nazivati.  

1) Samo se sobom kaže, da od grada Zrinja nije moglo postati drugo ime, nego li ime Zrinjskih, te se tako svagda i podpisivahu naši knezovi, kada su hrvatski pisali, kao što je činio i Nikola, Sigetski junak, podp i.  savši se: Miklows Zrjnzkj.  U latinskih listinah i izpravah dolazi: Comes perpetuus Zryniensis; nu uza to pokaznje se takodjer: Comes perpetuus de Zrynio.  Od Magjarah napokon dolazi forma: Zrynyi, u kojoj je tvorka i =r našemu ski.  

Mnogo je medjutim vremena proteklo, dok se je tomu imenu pribavila onakova važnost, kao što je njegda imalo ime Šubićah Bribirskih.  Valjalo je, da se Zrinjski u svojem novom zavičaju okriepe i da si stvore nove temelje moći i uglednosti, i tada su istom mogli krepčinom i silom njegdašnjih najvrlijih Šubićah poprimiti veliku zadaću, koja jim je u novoj postojbini u dio pala, da naime odbijaju ogromnu silu osmansku, koja je propašću prietila ponajprije njihovoj domovini, zatim i drugim kršćanskim zemljam.

Prvo vrieme svoga prebivanja u Zrinju gradu neuplivahu knezovi Zrinjski u razvitak poviesti svoga naroda onako moćno, kao što su mogli činiti njihovi djedovi.  Kralj Ljudevit, koji jih je prenio amo na naše strane, tako jih umjede priputati k svomu domu, da su se oni svom svojom snagom opirali velikomu pokretu, koji je bio u Hrvatskoj zavladao proti njegovoj kćeri Mariji i mužu joj Sigismundu.  Kašnje doba, kada se je o tom radilo, da se caru Maximilijanu i njegovu habsburžkomu potomstvu putem ugovora nada pri bavi na ugarsko-hrvatski priestol, i Zrinjski se nadjoše medju onimi velmožami i plemići našega naroda, koji su tomu na stojanju svoje privoljenje udielili.  — Napokon je jedno jošte, što se nikako nemože mimoići, ako i u tri rieči crtaš stariju poviest Zrinjskih knezovah.  Njim, koji su si kašnje toliku slavu stekli s junačkoga svoga vojevanja na Turke, za rana se prilika pruži, da se upoznadu s kletim dušmaninom roda svoga.  Njeka jim u tom djela ubilježi poviest još iz dobe Sigismundove; druga idu u potonju dobu, i mi ćemo ponapose s razlogom pristati uz one, koji uzimaju, da je i Zrinjska obitelj poslala svoga junaka u krvavu bitku na krbavskom polju za Drenčina bana (g. 1493), koja je bila toli pogubna po Hrvate, da je o njoj u velikoj tuzi duše svoje ubilježio suvremenik pop Martinac ove rieči: „I t'gda načeše cviliti rodivšie i vdovi mnoge i proči ini.  i bist skr' b' velija u' vseh' živućih' v' stranah' sih', jakaže nest' bila ot vršmene tatarov' i gotov' i atelja nečestivih'." Isto je tako izvjestno, da je i jedan Zrinjski bio u onoj junačkoj četi, s kojom je vojvoda Ivan Korvin Turke pod Jajcem razbio (g. 1500).  Premda nam naši izvori nisu sačuvali ime onoga Zrinjskoga, koji je pri tom slavnom djelu pomagao, to bismo mogli ipak prilič nom vjerojatnošću tvrditi, da to nije bio nitko drugi nego onaj Nikola Zriujski, koji nam se pokazuje odmah prvih lietah XVI.  vieka u punoj muževnoj snagi.  Taj pako Nikola jest otac Sigetskoga junaka.  O njem ćemo progovoriti u sljedećoj glavi.   

I.

Otac Nikole Sigetskoga junaka i njegovo doba.

Kako pokazuje napis ove glave, namjera mi je ovdje, da progovorim ob otcu junaka našega i o značaju one dobe, u kojoj je on živio.  Smatrao sam pako svojom dužnošću, da se samo tako približim k svojemu poglavitomu predmetu, jer -sam bio uvjeren, da čitalac, kojemu nije zvanje da poviest iz izvorah uči, inače nebi bio kadar, da pravo ocieni svaku, koja nam se imade pokazati u dobi našega junaka.  Ako želiš u malo riečih naznačiti, u kakovo doba pada život Nikole Zrinjskoga, otca našega junaka, reci samo, da je živio za vladanja kraljevah ugarsko-hrvatskih Vladislava II.  i Ljudevita II., pak si sve rekao.  Doba doista, sada upravo označeno, bijaše takovo, u kojem je u onom državnom sustavu, na koji je tada naša domovina spadala, sve više i više ne stajalo svih onih kriepostih, na kojih se jedino osnivati može obstanak i blagostanje državah.  Sveto držanje zakonah, što vanje tudjega prava, ćud čovjekoljubna, volja za žrtve, — te uzorite krieposti moradoše mjesto ustupiti svojevolji, nasilju, tlačenju i gadnoj sebičnosti.  Oni članovi u državi, koji su bili zvani odličnim svojim položajem, da joj budu stupovi i da ju privode k što većoj sreći, sami joj zadavahu najljuće rane: u nutrinji joj trgahu sve sveze zakonitosti i praved nosti, a tim ju privedoše u takovo stanje, da vanjskim pogibeljim nije bila kadra odoljeti.  Obće propadanje, koje je tim putem zavladalo, moraše postati tim opasnijim, što niti kraljevi toga vremena nisu imali tolike krieposti, da stanu na put zlu, koje je sve dalje državi temelje podkapalo.

Da ova slika, tako crno narisana, posve vierno daje priliku onih vremenah, to će nam pokazati njeke zgode, koje se tiču pobliže naše domovine i s kojimi u savezu biva spomen o Nikoli Zrinjskom, na koga se ovdje svedjer obaziremo.

Na svršetku g. 1508 bješe sklopljen (u Cambrayu) strašan savez poglavitih vlastih kršćanskih, u kojem je izre čeno, da sreća Evrope zahtieva, da se umanji moć Mletčanah, te se je odmah i odredilo, što će svakomu od saveznikah pripasti od mletačke države; Vladislavu je kralju naročito Dalmacija namienjona; ako i on pristupi k tomu savezu.  Saveznici nastojahu svakim načinom oko Vladislava, da ga privuku u svoje kolo; nu on, da je i bio muž odvažniji i smjeliji, nemogaše obljubiti misao, koja mu je narivavana, kada je vidio, da prvi njegovi doglavnici za to Raju i nehaju.  Djelovanjem Petra Berislavića, potonjega biskupa i slavnoga bana, i drugih njekih njegovih prijateljah bješe ipak kašnje toliko učinjeno, da se je činilo njeko vrieme, da će i Ugarska pristati uza protivnike Mletčanah.  — Mnogo se više odvažnosti u tom poslu pokazivaše u našoj domovini.  Premda je i tu mnogim izmedju znatnijih muževan obladala bila sebičnost, koja samo svoje traži a za obće se nestara, to ipak nemogahu vrliji u narodu muževi pregorjeti, da nepokušaju, nebi li u dobroj zgodi, koja jim se je nudila, kruni svojoj povratili ono, što joj je sila mletačka otela.  Zato pristadoše (g. 1510) uza protivnike mletačke skoro svi znatniji muževi, osobito pako oni, koji su i od prije stali u savezu s carem Maximilijanom.  Tu nam se imenuje uza bana Andriju Bota, uza knezove Frankapane i dr.  takodjer knez Nikola Zrinjski.  Nu buduć da je car Maximilijan taj put zlo prošao u Italiji, a na našoj se je strani samo onda namjeravalo na Dalmaciju navaliti, ako bude njemu dobra sreća poslužila, zato se odustade od svakoga daljega neprijateljskoga koraka proti mletačkoj vlasti u Dalmaciji, — dapače sreća Mletčanah u Italiji, osvojenje Rieke, koje jim je već po drugi put zajrukom pošlo, i njihova navala na Bakar, — sve to učini toliku pro mjenu u Hrvatskoj, da su isti oni muževi, koji su prije toliko revnovali proti Mletčanom, tražili načine, kako da ugode neprijatelju, komu nisu bili sami o svojoj sili nit iz daleka dorasli.  I tu bijaše opet Nikola Zrinjski kao što i drugi njegovi vršnjaci 1).

1) O tom se govori obzirnije u Književniku”..  I 520  si.  II.  67 u razpruvi Hrvati na izmaku XV.  i na početku XVI.  Vieka.

Ove borbe prvih vlastih na zapadu kršćanskom, koje sada mimogrede spomenusmo, i za koje, s obzirom na našu svrhu, još u kratko primjećujemo, da su one započele još zadnjih lietah XV.  vieka i da su nastavljane s malimi samo stankami tija onamo preko vremena bitke na muhačkom polju, — te borbe bijahu po naš narod u mnogom pogledu od vele ubitačnih posljedicah.  Za njihova trajanja davaše naš narod, premda je i sam bio sve to vrieme u neprestanoj borbi s glavnim svojim dušmaninom, mnogo svojih sinovah sada jednoj, sada drugoj od borećih se stranakah.  Dočim se je on tim načinom slabio, dobivaše za uzdarje od onih, koji su ga imali bodriti i pomagati, primjere najgadnije pokvarenosti.

U tih bo dnevih moraše sviet kršćanski doži,vljeti, da kršćanske vlasti traže u svaku cienu prijateljstvo tursko, dapače da kršćanin proti kršćaninu saveze sklapa s onom moći, koja je upravo u to doba groznijom postajala svemu kršćanstvu nego li igda prije.  U takovih okolnostih nemogaše vapaj Hrvatah pokrenuti ledenimi srdei, koja su svemu više bila pristupna negoli sućuti za stradajuću kršćansku braću; pače niti strašna misao: da ono, što danas Hrvatu grozi, već sutra može postati najvećom pogibelju za bližega i daljega njegova susjeda, nena vrati onih, koji su držali u ruci udes narodah, na pravce čovječanstvu koristnije.  Jedina papinska stolica pružaše tada Hrvatom po koju pomoć; od ostaloga pako zapadnoga svieta ncbijaše jim skoro nikakove prave pomoći, premda je svakomu bilo sasvim očito, da je Hrvatska u tolikoj pogibelji od Turakah, da bi ju lasno mogao postići udes posestrimah njezinih, Bosne i Hrcegovine.  Odkada su naime te dvie zemlje s ponajvećim dielom svojih tvrdih gradovah Turkom u šake pale, dodje red na Hrvatsku, da bije ljute bojeve za žiće svoje i svoj oostanak.  Turci ju spopadoše ponajprije s iztočue strane, dakle u predjelih dalmatinskih, na koliko su još bili u kraljevskoj vlasti, i u predjelih, štono se bruje danas ka gornjoj Krajini i u Primorju; s juga joj s početka toliko nedodijavahu, jer su ju s te strane branila jošte njeko vrieme njeka tvrda mjesta u Bosni, osobito pako jaki grad Jajce.  Nu na onoj strani, koja je bila Turkom većma pristupna, nastavljahu se kruti bojevi skoro bez prestanka; a kako su Hrvati u toj borbi stajali, pravo govoreć, skoro osamljeni, njihovi se protivnici pako nalazili u najboljoj snagi, to bi bilo pravo čudo svieta ovoga, da su se naši djedovi svagdje i svakom zgodom uspješno odhrvali.  Znao je doduše svaki Hrvat, o čem se tuj radi: vidio bo je, kako kleti dušmanin na njegovoj zemlji korak po korak dalje stupa, kako mu sela pali i pustoši, kako odganja na tisuće veliko i drobuo blago njegovo, kako vuče u sužanjstvo hiljade i hiljade kriepkih muževan, nade punih mladacah, radenih ženah i liepih djevojakah: da mu roblje službu služi, da mu kriepka momčad vojske množa a Hrvatica djecu radja, koja će jednom, kada do oružja dorastu, nastaviti ono, što je on započeo a ne dovršio.  

Tursko vojevanje tih vremenah bijaše doista kadro da uzbudi u Hrvatu uzhićenje do najvišega stupnja; nu ono moraše isto tako po malo izerpsti sile naroda.  — Hrvatom, stojećim tako na udarcu, nebi bila borba s Turci ni pol muke zadavala, da je barem u onoj državi bilo što više životne snage, s kojom su tada stajali u uzkoj svezi.  Nu mi već prije rekosmo, kakov je život provodila država kralja ugarskohrvatskoga. Dakle niti od dvora budimskoga nebijaše jim one pomoći, koju su odatle mogli punim pravom očekivati, — a dobiti je netnogoše, jerbo je sama vlada stala bez ikakove moći i bez sredstvah, koja su joj bila nuždna, da zadovolji svojoj zadaći.

Hrvatom bješe neprestano tursko navaljivanje na toliko dodijalo, da su njeki i njeki pušćali postojbinu svoju i drugdje utočišće tražili, a njeki su izmedju njihovih knezovah, koji su ponajviše od Turakah trpili, već oko 1506 godine u tom pomoći tražili, što su s Turci sklapali kojekakove pogodbe, da se na čas barem oproste neprijatelja, kojemu već nisu bili kadri odolievati.  Nu premda je sve to bilo poznato vladi kralja Vladislava; premda su Hrvati iz svoje skupštine (g. 1507) poslali svoga poslanika ka kralju, koji mu je imao u njihovo ime razložiti njihov pogibeljni položaj, te ga umoliti, da jim priskoči u pomoć, jer da će se inače ili Turkom predati, ili kojemu drugomu kršćanskomu vladaru, koji bi kadar bio pružiti jim nužduu zaštitu; premda je opetovano javljano kralju od strane najmogućnijih knezovah, Ivana Torkvata Karlovića i Bernardina Frankapana, da jim drugo neostaje, nego da se s Turčinom nagode, kada jim kralj nedaje nikakove pomoći i nikada nedrži što obeća, —- premda su te i tomu slične izjave dolazile na dvor kralja Vladislava, koje su dovoljno pokazivale, koliko zdvojenje.mora biti u Hrvatskoj, to ipak nije ništa odlučna učinjeno na korist Hrvatah niti od kraljeve strane, koji ni sam nije ništa imao, niti od strane velmožah, kojim žrtve nisu bile niti po imenu poznate i koji su svu tu stvar, kao što veli dobro ubaviešteni suvremenik, radje Bogu prepuštali, da on posije pomoć i bez njihova troška 1).

1) Sve češ to naći širje izpripoviedano i dokazano u „Književniku" I.  i II, u prije spomenutoj razpravi.

Hrvati, zabrinuti za svoj obstanak i narodno žiće, — osobito pako oni izmedju njih, koji su bili odaljeniji od ugarskih medjah i po tom manje pristupni uplivu mislih i težnjah, koje su u Ugarskoj vladale, puštahu se već tada u različite političke kombinacije, navlastito pako prijahu onoj, koja je imala Maximilijanovu rodu pribaviti kraljevsku vlast na Dunaju i na Savi: jerbo se od toga nadahu kriepkoj pomoći za svoju iznemoglu domovinu i za svoju djedovinu, koja jim se je sve više iz rukuh izmicala.  Nu ujedno dobro znajući, da će u svakom slučaju najviše stati do njihove krieposti i jakosti, iskahu pojedini izmedju njihovih prvakah sveze prijateljstva i rodbinstva, da se tako sile slože i složene da posluže ko risti pojedinih obiteljih i svega naroda.

Takova sveza nastade ovo doba medju rodom knezovah Zrinjskih i knezovah Krbavskih. 

Nikola Zrinjski uze si za ženu, — neznamo pravo koje godine, — Jelenu, sestru Ivana Torkvata Karlovića, kneza Krbavskoga, i iz toga se braka rodi Sigetski junak. G. 1509 sklopiše te dvie sprijateljene obitelji ugovor o medjusobuom nasljedstvu, u kojem je rečeno, da u onom slučaju, ako izumre pleme knezovah Krbavskih, sva njegova dobra i imanja preći imadu na drugu ugovarajuću stranku, i obratno, da u slučaju jzumrća Zrinjskih knezovah njihovi gradovi i imanja imadu pripasti plemenu Krbavskomu. 1) 

1) Taj ćeš ugovor naći u Arkivu III. 111. pri Kukuljevićevoj razpravi: Dogadjaji Medvedgrada.

Jedna i druga ugovarajuća stranka imenuje u dotičnoj izpravi sve svoje gradove, te tim putem doznajemo, da su Zrinjski tada imali samo osam gradovah i gradićah, naime: Zrinj, Pedalj, Gvozdansko, Jamnicu, Brodski (grad) i gradiće Prekovrški Pastušu i Liešnicu, dočim se je Karlović još uviek smatrao gospodarom od više nego dvadeset što većih, što manjih dobarah. 2) 

2) Glede imena i položaja, njekih izmedju Zrinjskih gradovah netreba doma ćemu čitatelju nikakove primjetbe; glede njekih pako reći mi je njekoliko riećih.  Što u textu nazvah Brodskim gradom, to se u listini piše Brodczky.  I to je mjesto bilo bez dvojbe njegdje blizu ostalih poznatih nam gradovah; nu nemožemo pravo opredieliti gdje je bilo.  Nije li bilo ondje, gdje je današnji Kozi.brod? — Što listina zove Prekoversky (naime grad,), to je valjda ondje bilo, gdje je danas Prevršac.  — Za Lesuyczu napokon primjećujem, da nam je o njoj toliko poznato, daje bila na jednom Unskom otoku (Kod Gevaya, Gesandsebaft Konig Ferdinands I.  1531—1532, veli se u Wegrayszu na početku, daje Levschnitza..  schlosslin, welches mitten im wasser ligt), i to blizu Novoga.

Nu, kao što smo već i spomenuli, upravo stara baština Krbavskih knezovah bijaše u najvećoj opasnosti od Turakab, koliko je je naime bilo u Lici i Krbavi: te zato nemogaše Nikola Zrinjski niti imati tvrde nade, da bi njegov rod jednom mogao sve ono nasliediti, što je tada bilo Krbavskoga.  Medjutim položi Nikola svakako ovim nasljednim ugovorom nov temelj moći roda svoga, koji je, bivši sada jošte u redu srednjih velmožah, malo kašnje postao najmogućnijim, čemu je bez dvojbe i onaj ugovor pouješto pripomogao. Imanja obitelji Zrinjske bijahu doniekle s prije već navedenoga razloga nješto sjegurnija od Turakah; nu malo godinah nakon onoga ugovora, o kojem smo upravo govorili, počeše Turci većom silom provaljivati i na one strane, gdje su ležala imanja knezovah Zrinjskih.  Sada medjutim nemogoše Turci u tih predjelih jošte uspjeti, jerbo je obrana hrvatske zemlje bila povjerena snažnoj desnici mudroga i uztrajtioga biskupa i bana Petra Berislavića.  Berislavić potuče Turke krvavo i s velikom slavom odmah na početku banovanja svoga u bitki kod Dubice (g. 1513 drugi dan poslje velike Gospe), gdje mu je osim inih plemićah hrvatskih u pomoć bio i knez Nikola Zrinjski, kao što ga je taj knez i poslje kriepko podupirao u nastojanju njegovu oko obrane domovine 1).

1) Književnik II.  204.  Kercselich, Hist. Eccl. Zagr.  212.

U svietu se kršćanskom usljed te jedne pobjede s velikom slavom spominjaše ime hrvatskoga bana Berislavića, i od njega se očekivaše, da će biti kadar sa svojim narodom zaustaviti Turke.  On nastojaše takodjer neumorno oko svoje velike zadaće, te upotriebi u to ime svako sredstvo, na koje g'a je upućivala žarka ljubav domovine i sveta uzhićenost za vjeru Isusovu; nu niti on nebijaše kadar da tečaj dogodjajah svede u nove kolotečine.  Turci provaljivahu u zemlju ponovljenom silom sad na jednoj, sad na drugoj strani, a banu nebijaše od nikud izdatnije pomoći.  Na zapadu bjesnijaše još uviek neprijateljstvo i takmenje medju kršćanskimi knezovi; u Budimu ravnahu kormilom države u ime malodobnoga Ljudevita II.  državnici i sebični i kratkozraki, koji niti sa sami moći imali, niti su u državi podporu nalazili; u samoj pako hrvatskoj zemlji bijaše i takovih sebičnjakah i plitkouinah. koji su gledali da se pod uištetnimi izlikami ugnu državnim dužnostim, dočim su drugi, umiešavši se u veliku borbu kršćanskih vlastih.  zemlji svojoj pribavljali novih neprilikah, naročito od mletačke strane, tako da je i sada po svoj prilici u Mletcih glede Hrvatske vladao onaj isti duh, kao što i njekoliko godinah prije, kadno je jedan od najumnijih Mletčanah, čuvši, da su Turci provalili u zemlju hrvatsku, ubilježio u svojem dnevniku: „da je to bila najbolja novina i od svih hvaljena, jerbo su se nadali, da će Turci biti s nami (Mletčani)" 1).  

1) V.  u Književniku gori spomenutu razpravu.

Eto ti u tom razjašnjenja, kako da nije moglo poći za rukom niti Berislaviću, da zemlju na svih stranah občuva od štetah; nu po tom ujedno sudi i ob ovom činu Hrvatah, o kojem se je sačuvao spomen u vatikanskom arkivu u spisih papinske konzistorije.  Tuj se veli: „da je 12. prosinca g. 1519 čitana vjerovnica bana dalmatinskoga i hrvatskoga za gospodina Tomu Nigra 2), koji je uveden u svetu konzistoriju u ime istoga bana i kuezovah i plemićah rečenih kraljevinah.  On reče.  da su te kraljevine pripravne Turkom se dati, i da su poslale svoje poslanike ka kralju ugarskomu, da mu izjave, da mu neće više biti podložne, jerbo je on s Turci ugovor sklopio, njih nespomenuvši.  Bivši rečeni namjestnik odpušten, reče sv.  otac, da će o tom pisati kralju ugarskomu, da učini što treba i da uzme kraljevinu dalmatinsku i hrvatsku pod zaštitu i obranu, ili bar da dopusti, da one mogu biti pod zaštitom i obranom kojega kršćanskoga kralja ili pako njegove svetosti 3).

2) Berislavićeva biskup, namjestnika i poslanika k raznim kršćanskim dvorovom.

3) Da je ta bilježka, koju smo poznavali prije iz Kukuljevićevih Jura I. 272, posve istinita, za to mi jamči vriedui moj prijatelj pop u Rimu I. Črnčić, koji ju je ondje u dotičnih spisih potražio.  Ona nam je svakako dokazom, da je u Hrvatskoj to doba bilo zavladalo veliko zdvojenje i da su naše kraljevine od vlade svoga kralja ružno bile zanemarene; nu istini za ljubav dužan sam spomenuti, da nije istina, da su Hrvati sada bili is pušteni iz ugovora, što ga je Ljudevit sklopio sa Selimom fv.  Theincr, Monum.  Hung.  II.  626), kao što su to Turci bili učinili od svoje strane prigodom mira, sklopljenoga s Vladislavom II. g. 1511.  (vid.  Književ nik II.  75).

Nakon Berislavićeve smrti pristupiše Turci k većim podhvatom, veoma pogibeljnim za našu domovinu.  Buduć da jim je Jajce na putu stalo, te nisu mogli s te strane sjegurno napredovati, zato sabraše veliku silu, da ponajprije poruše taj bedem Hrvatske, koji jim je već toliko vremena smjelo prkosio.  Nu za sada jim jošte to nepodje za rukom, jer se je Jajcu našao obranitelj u vitežkom Petru Kegleviću. Ali jedva što je minula pogibelj s te jedne strane, već ju je druga sliedila, isto tako grozna i po našu domovinu i ugarsku kraljevinu u svojih učincih užasna.  Turskom bješe zavladao najsilniji joj i najslavniji vladar sultan Sulejman. Jedva što je taj mogući car zasio na priestol, pade mu u šake Biograd (g. 1521), grad, koji je do to doba branio od većih turskih uavalah i od stalna osvajanja Slavoniju našu i Ugarsku.  S te dakle strane bijaše zemlja Turkom otvorena, koji su udilj i pokazali, kako umiju upotriebiti jakost svoju a tudju slabost.  Gradovi porušeni, sela popaljena, množtvo svieta u sužanjstvo odvučeno, — to bijahu znakovi, koji su razplašenomu narodu na onih stranah svjedočili o turskom susjedstvu.  Nu još užasnije čuvstvo moraše obuzeti narod, ako su po nesreći i do njega doprle viesti, kako su u tih dnevih dolazili k caru Sulejmanu poslanici njekih kršćanskih vlastih, da mu čestitaju na velikoj sreći, koja je dosele prijala njegovu oružju u boju na kršćane! 

Lahko nam je vjerovati, da je u takovih okolnostih kralj Ljudevit objeručke primio svaku pomoć, koja mu je ma s koje strane nudjena.  Njegov prvi susjed na zapadu, austrijski nadvojvoda Ferdinand po imenu, vladaše zemljami, koje su na južnoj strani tik uz hrvatsku medju sve do jadranskoga mora dopirale.  Sve one borbe dakle, koje su to vrieme Hrvati s Turci vodili, i svaki napredak turski na hrvatskoj zemlji veoma se s bliza ticaše Ferdinanda i njegovih s Hrvati susjedećih podložnikah: svakomu bo je jasno bilo, čemu se ima nadati Istra, Kranjska, Štajerska i Koruška, ako Turčin poruši onaj bedem, za kojim su te zemlje dosele dosta sjeguran život provodile, — ako Batre silu Hrvatah i njihovu zemlju pogazi.  Sve da nikada nije sklopljen onaj ugovor, po kojem se je mogao Ferdinand nadati, da bi njemu mogle jednom zapasti one zemlje, o kojih se je obstanku sada ponajprije radilo, to je on morao već s nave denoga razloga, zbog občuvanja naime svojih zemaljah, šuri svomu kralju Ljudevitu II.  na pomoć biti.  On mu i pruži tu pomoć, ali takovim načinom, koji nas bjelodano upućuje o skrajnjoj nemoći vlade Ljudevitove.  Ljudevit dopusti naime Ferdinandu (god.  1522), da on stavi svoje posade u više hrvatskih gradovah, koji su bili bliže bosanskim medjam, i da ti gradovi sa svojimi novimi posadami stoje pod njegovim zapovjedničtvom i pod upravom njegovih vojevodah.  Od strane stališah naše zemlje nebijaše nikakova prigovora proti takovu kraljevu postupanju, dapače može se vjerovati, da je ta odredba rado primljena, jerbo su se mogli nadati, da će jim tim putem kriepka pomoć u dio pasti.  A da je pomoći zemlji trebalo, o tom bijaše svatko upućen, i ponajbolje oni, koji su to vrieme imali hrvatskom kraljevinom vladati, banovi naime Ivan Torkvat Karlović i Franjo Baćan.  Kada je Karlović banom učinjen, on nehtjede niti primiti u svoje ruke gradovah kraljevskih, jerbo je vidio, da jih kralj neoskrbljuje kao što bi valjalo, te bi tako bio mogao samo sramotu doživljeti, kada bi se bilo Turkom svidjelo udariti na gradove, koji su stali i bez dovoljne momčadi i bez drugih potriebah 1).  

1) Izviešće Franje Massara, tajnika papinskoga poslanstva u Budimu, priobćeno od Fr. Firnhabera u: Quollen n.  Forschungen zur vaterl.  Geschichte. Wien 1849.  st.  81.

U takovih dakle okolnostih bjehu predani prije spomenuti gradovi u ruke Ferdinandove, koji je najvišu vlast nad svojimi četami na naših stranah povjerio svojemu vojevodi Kranjcu Ivanu Kocijanu oliti Kacianeru, kako ga obično pišu. Skrajnja slabost vladanja Ljudevitova pokazivaše se ne samo u tom, što njegova država nije bila kadra, da se valjano postara za svoju obranu, nego se ona još i tim očitovaše, što se je sve većma vriedjala svetost zakonah i što je svojina državljanah sve nesjegurnijom postajala.  Silni velmože prisvajahu si državna dobra i državne dohodke; njegda si opet medju sobom dobra otimahu: a sve to bijaše zato moguće, jerbo je vlada, i opet krivnjom ponajviše tih samih boljarah, tako bila oslabljena, da nije imala sredstvah, kako da svakoga sili na obdržavanje zakonah i da štiti svačije pravo..

Viesti, koje smo dosele nalazili o Nikoli Zrinjskom, otcu Sigetskoga junaka, pokazuju nam toga kneza kao čovjeka, koji u svojoj dobi, dobi obćenite skvarenosti, nije spadao medju lošije ljude, nego je bez dvojbe pribrajan k boljim i čestitijim.  Tako nam barem valja o njem suditi po onom, što nam je dovle o njegovu životu poviest pripoviedala.  Nu na jednom nam izvori naši o njem takove viesti dovode, iz kojih moramo zaključiti, da je i on znao sa zakonom se igrati i najvišoj vlasti prkositi.  Djelo njegovo, koje nas ovlašćuje, da tako o njem sudimo, izpripoviedat ćemo ovdje: š njega bo pada puno svjetlosti na okolnosti tadašnjih vremenah. Kralj Ljudevit piše stališem svoje slo vinske kraljevine iz Zlatnoga Praga 8.  veljače 1523, da mu je javljeno, da Nikola Zrinjski već od dulje vremena obsieda Novi-grad 1), koji je on predao do svoga povratka iz Češke pod stanovitimi uvjeti Ivana Banfiju dolnjo-lindavskomu, svomu najvišemu peharniku.  

1) Taj se grad piše u dotičnih listinab Wywar, što doista nije ino, nego naš Novi-grad, i to na vodi Uni.

Veli kralj nadalje, da je Nikola blizu Novigrada sagradio tvrdjicu, iz koje zaprečuje dovoz hrane i drugih potriebštinah u obsjednuto mjesto, da ga tako čim prije predobije; imanje pako, što k onomu gradu spada, da neprestaje pustošiti.  Zato veli kralj, da je zapovjedio palatinu Stjepanu Batoru i banu Ivanu Torkvatu Karloviću, da Nikolu odvrate od daljega obsiedanja i pustošenja; ako su pako ta dva dostojanstvenika Banfija morda zanemarila, tada neka mu stališi pruže svaku pomoć.  Nu tim se putem nije zadovo ljilo kraljevoj zapoviedi.  Zato upravi Ljudevit svoje kraljevsko pismo (22.  srpnja) na samoga Nikolu, u kojem mu nalaže pod gubitak svih dobarah, da odmah učini, što se je od njega zahtievalo; ako pako ni sada neposluša, tada mu zapovieda kralj pod istu kazan, da (za 20 danah poslje sv. Jakova) osobno preda-nj doći mora, da odgovori na tužbe Banfijevc, te mu ujedno prieti, da će, došao on ili nedošao, u priepornoj stvari na ustanovljeni rok ono dosuditi, što bude pravda zahtievala.  To kraljevsko pismo predade Nikoli od strane zagrebačkoga kaptola poslani Stjepan Ivanićki, prevendar zagrebačke stolne crkve (i to 7. kolov. u Komogovini). Razumievši Nikola, što mu veli kralj u pismu svojem, odgo vori kaptolskomu izaslaniku: da bi se rado pokorio kraljevoj zapoviedi, nu da je već prekasno, da se stavi pred kralja na onaj dan, koji mu je ustanovljen; zatim dodade, da njega i stanovnike njegove domovine druge i mnogo ozbiljnije skrbi muče, jer da su tri turske baše provalile u zemlju, što će i kralju dati mnogo posla; napokon reče Stjepanu Ivanićkomu, da može Bogu hvaliti, što je kaptolski izaslanik, jer da bi inače zlo prošao.  Bivši kralj Ljudevit izviešćen o takovu odgovoru Nikolinu i pošto se Nikola zbilja nije stavio pred kraljev sud, bješe on odsudjen na onu kazan, koju je zakon odredio proti neviernikom: u odsudi bješe rečeno, da ne samo Banfi dobiva sve ono, porad česa je bio podigao tužbu na Nikolu, nego da je Nikola za kazan svoga neposluha iz gubio i glavu i sva dobra svoja, da se tako pravdi zadovolji i da se i drugi nauče, kako se treba pokoravati kralju i zakonu.  Ljudevit odredi zatim prema tadanjemu postupku i ono, što je trebalo, da bude odsuda takodjer izvršena.  Sve to bješe tako završeno o Kraljevu g. 1523, — i nuto slike i prilike tih vremenah! 0 Martinju sljedeće godine dolazi Banfi pred kralja, te ga moli, da iznova potvrdi svoju gori spomenutu odsudu i da naredi, da bude izvršena, jerbo je on (Banfi) nije mogao dati prije izvršiti stranom zbog drugih svojih silnih poslovah, stranom pako i zato, što nije mogao dobiti nijednoga od onih ljudih, koji su imali po sadržaju odsude kod njezina izvedeuja u ime državne vlasti sudjelo vati!  Kralj učini što se je od njega zahtievalo '); nu odsuda njegova napokon ipak ostade neizvršenom.  

1) U Prilozih br.  I—III.  Kraljevsko pismo, dano o Martinju g. 1524, nalazi se u zem.  ark.: N.  R.  A.  fasc.  589.  Nro.  37.

Budi zato, što je morda Nikola imao barem izliku koju.  kojom je branio svoje postupanje proti Baufiju, budi pako zato, što se je on bio već toliko osilio, da se nije dalo proti njemu raditi, kralj Ljudevit odustade od svoje odsude i udieli mu milost.  Nu u izpravi, kojom se Nikoli ta milost udjeljuje, veli Ljudevit; da to čini samo s obzirom na zasluge Zrinjske obitelji, koja je rodila već mnogo dobrih i viernih muževah, i s obzirom na opustošeno stanje Hrvatske, koju bi još većma oslabio, da oduzme dobra jednoj velikoj porodici 2).

2) Salamon Fer.  Az elso Zrinviek.  Pest.  1865.  str.  237.

Medjutim isti oni naši izvori, iz kojih smo crpili upravo sada izpripoviedane zgode, peru ujedno drugu veliku ljagu s imena Nikolina.  Znalo se je i prije, da je Nikola bio odsudjen na izgnbljenje glave i svega svoga imanja; nu buduć da nije bio poznat razlog te odsude, zato je nagadjano, da jo on već tada morao biti u njekakovu dogovaranju s Turci, te da je zbog toga odsudjen.  U tom prestaje sada svaka dvojba, ćutio je i Nikola Zmijski kao i ostali njegovi zemljaci veliku nevolju svoje domovine, koja joj je dolazila s neprestana navaljivanja turskoga; imao je on razloga bojati se napose i za svoja dobra, za koja je vidio i znao, da će se težko držati, čim bi jednom Jajce po nesreći Tnrkom u šake palo: nu pomoći u toj svojoj nevolji nije on sada tražio u kakovoj nagodi s Turci, već ju je tražio ondje, kamo su mnogi izmedju Hrvatah od njeko doba pozirali.  Da se pomnoža broj za vojnu spremne momčadi na medji prama turskomu zemljištu, gdje su upravo ležala njegova imanja, predade on Ferdinandu nadvojvodi dva svoja grada; a da si za slučaj većih nesrećah pribavi sjegurno utočište, namjera vaše druga svoja dva mjesta zamieniti za sjegurnija imanja.

U tu svrhu sklopi on ponajprije ugovor s nadvojvodom Ferdinandom u Beču na 22.  listopada 1524.  Taj ugovor ovako govori.  Obazirajući se ugovarajuće stranke na to, da Turci već od više godinah zato velike štete čine, što nenalaze dovoljna odpora, te želeći one, da se ton.u na kraj stane, naročito, da nebudu mogli Turci preko Hrvatske u Ferdinandove zemlje provaljivati: predaje Nikola Zrinjski putem rečenoga ugovora nadvojvodi Ferdinandu na dvie godine dva svoja grada, Novigrad i Dobru Njivu 1), da Ferdinand u nje stavi svoje posade; nadalje dopušta Nikola, da se slobodno sieče lies u njegovih šumah, spadaju ći« na spomenute gradove, a tako isto da se slobodno upotrebljuju njihovi mlinovi.  Ferdinand se pako od svoje strane obvezuje, da će spomenute gradove po izminuću ugovorenoga roka Nikoli Zriujskomu povratiti, i to svoje obećanje ponovi u posebnoj izpravi (od 23.  prosinca 1524), pošto su mu oni gradovi već predam bili 2).

1) U izvorniku se zove prvi od tih gradovah Newhaus siue Newgrad. To je dakle Novi.grad, i to, kako scienim, onaj isti Novi-grad oliti Ujvar, koji je Zrinjski Banfiju uzeo.  — Drugi se grad piše u listini Dobrauiwa. Pravo mu je ime bilo Dobra Njiva, a bio je sagradjen na Unskom otoku (Dasselb Geschloss ligt mitten in der Wunn, und ist von ims hinein euthalb dess VVassers ein Brucken) njegdje izmedju Novoga i Kostajnice (Valvasor IV.  434.) — Neznam, kako je Zrinjski došao do toga grada.

2) Prva se od uavedeuih listinah nalazi u svojem izvorniku u zem.  arkivu: N. 11. A. fasc. 1648.  Nro.  11, — tiskana je od Firnhabera o. c. str. 115; druga je tiskana u istom djelu str.  117.

Što je Nikola bez znanja i privoljenja državne vlasti svoje gradove susjednomu vladaru predao, tomu se nećemo ni malo čuditi, znademo bo, da su Hrvati već odavna za nevolju na to bili navikli, da sami traže načine, kako da občuvaju svoju zemlju od konačne propasti.  Dočim dakle u tom nenalazimo nikakova povoda, da Nikolu oniedimo, ozna čiti nam je drugo njegovo ugovaranje, u koje se je bio pustio s istim nadvojvodom Ferdinandom, kao nečestito i kao takovo, koje pokazuje, da je on nada sve ino pazio sebe i svoj obstanak.

Isto vrieme, kada je Nikola sklopio prije navedeni ugo vor, bješe se on pustio u dogovaranje s Ferdinandom, u kojem se je o tom radilo, da Ferdinand uzme njegove gvozdanske i liešničke rude 1), a za to da mu dade Pazinsku grofoviju i Kastav (u Istri).  Prije medjutim nego li je o toj zamjeni sklopljen konačni ugovor, bješe pušteno svakoj strani, da dobro ogleda za sto se kani zamieniti.  Nu sva ta stvar bješe još za dobe pokvarena.  Premda je ugovaranje medju Nikolom i Ferdinandom potajno teklo, to ipak za-nj doznadoše na dvoru kralja Ljudevita, i čim se je za to doznalo, odmah napisa Ljudevit pismo šuri svomu Ferdinandu (20. prosin.  1524), u kojem mu je doglasio: da je Nikola Zrinjski već prije š njim utanačio ugovor glede rečenih rudah, po kojem bi imao Nikola rude ustupiti vladi za druga imanja; ta imanja da mu nisu doduše jošte predana, nu da će se zamjena svakako izvesti; dohodke pako rudah da kani kralj prepustiti hrvatskim banovom, da jih upotrebljuju za obranu zemlje.  Bivši Ferdinand takovim načinom o stvari ubaviešćen, požuri se napisati pismo kralju Ljudevitu (3.  siećnja 1525), u kojem je gledao da se opravda; isto tako pisa on i Nikoli Zrinjskomu, te ga ukori, što mu je zatajio prijašnje svoje ugovaranje glede gvozdanskih i liešničkih rudah 2).

1) Danas znadomo za Ljeskovac, Gvozdauskomu na sjevoru.

2)  Salamon str.  235.

— 26 —

Već ove zgode, koje upravo sada ubilježismo iz života Nikole Zrinjskoga, same bi po sebi bile podobne, da nas prilično jasno upute o stanju Hrvatske u toj dobi, oko godine naime 1524.  Nu poviest nam je sačuvala iz toga vremena još mnogo više viestih, koje nam prikazuju pravu sliku tada njega stanja naše domovine sa svimi njezinimi jasnimi i tamnimi crtami.

Ako su Hrvati već i prije težkom mukom i uz velike gubitke odbijali turska nasrtanja, to jim moraše taj posao još većma otežčati, odkako su si Turci put prokrčili u Sriem i u ostalu Slavoniju: jerbo je sada valjalo Hrvatom u isto vrierae na toliko stranah boj biti.  Za sada još nastavljahu Turci s najvećim uspjehom svoj posao uzduž zapadne bosan ske i hercegovačke medje, zatim na sriemskih stranah; zemlja pako Uni na sjeveru stajaše još njekako sjegurnija, jerbo je njezinu podporu, grad Jajce naime, još držala kršćanska ruka — u kojem si pogledu veliku slavu steće junak, za koga se je prije toga više znalo u tudjih zemljah, nego li u domovini njegovoj, — Krsto Frankapan naime.  Medjutim slaba se nada pokazivaše, da bi se moglo to toli važno mjesto na dugo uzdržati.  — Usljed tih i tolikih borbah bijaše u Hrvatskoj već više predielah sasvim opustošenih; mnoge obitelji, prije bogate i moguće, ostadoše bez imanja i bez podložnikah, koje jim je Turčin na hiljade u sužanjstvo odvlačio.  Zato i zovu već tada Hrvatsku „opustošenom i izcrpljenom," te znadu samo za „ostanke" njezina „plemstva." Narodne velik, imajući se boriti s neprijateljem, koji je nove i nove čete razbojničke na-nj pošiljati mogao, pokaza već tim čudo junačtva i odušev ljenja za svetinje svoje, što je borbu tako dugo uzdržao; on bi bio još i veća djela počinio, da mu nije sila u samoj njegovoj nutrinji često i s različitih razlogah slabljenja.  I sada se nadje povoda nutarnjim svarfjam i razmiricam, pogla vito s toga, što je narivavan Hrvatom za bana čovjek, koji jim je bio mrzak, po imenu Ivan Tah, za koga je radio kraljevski dvor, da svakako bude drugom banu Franji Bacanu.

Nu da je medju Hrvati i vladala svagda najsavršenija sloga, sila jim moraše ipak s tolikih borbah oslabiti: a to jih prisili, te su pomoći tražili, odkle su joj se nadati mogli.  Poslanici njihovi češće se vidjahu na dvoru pape Klimenta VII., nad vojvode Ferdinanda, a osobito na dvoru kralja jim Ljudevita. Kliment papa šiljaše jim po koju pomoć; nu tadanja vremena nebijahu takova, da bi on bio mogao poput svojih davnih predšastnikah križare dići, da odbijaju Krstove neprijatelje. Ferdinand, imajući starost za svoje zemlje, moraše već s toga razloga nješto činiti za obranu medjah hrvatskih; nu niti njegove okolnosti nebijahu takove, da bi bio mogao što znatnijega učiniti.  Što se napokon tiče kralja Ljudevita, to se može odprto reći, da je on s&m sada bio skučen u takove okolnosti, da je ne jednom morao zdvajati ob obstanku svoje države. U ugarskoj njegovoj državi trajaše strastna borba medju Zapoljevci i Batorijevci, u kojoj je pobjeda bila sada na jednoj, sada na drugoj strani; nu ni jedna ni druga strana nepoznavaše druge brige, nego kako da posluži sebi i svojim svrham.  Buduć da je Ljudevit na taj način lišen bio svih sredstvah, te je skoro i sam živio, da pravo kažemo, o tudjoj pomoći, imcnito pako ob onom, što mu je pružano od papinskoga dvora, to se scienijahu Hrvati presretnimi, ako jim je i kadikad samo nješto pomoći pruženo od njihova kralja.  

Nu uza sve to, što je Hrvatom u životnoj njihovoj borbi tako malo pomoći dolazilo, bijaše medju njimi i u tih tako osudnih okolnostih muževah, koji su nidje sve podnosili, nego da si ime okaljaju kakovom sramotnom i po kršćanstvo pogubnom nagodom s Turci. Ali nam je s druge strane otvoreno i to priznati, da je na kratko vrieme (tečajem g. 1525 i početkom 1526) bilo ob ladalo velikom stranom njihovih boljarah toliko zdvojenje, da su već bili gotovi s Turci se nagoditi, koji su jim obećavali, da će ih ne samo na miru pustiti, nego da će jim i povratiti njihove u sužanjstvo odvedene podložnike, za to pako nisu od svoje strane ino iskali, nego da jih Hrvati puste bez zapreke preko svoje zemlje u dalje kršćanske pokrajine.  

Sve to nebijaše tajno kralju Ljudevitu; raznimi putevi bješe on o tom izviešćen, — i da mu nebudc nikakove dvojbe, napokon dodjoše preda-nj upravo poslanici od „knezovah i ostanakah plemstva kraljevine hrvatske," koji su ga o tom izviestili. Poslanici mu izjaviše, da će se gospoda hrvatska nagoditi s Turci, ako jim „već jednom" nebude pomoći u njihovoj velikoj nevolji.  Dvie rieči zahtievahu od nas poslanici, veli sam kralj Ljudevit: pomoć i obranu! Nu to je upravo ono, što se nije moglo dobiti od kralja Ljudevita.  On bješe već i nješto prije naumio, da će glavom poći na sabor u Hrvatsku, da izravna razmirice, koje su bile nastale zbog Taha, i da podkriepi Hrvate na uztrajuost proti Turkom; nu morade odustati od svoje namjere pod kukavnimi izlikami.  Tako isto ni sada nemogaše ino dati poslanikom nego liepih ricčih.  Na taj način ostade hrvatska stvar u takovu stanju, da se je već moglo misliti, da će vclmože i plemići hrvatski zbilja izvesti svoju namjeru na vječitu sramotu roda svoga i imena.

Već se bjehu oni sastali na svom saboru u Križevcih (25.  siečnja 1526) s tom izraženom namjerom, da se odreknu kralja Ljudevita, i da se pogode s turskim carem, od koga je poslanik k njim bio prispio.  Nu u tom odlučnom trenu probudi se u dusih njihovih tolika snaga, da su bili kadri odbiti od sebe crnu misao, na koju jih je bilo dovelo njihovo zdvojenje.  Svi se oni u tom složiše, da jim je prosto tražiti zaštitu kojega kršćanskoga vladara, kada jih kralj njihov nije kadar braniti; isto tako bijahu i u tom jedne misli, da bi bilo i sramotno i pogubno u Turčina milost tražiti.  Nu kada je došlo do toga, da se odluči, komu da se dadu pod zaštitu, tada se na dvie strane razdvojiše.  Krsto Frankapan koji je toliko godinah bio na Masimilijanovoj službi, preporuči vaše jim zaštitu cara Karla i brata mu nadvojvode Ferdinanda; a prijatelji Ivana Torkvata Karlovića, od njegda već privrženika mletačkoga, preporučivahu zaštitu mletačku.  To razdvojenje učini, te nije ništa konačna odlučeno; a da se dalji razvitak te stvari zaprieči, smisliše mudro na dvoru kralja Ljudevita, da svakako treba Karlovića banom učiniti, da bude i sam odvraćen od pogibeljnih po Ljudevita osnovah, pak da i druge drži u viernosti prama tomu kralju 1).

1) Za sve ćeš rečeno naći dokazah u izvorib toga vremena kod Theinera, Monum. Hung. II., — Firnhabera, o. c, Kukuljevića, Jura I. II. i u Arkivu VII. u Sanudu.  Pozornim te činim osobito na Jura I. 276. i Theincr, Monum. Hung. II. 749 i sl. Jura II. 28.

Nakon tih zgodah, koje nisu bile privedene do nikakova pravoga konca, izuzamši jedinu vele znamanitu okolnost, da su naime i slabiji medju Hrvati konačno odustali od svakoga pogadjanja s Turci, — približavaše se velika katastrofa, koja je postigla užasnim načinom i našu domovinu i ugarsku kraljevinu, te je u svojih daljih posljedicah za obje bila od najvećega zamašaja.  Kralj Ljudevit bješe poveden, da se ogleda na bojnom polju s carem Sulejmanom; nu kako je bila njegova vojska preneznatna naprama strašnoj sili turskoj, nemogaše biti inako nego da muhačko polje bude grobom kršćanske vojske (na Usjekovanje sv.  Ivana 1526).  S obzirom na našu svrhu primietiti nam je ovdje, da je bio mcdju Hrvati, koji su bili potekli u tabor kraljev, i sin Nikole Zrinjskoga, po imenu Mihail. 

Po smrti Ljudevita II., českoga, ugarskoga i hrvatskoga kralja, valjaše postaviti novoga kralja naizpražnjeno priestolje. Česi izabraše nadvojvodu Ferdinanda, rodom Habsburgovca: Ugri se pako podieliše nu dvie stranke, te jedni učiniše kraljem istoga Ferdinanda, dočim su drugi pristali uz Ivana Zapoljskoga, erdeljskoga vojvodu.  Isto se tako i naša domovina u izboru novoga kralja razpade na dvie stranke, od kojih je jedna na saboru u Cetinju (1.  siečnja.1527) Ferdinanda kraljem izabrala, a druga se je izjavila za Ivana Zapoljskoga. Nikola Zrinjski pristade uz one, koji su Ferdinanda kraljem učinili 2).

2) Da se pod imenom Nicolaus Zrinij u izbornoj listini od 1. siečnja 1527 mora razumievati otac Sigetskoga junaka, svakomu će jasno pokazati dalje pripoviedanje.

Našu domovinu nije mogla postići veća nesreća, nego što su joj se sinovi sada upravo razdvojili.  Složnom snagom i pod upravom vojevode kao što je bio Krsto Frankapan bili bi oni bez dvojbe svoju zemlju sačuvali od većih gubitakah; ovako pako razdvojeni sami su se medju sobom trli i jadnoj su zemlji njekoliko godinah mnogo vaja zadavali, kan da nije nesretnica i onako od vanjskoga neprijatelja dosta trpila. Budući tako Hrvati sami medju sobom nesložni i slabeći se u medjusobnoj borbi, a novi njihov kralj radeći prije svega o tom, kako da nadvlada svoga protivnika, Ivana Zapoljskoga: ostade hrvatska zemlja još i nadalje lišena čestite obrane od Turakah, dapače sada upravo i u takovih okolnostih postiže ju pogubni udarac, komu se je dosele sretno ugibala.  Tvrdi grad Jajački, koji je prije toliko putah odbio silovite Turke, pade sada (g. 1527); š njim padoše i mnogi drugi omanji gradovi u Bosni, i Turci odmah podjoše u povoljnih po se okolnostih na dalja osvajanja u gornjoj Hrvatskoj, u Lici i Krbavi, — u onih dakle predjelih, gdje je bila djedovina bana Ivana Torkvata Karlovića.  S jedne dakle strane provaljivaše Turčin od Biograda prama Slavoniji, s druge pako prostiraše gospodstvo svoje u tih krševitih predjelih junačkoga plemena.

Već onda, kada je Nikola Zriujski sklapao gore nave deni ugovor o nasljedstvu sa svojim šurom Ivanom Torkv. Karlovićem, mogao se je on s razlogom bojati, da njegov rod neće dobiti svih gradovah i imanjah, što jih je Karlović u onom ugovoru jošte svojimi nazivao.  Poslje se dogodi medjutim više, kao što smo upravo vidjeli, nego što je Nikola očekivao valjda i za najgori slučaj: stara naime krbavska dobra sva se skoro izgubiše, tako da su Zrinjski od njih veoma malo dobili, kada su nasliedili krbavsku baštinu.  Nu zadnji mužki potomak plemena krbavskih knezovah, ban Ivan Torkvat Karlović, izgubivši ponajveći dio svojih prekokupskih gradovah i dobarah, pribavi si druga njeka dobra u zemlji medju Savom i Dravom, koja su kašnje došla u ruke Zrinjskih knezovah.  Buduć da to pada u ovu dobu, a pobliže se tiče našega predmeta, zato budi ovdje u kratko izvedeno.

Ivan Torkvat Karlović kupi gradić Lukavec od bana Franje Bacana 1); Medvedgrad pako i Rakovec sa svim.  što je spadalo na ta dva grada, dobi u zalog od kralja Ferdinanda, na koga je to bilo prešlo bez dvojbe od sestre njegove, kraljice-udove Marije.  U ugovoru, koji je bio sklop ljen za spomenuta dva grada medju kraljem Ferdinandom i banom Karlovićem (8.  srpnja 1527), bješe stvar tako utana čena, da Karlović prima rečene gradove u zalog za četiri tisuće dukatah, i da jih drži on i njegovi „nasljednici" tako dugo, dok nebudu izkupljeni od Ferdinanda ili njegovih nasljednikah 2).  Nu buduć da Karlović nije imao toliko novca, koliko mu je trebalo za taj posao, zato posudi od svoga svaka Nikole Zrinjskoga u to ime četiri tisuće ugar.  forintih, tako se načinivši s Nikolom (ugovorom od 27.  svibuja ig.): da, dok on nevrati rečene posudjene svote, Nikola i nasljed nici njegovi imadu pravo na polovicu svega dohodka od Medvedgrada i Rakovca, te da zato tuj mogu držati i činov nike svoje. 3).

1) U Pril. listina od 22. veljače 1550.

2) Salamon str. 242 iz Cod. Szechenv.

3) Izvorna listina iz zem. arkiva u A r k i v u III.  109.

Od to doba nalazimo bana Karlovića veoma često u Medvedgradu, gdje bi oko sebe sakupljao ljude svoje stranke, da š njimi vieća, kako da si domovinu spase od konačne propasti, koja joj je sada očito prietila ne samo zbog uvick još žestokih navaljivanjah vanjskoga neprijatelja, nego i zbog toga, što je u utrobi njezinoj samoj biesnio boj njezinih sinovah.  Pristaše Ivana Zapoljskoga bjehu izgubili doduše već prve godine domaćega vojevanja svoga najumnijega i najhrabrijega vodju, Krstu Frankapana; nu po njegovoj smrti drugi se staviše na njegovo mjesto, medju kojimi se je čvr stoćom volje i uztrajnošću u najvećih pogibeljih osobito od likovao zagrebački biskup Šime Erdodi.  Buduć da su bile sile medju dvie neprijateljske stranke prilično jednako podieljene, zato nemogaše jedna druge nadjačati; a dočim su se one medju sobom borile za pobjedu, medjutim su Turci dalje napredovali.  Zapoljevci, povodeć se za primjerom svoga kralja, brižno se uklanjahu svakomu sukobu s Turci, dapače, i u tom opet sliedeć politiku kralja svoga, nezgražahu se niti od te misli, da si u nuždi Turčina učine saveznikom.  Na taj način ostade sva skrb za obranu zemlje onoj stranci, koja je Ferdinanda priznavala kraljem svojim.  Nu ona nebijaše kadra sama po sebi, da tu zadaću rieši; od Ferdinanda pako, koji je isto vrieme vojevao i sa Zapoljevci u Ugarskoj i doskora i s Turci samimi, nebijaše jim ni toliko pomoći, da bi bili mogli svladati svoje protivnike u zemlji, a kamo li da bi bili mogli Turkom valjano na put stati.  Hrvati bjehu Ferdinanda izabrali kraljem svojim uvaživši osim inih razlogah „tolike koristi, kojimi je on nas i hrvatsku kraljevinu sačuvao od Turakah, da nebudemo prisiljeni njihovim tiranstvom od prave se vjere odmetnuti:" sada pako moradoše izkusiti, da jim ni odanle još neima prave zaštite, odakle su joj se najviše nadali.  To bijaše takodjer poglavitim uzrokom, te su se mnogi izmedju Hrvatah u pogledu nutarnje politike tako dugo kolebali 1).

1) Za to ćeš naći najviše pouke u listinah, što jih Kercselich priobćuje za ovu dobu.

Ivan Torkvat Karlović nedoživi sretnijih vremenah, umro bo je još g. 1531 2).  Na grob njegov u pavlinskoj crkvi u Remetah stavi Nikola Zrinjski ploču s grbom njegovim i latinskim napisom.  Nikola bijaše dužan tim načinom pošto vati uspomenu muža, koji je za svoga života mnogo učinio i pretrpio, ne samo zato, što mu je on bio šurom, nego i zato, jerbo je Nikola njegova dobra nasliedio.  Nikola uze bez dvojbe odmah po Karlovićevoj smrti sva njegova dobra u svoje ruke.

2) Zadnje njegovo pismo poznajem od 10.  lipnja 1581 (Kercselich Not. 347); kralj Ferdinand pako postavlja mjesto njega namjestnikom banskim Andriju, kninskoga biskupa.  27.  kolov.  i.  g.  (Kercselich Not.  338).

To bijahu ponajprije ona dobra, glede kojih je on bio sklopio sa svojim šurom nasljedni ugovor g. 1509. Nu od svega onoga, što se je tom prigodom još imenovalo na krbavskoj strani, nalazimo posije u vlasti knezovah Zrinjskih samo njekoliko imanjah, kanoti Lukavec, Mutnicu, Krupu, Novi preko Une 1); ostalo dodje Turkom u šake, ili pako bješe razoreno i oplienjeno: kao što se veli već u povelji od 1.  siečnja 1534, kojom je kralj Ferdinand Nikoli udielio svoje potvrdjenje za taj njegov novi posjed 2).  Nu osim rečenih gradovah ostavi Karlović jošte više toga ovamo u zemlji medju Savom i Dravom, pak i to preuze Nikola; nu za taj dio baštine Krbavske stekoše istom njegovi sinovi kraljevsko privoljenje. Nikola Zrinjski pribavi svojemu rodu pravo još na njeka dobra, koja po svojem prvobitnom odredjenju nikada nisu imala doći u svjetske ruke.

1) Da je Krupa bila svojinom Karlovićevom, o tom nas upućuju njegovi listovi kod Keresulicha, premda ona uije spomenuta u nasljednom ugovoru.  Nezuam, da li pravo izvodim iz tih istih listovah, da je Karlovićev bio i Novi na onom briegu Une.  Ako je tako: tada je prije spominjani Novigrad—Wywar onaj Novi kod Kostajuice.

2) Arkiv III.  iii

Poznato je, da su njegda imali vitezovi Božjaci oliti Templari prostrana imanja u našoj domovini, a medju ostalim i Vranu u Dalmaciji.  Po ukinuću toga reda dodje Vrana u vlast vitezovah Rhodijskih, kojim su zatim darivana tečajem vremena mnoga ina dobra toli u našoj domovini, koli u susjednoj Ugarskoj.  Red ovih vitezovah, kojih je poglavica nazivan Vranskim predstavnikom oliti priorom, imaše dugo vremena veliku važnost, i njihov predstavnik, bivši smatran poput velmože, bijaše dužan držati od svojih ima njah 500, kašnje 400 konjanikah.  — U dobi, na koju Be mi obazirasmo u dosadanjem našem pripoviedanju, bijaše dostojanstvo gubernatora Vranskoga priorata povjereno naj prije biskupu i banu Petru Berislaviću.  Berislavić, bivši sve  vrieme svoga vladanja u borbi s Turci, morade založiti s kraljevskim privoljenjem ponajveći dio imanjah svoga priorata, da si tim načinom pribavi sredstvah za obranu svoje zemlje. Po njegovoj smrti postane priorom njeki Matija-Bar&ti ili de Baracka; i buduć da on nije mogao izkupiti založenih imanjah, zato bude ta stvar s kraljevim privoljenjem tako uredjena, da založena Vranska dobra izkupi Ivan Tah, ali zato da bude smatran uza predstavnika gubernatorom priorata Vranskoga i da dobiva polovicu dohodakah od prioratskih dobarah.  Pošto je to učinjeno, posudi opet predstavnik Matija od Ivana Taha svotu novacah i za to mu založi iznova istom izkupljena imanja.  Buduć da nije bilo nade, da bi se priorat sam mogao oprostiti toga novoga tereta, to je papinski nuncij na budimskom dvoru nagovorio kralja Ljude vita, da stvar drugačije uredi na korist priorata.  Mjesto Vranskoga priora bijaše izpražnjeno g. 1526, i tada bude ovako ugovoreno s Ivanom Tahom: kralj, da pruži njeku naknadu Ivanu Tahu za banstvo, koje mu je morao malo prije oduzeti, dati će Vranski priorat njegovu sinu Franji; nu buduć da je taj imao istom devet godinah, to će Ivan vladati prioratskimi dobri još dvanaest godinah, poslje će pako vratiti prioratu sva dobra, koja su mu bila založena za dvanaest tisućah dukatah; povrh toga će Tah za dvie godine izkupiti polovicu onih prioratskih dobarah, koja su bila drugim založena, drugu će pako polovicu kralj izkupiti, ako mu papa nješto pomoći pošalje.  Tako bješe ugovoreno, i papinski nuncij, barun Burgio, posve zadovoljan s tim poslom, iskaše mjesec danah prije Muhačke bitke dispenzaciju za Franju Taha, da bude mogao biti priorom i prije zakonite dobe 1).  

1) Sto je rečeno o Berislaviću i Tahu s obzirom na Vranski priorat, osniva se na izviešćih papinskoga nuncija Burgija kod Theinera Monum. Hung.  II.  757.  758.  763.  774.  791.  — U naših domaćih spomenicih samo toliko nalazim, da je Berislavić založio grad Hresno za 1000 for.  Kliskomu kapitami Ivanu Križaniću.  (U zem.  ark.  Transumpt.  donation.  saecul. T.  I.  p.  77).

Silne zgode, koje su odmah zatim sliedile, učiniše toliko u ovoj našoj stvari, da Franjo Tah nije postao priorom, nu zato je ipak njegov otac i nadalje zadržao kanoti gubernator priorata ona dobra, koja su mu već odprije bila založena.

Kašnje založi Ivan Tah ta dobra Nikoli Zrinjskomu za svotu od 13.000 for., i po tom pribavi Nikola nadu svojemu rodu, da će moći dobiti u pravu svoju vlast ponajveći dio Vrauskih gradovah i dobarah.  Odmah po njegovoj smrti na lazim, da su se njegovi sinovi nazivali gubernatoics prioratus Auranae i da su držali u svojoj ruci više prioratskih gradovah i k njim spadajućih imanjah, kanoti Kostajnicu, Božjakovinu, Pakrac 1).

1) Neznam za listinu, koja o tom govori, kako je Nikola Zrinjski primio prioratska dobra od Ivana Taba, te zato niti nemogu točno opredieliti onih dobarah, koja je već on uzeo u zalog.  Kašnje ćemo vidjeti, što su njegovi sinovi držali od prioratskih gradovah.  — Buchholz priobćuje u: Geschichte dcr Regierung Ferdinand des Ersten IX.  283 jednu izpravu, po kojoj mi se čini, da su Zrinjski po smrti Nikole starijega za njeke Vranske gradove još nješto morali dati povrh onoga, što je već Nikola položio.  To valja po mojem mnienju naročito glede Kostajnice.

Kao što je Nikola Zrinjski neumorno o tom radio na svaku ruku, da što više gradovah i imanjah pribavi rodu svojemu, tako je isto nastojao i o tom, da mu se neizmakne što je tekar bio zadobio; pak buduć da ovo drugo nije mogao postići načinom čestitim, lati se takova sredstva, koje sva kako baca ljagu na njegovo ime.  Stojeći sa svojimi imanji blizu medje turske i onih naročito predielah, iz kojih su Turci to doba najviše u našu zemlju provaljivali, a ueimajući niti sam toliko sile, da se brani, niti se neuzdajući u dovoljnu podporu od strane države, kojoj je bio članom, udari onim putem, na kojem su već i drugi prije njega tražili obćuvanje svoje i svoga imanja.  Zabrinut za uzdržanje svoga plemena pade i on napokon kao žrtva onoga pogubnoga duha, koji je tada bio obladao mnogimi mogućimi inače i uglednimi boljari i knezovi: u nagodi s Turčinom potraži spas svoj! Da sačuva svoja imanja, obeća Turčinu godišnje danke, a povrh toga morade mu morda jošte obećati, da inu neće na put stajati, ako drugamo podje preko njegova predjela.  Kada je on jednom do toga bio doveden, lahko bijaše Turkom, da i proti njegovoj volji i namjeri još veću korist izvade iz saveza, u kojem su š njim stali.  Zato se već god.  1530 tuži sam njegov šura, ban Karlović, da su njegovi ljudi Turke vodili i preko Une prevažali, kada su rečene godine robili u susjedstvu njegovu, naročito na Keglevićevih i Karlovićevih dobrih (Kercselich Not. 345.).  Taj čin Nikolin, o kojem ovdje govorimo, mora nam biti dovoljnim razlogom, da njega uvrstimo medju ljude, koji neimaju toliko snage, da za velike svrhe i žrtve isto tako velike prinose; premda smo u ostalom voljni, s obzirom na vrieme, u kojem je živio, povjerovati mu, da ga je samo skrajnja nužda nagnala, da se s Turci nagadja, kao što mu rado i to vjerujemo, da je težko oče kivao čas, kako da se uz kriepku podporu čim prije rieši obveze, koju je i s&m morao sramotnom smatrati.  Pred nami leži spomenik, koji nam daje mogućnost, da dublje pogledamo u dušu Nikolinu.  Pošto je on već bio sklopio svoj ugovor s Turci, posla svoga čovjeka k ljubljanskomu biskupu Krsti Rauberu, zemaljskomu kapitanu u Kranjskoj, i po tom svojem čovjeku potuži se najprije, da ga ljudi nepravedno biede, zatim izjavi, da je voljan na Turke udariti, ako mu biskup pribavi dovoljnu pomoć.  Buduć da su Turci i na Kranjsku to doba (g. 1530) često navaljivali, zato se pusti Rauber s Nikolom u dogovaranje, kojim se je imalo ustanoviti, što bi se moglo učiniti za obranu od Turakah.  U tu svrhu odpremi rečeni biskup k Nikoli svoje poslanike.  Nikola sma traše svojom prvom dužnošću, da pred timi poslanici opeto vano izjavi: „da mu se krivo čini; jer samo zato, što ga je sve ostavilo, bješe prisiljen, da Turkom danak dade, da občuva svoj predjel i svoje uboge podložnike; nu to da nije rado učinio." Zatim dokazivaše on Rauberovim poslanikom, što bi valjalo učioiti, da se na put stane neprestanim turskim navalam.  Po njegovu mnienju nebijaše u tu svrhu drugoga sredstva, nego da se ponajprije Turkom otme Kamengrad i Ključ, od koje su strane oni ponajviše provaljivali i u našu zemlju i dalje u Kranjsku; zatim trebaše staviti na medji četu, koja bi Turkom onako dosadjivala, kao što su oni do toga vremena kršćanom činili.  Tako bi se obustavile navale turske do onoga vremena, kada bi jednom veća kršćanska vojska na Turke udarila.  Nu pri tom je za nas od najveće važnosti izjava Nikolina, učinjena pred Rauberovimi poslanici: da će on, ako se povede vojna na Turke, da jim bude otet Kamengrad i Ključ, s&m od svoga sakupiti mnogo momčadi i da će 10.000 ljudih dvadeset danah svojom hranom uzdr žavati 1).  

1) Valvasor IV. 431 i si. Evo riečih, kojimi se Nikola brani: „Bei seiner Entschuldigung lass er bleiben: denn ihme sey nnrecht beschehen.  Dieweil er aber von der Kl vnd zu Hungarn vnd von meniglichen verlassen gewest, sey er aus Noth gedrungen gewest den Turcken Tribut zu geben, dadurcb er sein Gegend und armen Leut verschont; habs aber nit gerne than."

— To nam pokazuje i Nikolu i njegove okolnosti u pravoj slici.  Njegovi suvremenici smatrahu njegovu nagodu s Turci kao učinak skrajnje nužde, te mu to nebješe niti upisano kano izdaja, — dapače i sami vidjesmo malo prije, da je on, pošto je već bio sklopio svoj ugovor s Turci, od kralja tražio potvrdjenje nasljednoga ugovora s Karlovićem, pak mu je i udieljeno što je tražio.

Upravo to, što ovaj čas spomenusmo, jest nam ujedno zadnji čin, za koji znademo iz života Nikolina. Pismo kralja Ferdinanda, kojim se potvrdjuje Nikolin ugovor s Karlovićem, bješe dano u Zlatnom Pragu na 1.  siečnja 1534.  Znademo, da je ono dano na molbu Nikolinu; nu nemožemo znati za izvjestno, da li je ono njega još u životu zateklo.  Medjutim, ako je Nikola morda jošte i živio na početku god.  1534, to je morao svakako umrieti barem mjeseca travnja iste godine, buduć da prvih danah mjeseca svibnja već njegova žena sama sa sinovi svojimi sklapa njeki ugovor ob imanjih svojih, o kojem ćemo niže govoriti. Od svoje žene Jelene, kneginje Krbavske, imaše Nikola Zrinjski više djece: tri sina, Mihaila naime, koji je pao kod Muhaća, za tim Ivana i Nikolu; i dvie kćeri, i to Jelenu, koju je dao za ženu Franji Tahu, i Margitu, koju je udao za Ivana Alapića.

II.

Mladost Nikole Zrinjskoga.

Stariji Nikola Zrinjski, otac naime našega junaka, doživi tu radost, te je mogao poći s ovoga svieta sa sviešću, da ostavlja za sobom dva sina, koji će sačuvati ime njegovo. Ti njegovi sinovi bijahu, kao što je već rečeno na koncu prijašnje glave, Ivan i Nikola.

Ostavimo na čas starijega brata, i zabavimo se s Nikolom samim.

Buduć da je stariji Nikola Zrinjski obično stanovao u svojem poglavitom gradu Zrinju, to nam je slobodno uzeti, da se je u tom gradu rodio Sigetski junak. Da nam je isto tako slobodno vjerovati nagrobnici, stavljenoj na grob toga junaka, to bismo znali i za godinu, kada se je on narodio: veli bo nagrobnica, da mu je bilo 48 godinah, kada je poginuo, te bi se prema tomu bio rodio po prilici g. 1518. Nu ako je istina, što veli ista nagrobnica, da je naime naš Nikola već g. 1529 s Turci u boju bio, kada su na Beč udarali, i da se je tom prilikom tako odlikovao, da ga je car Karlo V. konjem i zlatom nadario; nadalje ako je istinito pripoviedanje Istvánfijevo, da je naš junak ujedno sa svojim starijim bratom dapače već 1527 godine uz ostale Ferdinandove privrženike vojevao na Krstu Frankapana i njegove drugove: tada moramo uzeti, da se je rodio svakako prije g. 1518, te bi smo morda mogli pristati uza jednoga pisca starijega vremena, koji veli, da je Nikola imao 58 godinah, kada je poginuo - po kojem bi se računu on bio rodio g. 1508 1). 

1) Nagrobnicu ima Reusner, Rerum memorabil. in Pannonia gestarum p. 161. (Moje je izd. g. 1770) i Schwandtner T. I. p. 736. Istvánfi (u izd. g. 1724) 91. Petthö Gerg. Magyar Kronika (izd. 1763) 121. Naći ćemo mi kašnje govor Nikolin, što ga je držao g. 1564, gdje veli, da je Sulejman išao na Beč „me adolescente et vix alterum et vigesimum aetatis annum agitante;" nu ja nehtjedoh na tom osnovati mnienja svoga, buduć da se nemože uzeti, da je Nikola upravo svaku rieč onako izgovorio kako je to izveo Istvánfi u svojoj poviesti.

Ob odhranjenju Nikolinu i prvoj dobi njegove mladosti neimamo čisto nikakovih viestih, te nam u tom pogledu neostaje ino, nego da uzmemo, da i glede Nikole ono valja, što nam je poznato ob ostalih njegovih vršnjacih. U onoj dobi, u koju pada Nikolino djetinstvo, može biti rieč o valjanijem podučavanju i odhranjivanju mladeži samo na primorskih stranah, naročito pako u dalmatinskih gradovih, koji su već usljed svoga položaja i živahnijega obćenja s napredujućimi narodi rado primali ona sredstva, koja su mladeži put otvarala k višemu naobraženju. Naša zemlja bješe u tom pogledu daleko zaostala. Mladac i kneževskoga roda nedobivaše inoga naobraženja, nego koje mu je podieliti mogla kuća roditeljah njegovih; tu mu pako bijahu prvimi odranitelji sami roditelji, a što nisu oni mogli učiniti, to je popunio domaći svećenik iliti djak, koji je gospodičića, budućega bana ili vojevodu, toliko jošte naučio, da je umio čitati i pisati. Za latinski jezik, kojim su se javni poslovi većinom obavljali, nebijaše pravo učenje niti potrebito, jer ga je čovjek viših stališah lašnjim putem naučio, iz svagdanje naime porabe. Tako se je bez dvojbe postupalo i s našim Nikolom. Niti njega nebjehu poslali njegovi roditelji u nikakovu učionu, nego je i on u njihovu dvoru dobio navadnu mjeru znanja svojih vršnjakah. Tu je on naučio čitati i pisati; tu je naučio osim jezika djedovah svojih i latinski jezik, onakov dakako, kakovim su obično tada i govorili i pisali. On je u kašnjem svojem javnom djelovanju ponajviše rabio jezik latinski; nu i materinski je svoj jezik umio toliko cieniti, da je i u njem izprave izdavap i podpisivao, kao što su to i njegovi nasljednici još u mnogo većoj mjeri činili. Hrvatski je jezik to doba mnogo rabljen u javnom životu; mnogo više ipak na onoj strani Kupe, nego li na ovoj.

Dočim se je tada malo ciene davalo višemu naobraženju svjetovnjakah, sve je odhranjenje na drugoj strani na to išlo, da se mladić učini sposobnim za ono zvanje, koje je tada bilo najnuždnije. Položaj je naše zemlje sám sa sobom donosio, te se je moralo sve ino zanemarivati, osim bojne vještine. Dok su naši djedovi svaki čas morali stati pripravni, da brane ognjište, ženu i djecu, tu se nije dalo mnogo misliti na druge uzvišenije potrebe duha čovječjega. Odatle je dakako sliedila tužna posljedica po naš narod; nu gdje je čovjek, koji bi se usudio biediti ga poradi njegova nazadka? Ovo osobito doba bijaše naš narod u takovih okolnostih, da su sve misli na to išle, kako da se nadju sredstva, da se zemlja občuva od konačne propasti. U tu svrhu pako nemogaše ništa biti od tolike ciene, od kolike je bojna vještina i junački duh pojedinih članovah u narodu. Duh junačtva i hrabrosti ulievaše već sama misao, da se radi o branjenju onoga, što može biti čovjeku najsvetijim, a za vježbanje u bojnoj vještini davaše svagdanji život i preveć prilikah svakomu, tko je za taj posao volje imao. Mladiću plemenite obitelji pružaše često sám obiteljski grad prvu zgodu, da se upoznade s načinom, kako se odbijaju neprijateljske navale; drugda bi opet bio predan takov mladić kojemu od izkušanih i slavljenih junakah, da uza-nj uči vještinu bojnu. Našemu Nikoli nebijaše u rodnom gradu i u bližnjoj okolici toliko zgode, da za rana upoznade neprijatelje svoga doma i način njihova vojevanja, buduć da je njegov otac zadnje vrieme svoga života bio na miru s Turci; nu lahko nam je vjerovati, da je i on po koje vrieme proveo izvan kuće roditeljske, osobito pako uz ujaka svoga, bana Karlovića. Sám na svoje oči gledajući velike jade, što su jih podnosili kršćani od Turakah, te slušajući pripoviedanje još

izkusnijih muževah, mogaše on već u prvoj svojoj mladosti usisati ono čuvstvo, koje je poslje za svega života njim vladalo. Ako primjer njegova otca i nije bio sasvim podoban da to čuvstvo u njem uzpali, zato su ga drugi plemeniti uzori junačtva i požrtvovanja uznosili; budna sviest, da je potomkom mogućih i slavnih Šubićah, kriepila je duh njegov i poticala ga, da se primakne slavi njihovoj 1).

1) V. listinu u Arkivu III. 116, koja pokazuje, da su Zrinjski i Frankapani vierno čuvali uspomenu svojih djedovah, koji su trli silu tatarsku.

Nu ako je vrieme, u kojem stupa Nikola na javno pozorište, podobno bilo, da ga potakne na junačka djela, u svem je ostalom ono njega uvelo u takove okolnosti, da mu je trebalo mnogo razbora i jake volje, da nepostane u svem žalostnom žrtvom duha i pravca, koji je bio mah preoteo. Skrajnja izopačenost u svih strukah javnoga života, koja bješe zavladala za kraljevanja Vladislava II. i Ljudevita II., nemogaše biti naprečac odstranjena s uvedenjem novoga kralja Ferdinanda. Ferdinandu bijaše snažnije djelovanje u Ugarskoj i u našoj domovini već tim zaprečivano, što je skoro sve vrieme svoga vladanja u boju bio toli sa svojim protivnikom Zapoljskim, koli s Turci, njegovimi zaštitnici; i upravo ona borba medju Ferdinandom i njegovim takmacem učini, te su sada javni odnošaji na njekoje vrieme u mnogom pogledu još žalostnijimi bili postali. Buduć da je naime svaki od njih gledao, kako da se učini gospodarom u svoj državi, i buduć da se to nije moglo izvesti bez podpore od strane mogućih velmožah i inih pristašah: zato je valjalo i s jedne i s druge strane sve te ljude držati u dobroj volji, valjalo jim je milosti dieliti, valjalo je dopuštati što se nije slagalo s pravom i zakonom. Na taj način zateče Nikola, kada je stupio u javni život, sve ono zlo, s kojim smo se upoznali u dobi otca njegova. Vlada bijaše jošte uviek nemoćna; zakonu se pokoravaše, tko mu nije smio prkositi; silnici otimahu dobra, navaljivahu na prava slabijih stališah i ugnjetavahu podložnike svoje; ljudi sebićnjaci svaljivahu sa sebe sve javne terete i ugibahu se dužnostim svojim, i odatle je sliedilo, te država nije dobivala onih sredstvah, koja su joj bila nuždna za držanje nutarnjega reda i vanjske sjegurnosti.

Takove dakle bijahu okolnosti, u kojih je naš junak odrasao, pak i u javni život stupio.

III.

Braća Zrinjska Ivan i Nikola do god. 1539.

Što se spominje o djelih Nikolinih i njegova starijega brata Ivana za živa njihova otca, to smo već prije naveli; prva viest pako o javnom djelovanju obitelji Zrinjske nakon smrti starijega Nikole, jasno nam pokazuje, da su mladi Zrinjski knezovi u najživotnijem pitanju i svoje obitelji i svega svoga naroda odlučili udariti drugim putem, nego kojim je bio pošao prijašnji poglavica njihova plemena, otac njihov Nikola.

Kralj Ferdinand nastojaše još sveudilj o tom, da bude jedinim kraljem priznan i da obrani svoje zemlje od turskoga haranja; nu niti jedno niti drugo nemogaše jošte postići. Protivnik se njegov, pomagan raznimi okolnostmi, jošte držaše; a Turci, premda jih je u silnom njihovu napredovanju god. 1532 obustavio bio neumrle uspomene junak Nikola Jurišić, zadavahu mnogo jada zemljam na medji države svoje. U takovih okolnostih bješe Ferdinand prisiljen, da traži mir od Turakah i taj mir bješe u istinu sklopljen ljeti g. 1533.

Tadanje vrieme nije bilo ništa izvanredna, ako su se i za trajanja mira na granici medju turskom državom i zemljom naših kraljevah više putah medju susjedi manje borbe nastavljale; nu to ipak nije doista nitko očekivao, da će sada upravo Zrinjski uzprkos miru postojećemu s Turci neprijateljstvo započeti.

Mladi Zrinjski nisu mogli podnositi sramote, da Turkom danak plaćaju. Oni sada ne samo taj danak uzkrate, nego još navale i na tursko zemljište, da se osvete Turkom za velike štete, što su jih kršćanom činili.

Tom svojom smionošću razjariše Zrinjski Turke na toliko, da su se morali bojati još veće turske osvete. Kako su Turci za nje mislili, o tom izvješćuju poslanici kralja Ferdinanda, koji su u Carigradu boravili g. 1534. Jednomu izmedju njih, Korneliju Schepperu, reče turski vezir po imenu Ajas: „Za dvie te stvari moram opomenuti. Prvo je: da ćemo pokarati i kazniti Petra Kružića, koji drži grad Klis, jer nam je učinio ogromne štete. Klis je, reče, grad, koji je Kružić osvojio pomoćju pape i Mletčanah, kada smo mi bili na zadnjoj njemačkoj vojni. Papa mu je poslao dvie hiljade dukatah, a Mletčani su ga takodjer pomogli. Takov je grad Klis. Sám pako taj Petar Kružić jest velik i osobiti razbojnik, a nije službenik Ferdinanda kralja. Ima još jedan knez Zrinjski, koga je otac nam danke plaćao; a pošto je on umro, sin mu se je na nas pobunio, te nije samo danak uzkratio, nego je i podložnikom velikoga cara mnogo zla počinio, smaknuvši i poplienivši sve, što mu je u putu bilo. I njega mislimo kazniti. I buduć da bi mogli misliti podložnici kralja Ferdinanda na granici, da se što proti njim snuje: zato reci kralju Ferdinandu, da se nestara za obranu Petra Kružića ili kneza Zrinjskoga, i da zabrani svojim podložnikom, da neidu na pomoć rečenim razbojnikom. Jerbo neprieti nikakovo zlo podložnikom Ferdinandovim, nego samo onim razbojnikom." Kao što se u tih riečih turskoga vezira pokazuje, da Turci nisu bili voljni s Ferdinandom sklopljeni mir na njeke izmedju njegovih podložnikah protegnuti, tako isto imadu mnogo pouke za poznavanje tih vremenah sljedeće rieči Ferdinandova poslanika, kojimi je odgovorio na prietnju Ajasovu. Schepper reče naime: „Ako ti ljudi i njim slični što zla čine, to biva zato, što stvari u Ugarskoj nisu uredjene, te svatko čini što hoće. Zato, ako Ferdinand pokaže, da će takove ljude kazniti,

odmah mu se groze, da će preći na drugu (Zapoljinu naime) stranu." Schepper je s razlogom scienio, da bi mnogo gubio ugled kralja Ferdinanda, kada bi Turci i zbilja izveli svoju grožnju proti Zrinjskim: zato je o toj stvari jošte rieč poveo na sastanku s Gritti-em, čovjekom, koji si je bio pribavio vele važan upliv na dvoru sultana Sulejmana. Tu mu reče Gritti: da su Turci zbilja odlučili onako; nu da je on kao gubernator Ugarske, na koga ta stvar spada, zabranio bosanskomu sandjaku, da se neusudi što takova učiniti prije njegova dolazka." K tomu dodade Gritti jošte ove vele znamenite rieči da je čuo, da su hrvatski knezovi veliki buntovnici; nu ako jih kralj Ferdinand stisne s jedne strane, a ou s druge, tada će lahko biti upokoreni 1).“

1) Gévay, Gesandschaft König Ferdinands I. 1534. str. 60 i sl.

Gritti bješe zbilja poslan u Ugarsku; nu tu doskora i zaglavi, te tako nemogaše ništa učiniti proti hrvatskoj gospodi. Mi smo već prije vidjeli, kako su Turci jednom, mir sklapajući s kraljem ugarskim i hrvatskim, izpustili bili u listini o miru naročito spomenuće kraljevine hrvatske; sada pako bijahu oni voljni mir držati s ostalom zemljom hrvatskom, te izuzimahu samo njeke knezove, medju kojimi su bili naročito i Zrinjski.

Medjutim sklopljeni mir pružaše malo sjegurnosti našoj zemlji, i skoro dodje do novih borbah. Ako se pako nit ostala zemlja nije mogla nadati daljemu počinku, tim su manje mogli to očekivati knezovi Zrinjski. Njim je valjalo uviek držati čete na okupu, jerbo su svaki čas mogli biti napadnuti. Morda je u neposrednom savezu s njihovimi bojnimi pripravami onaj njihov posao, o kojem ćemo sada progovoriti, već zato što je on i u drugom pogledu zanimiv.

Zrinjska braća bjehu nasliedila po smrti otca svoga dosta prostrano imanje. To bijahu ponajprije stara Zrinjska posjedovanja u današnjoj banskoj Krajini; zatim spadaše pod njihovu vlast ostatak Krbavske baštine; nadalje dio njegdašnjih Vranskih dobarah i napokon sve ono, što je bio nabavio Ivan Torkvat Karlović u zemlji s ovu stran Kupe. Ona od tih imanjah, koja su bila podalje od turske medje, davahu svojim gospodarom dobar dohodak, u koliko su bila po kakvoći tla svoga plodnija. Za stara imanja Zrinjske obitelji svjedoče nam očevidci, da su veoma dobro rodila pšenicom i zoblju 1); a za zemljišta oko Medvedgrada, Lukavca i Rakovca možemo i sami slobodno reći, da doista nisu morala biti lošija, buduć da su mnoga od njih u mnogo boljem položaju. Nu sav taj dohodak i sve različite daće podaničke nedotjecahu za namirivanje svih potrebah, što su jih braća Zrinjska to doba imala, medju koje ćemo potrebe na prvo mjesto staviti one, koje su imali u svrhu obrane svoje. Čim je država kao takova manje mogla činiti za utvrdjivanje gradovah, za plaćanje vojnikah i za nabavljanje spravah bojnih, tim je više valjalo činiti za sve to pojedinim mogućim obiteljim. Zrinjski se nadjoše u takovoj nuždi upravo po svojoj volji: jerbo su sami iskali borbu s Turci.

1) Prije spomenuti poslanici biskupa Raubera vele, da su vidjeli: „dass der Wäiz vnd Habern über die mass wol gestanden." Valvasor IV. 432,

Takove dakle potrebe, scienim ja, bijahu glavnim razlogom, te su braća Zrinjska sada založila Akaciju Schrotu, kraljevskomu savjetniku, i Leonhardu Grubaru Samoborskomu za 7600 forintih grad svoj Pedalj i Gvozdanske rude i talionice. U ugovoru, koji bješe o tom učinjen pred zagrebačkim kaptolom na 3. svibnja 1534, ovako se potanje označuju uvjeti toga pravnoga posla. Jelena Zrinjska i sinovi njezini zalažu za rečenu svotu Schrotu i Grubaru grad svoj Pedalj sa svim imanjem, koje k njemu spada, i sve rude i talionice, koje spadaju na Gvozdansko. Oni privoljuju, da vjerovnici postave u založeno si dobro svoje častnike i službenike, izuzamši jednoga sudca, koji će medjutim njim prisegu položiti kao i oni ostali častnici. U rudah i u talionicah mora biti vazda jedan čovjek Zrinjskih knezovah, pred kojim će se srebro i olovo taliti, vagati i dieliti. Od čistoga srebra, koje se bude dobivalo, ima se svaka marka uzeti za sedam forintih i dvadeset i pet dinarah. Kada vjerovnici dobiju toliko srebra i olova, da njegovom vriednosti bude namirena ciela posudjena svota, vratit će oni Zrinjskim i rude i grad Pedalj (U Pril. br. 4.). Gvozdanske rude dodjoše dakle napokon ipak na kratko barem vrieme u tudje ruke. Nikola je stariji glede njih ugovarao, kao što smo već vidjeli, s Ferdinandom kao nadvojvodom i s kraljem Ljudevitom; poslje je ob istoj stvari radio s Ferdinandom kao kraljem i njekakovim družtvom; napokon mu jih je hotio odkupiti biskup Rauber (Jura II. 32. Valvasor IV. 436.): sve nam pako to može biti dokazom, da su gvozdanske rude ono doba dobar prihod davale.

Ako je Zrinjskim već toliko bilo dotežčalo, da su morali svoja dobra zalagati, lahko nam je pomisliti, da su se morali naći u velikoj zabuni, kada su vidjeli, kako se je isto doba o tom radilo, da jim budu oduzeta njeka imanja, koja su u svojoj vlasti imali i koja su jim davala znatne prihode.

Najprije jim zagrozi velika pogibelj glede Medvedgrada, Rakovca i Lukavca, koje je gradove preuzela bila njihova obitelj odmah po smrti Ivana Torkvata Karlovića. Lukavec mogaše uzeti stariji Nikola punim pravom u svoje ruke, i to na temelju poznatoga nam nasljednoga ugovora, koji je bio i sám kralj Ferdinand potvrdio; nu isti stariji Nikola bješe pribavio svojoj obitelji, kao što već znademo, njeko pravo i na Medvedgrad i Rakovac: i pošto mu Karlović nije vratio one svote, koju je bio od njega posudio, kada je kupovao ta dva grada, to je Nikola po Karlovićevoj smrti i te gradove za se i za svoju obitelj zadržao, misleći valjda, da tako može činiti tim lašnje, što je i onako bio nasljednikom Karlovićevim u ostalih njegovih baštinskih dobrih. On je dakle sve te gradove preuzeo i na smrti svojim sinovom ostavio; oni su jih pako držali bez ikakova prigovora sve do god. 1534. Nu te godine darova kralj Ferdinand „svoj" Medvedgrad i gradiće Rakovac i Lukavac Ljudevitu Pekri-u Petrovinskomu: da nagradi njegove velike zasluge, što si jih je stekao vojujuć na Zapoljevce u raznih stranah Ugarske, nu osobito u slovinskoj kraljevini; zatim da ga tim načinom namiri za sve ono, što je mogao tražiti u ime plaće, pomoći, duga, ili u drugo koje ime; napokon da mu to bude naknadom za onih 800 podložnikah, koji su mu bili obećani, kao takodjer za sve gradove i za sva imanja, koja su mu bila darovana, a nije jih mogao preuzeti (U Pril. br. 5.). Ferdinand bijaše bez dvojbe toga mnienja, da su gradovi, o kojih govorimo, s Karlovićevom smrću pali na fiska, buduć da je Ivan Torkvat bio zadnji mužki potomak svoga roda; nu da se s toga naslova ništa nije moglo učiniti s Lukavcem, to već znademo, pak i glede Medvedgrada i Rakovca valjalo je u najgorjem slučaju po Zrinjske barem onu svotu izplatiti, koju je Karlović bio od njih posudio. Za to je morao znati i kralj Ferdinand: jerbo onaj isti dan, kada je dao Pekri-u spomenutu darovnicu, izdade on još i drugo pismo, u kojem veli, da do toga dana nije mogao rečenih gradovah „zbog raznih težkoćah osloboditi" iz rukuh Zrinjskih; nu da će to svakako učiniti do budućega Gjurgjeva; ako pako Jelena Zrinjska i njezini sinovi nebudu hotjeli predati gradovah, tada će moći Pekri i silom na nje udariti (U Pril. br. 6.).

Tomu darovanju Ferdinandovu bješe prigovoreno i s druge strane (Arkiv III. 113.), ali osobito od strane obitelji Zrinjske. Nije nam medjutim poznato, kako je dalje ta stvar tekla; znademo ipak toliko, da su Zrinjski još 1535 svoje pravo branili i da su se držali u posjedu 1). Kašnje nastupiše takove okolnosti, da jim je kralj Ferdinand dragovoljno potvrdio posjed, rad koga su sada bili uznemirivani.

1) Arkiv III. 114. O Jakovlju 1535 nalaže Ferdinand zagrebačkomu kaptolu: da mu pošalje „exemplum illius inscriptionis, vigore cujus quondam Joannes Torquatus castella Rhokonok ac Lukawecz tenuisset." Ark. zagreb. nadbisk. Polit. 12. 1.

Nu za sada jim se je valjalo boriti još i za druga njeka imanja. Njihovu otcu bješe založen, kao što smo prije vidjeli, velik dio dobarah Vranskoga priorata, i buduć da nije bila povraćena svota, za koju su mu ta dobra bila založena, zato su njegovi sinovi zadržali i ta dobra, te jim je zbog toga u javnih izpravah davan naslov gabernatorah Vranskoga priorata. Kralj Ferdinand odluči, da će i u tom učiniti promjenu.  Da na svojoj strani zadrži mogućega vlastelina Valentina Töröka Enninžkoga, nazva ga gubernatorom Vranskoga priorata, te mu dopusti, da izkupi prioratska dobra od onih, kojim su bila založena, osobito pako od Ivana i Nikole Zrinjskih knezovah, izkupljena pako dobra da zatim zadrži tako dugo, dok mu nebude vraćena svota, koju bude u tu svrhu potrošio (Pray, De Prior.Auranae 95). Ujedno imenova Ferdinand drugom svojom poveljom Valentinova sina Ivana, koji je tada još dječak bio, budućim Vranskim priorom (Ib. 97.). Pošto je kralj te odredbe učinio na 26. srpnja 1535, pozva knezove Zrinjske preko zagrebačkoga kaptola (pismom od 29. kolov.), da predadu dobra, koja jim je bio Ivan Tah za 13.000 forintih založio, naročito Božjakovinu, Pakrac, Kamensko, Gradište, Sloboštinu, Trnovu, Rašu i Sv. Martin u baranjskoj županiji, te da dodju dići onu svotu pred zagrebački kaptol; za slučaj pako, da se nebi toj zapoviedi pokorili, pozva jih kralj pred svoj sud na petnaesti dan po primljenoj njegovoj zapoviedi. Kraljevsko pismo bješe jim dostavljeno 19. listopada; na što su oni već na 22. dan istoga toga mjeseca poslali pred zagrebački kaptol svoje ljude, po kojih su izjavili, da su pripravni primiti rečenu svotu novca, čim ju jim dade onaj, tko je to dužan učiniti. Nu bez obzira na tu njihovu izjavu odsudi jih kraljevski sud, buduć da se nisu bili preda-nj stavili, kao što jim je bilo naloženo, odsudi jih pako tako, da moraju ne samo rečena dobra kralju povratiti bez ikakove odštete, nego da još imadu platiti onoliko, za koliko su jim bila ta dobra založena 1). Glavna namjera, koju je Ferdinand imao u svem ovom poslu, bješe medjutim doskora pokvarena, jerbo je Török pod konac rečene godine prestupio na Zapoljinu stranu. Od Vranskih dobarah uze taj velmoža nješto u Ugarskoj, porad česa je kašnje Nikola Zrinjski imao borbe š njegovim sinom Ivanom. Što su pako Zrinjski već odprije imali od tih dobarah u svojih rukuh, to jim i sada ostade; a kašnje stekoše i za to kraljevsko privoljenje.

1) U Pril. br. 8 i br. 7. U pogledu na navedene gradove i gradiće neima za njeke izmedju njih nikakove dvojbe. Za Kew mislim da bi moglo biti Kamensko. Neznam, što je Rassa, a niti Thernowi neznam položaja.

Već ovi različiti poslovi, što smo jih morali spomenuti u savezu s imovinom Zrinjskih knezovah, jasno nam pokazuju, kako je još neuredjeno i nesjegurno bilo stanje naše domovine; nu tu nam istu stvar drugi spomenici pokazuju u još žalostnijoj slici.

U jednom jedinom pogledu bješe nastupilo u našoj zemlji prividno barem nješto povoljnije stanje nakon onoga mira, štono ga je bio kralj Ferdinand (g. 1533) s Turci i sa Zapoljskim utanačio. Činilo se je naime, da je barem jedna stvar konačno riešena, t. j. da su svi Hrvati odlučno pristali uz jednoga kralja, Ferdinanda Habsburgovca. I zbilja nam se stvar na njeko vrieme tako pokazuje, da su sada Ferdinanda jedinim kraljem priznavali ne samo takovi ljudi, kojih je politika bila u prijašnjih borbah nestalna, nego i drugi, koji su odprije Ferdinandove privrženike najžešće pobijali, kao što je bio n. p. Šimun Erdödi, biskup zagrebački 2).

2) Biskupa Šimuna, koji je prije svoje političke protivnike kao ljude factionis germanicae" svakim mogućim načinom progonio, nalazimo g. 1535 češće oko kralja Ferdinanda, koji je na toliko cienio važnost toga muža, da je na njegovu prošnju i preporuku razna darovanja činio njemu i njegovim rodjakom (Transumpt. Donat. saec. T. 1. 42. 44. 46). Isto tako bjehu i kanonici zagrebački odlučno pristali uz Ferdinanda, koji jih je zato štitio u njihovih pravih. (Marcelović Rkp, ad a. 1535). ') Gévay, Gesandschaft 1536. str. 129.

Nu u svakom drugom pogledu vladaše jošte ona ista nevolja, koja je zemlju tištala već od mnogo godinah, dapače sada postade u mnogom još tužnije stanje, buduć da zemlja nije imala njekoliko vremena glave svoje, bana naime svoga. Zato i bijahu sada sili i samovolji vrata širom otvorena, o složnoj pako kakovoj radnji, poglavito za obranu zemlje, nemogaše biti ni rieči. Nu sve bi se te nevolje bile dale još njekako podnositi, da nije bilo u isto vrieme najvećih neprilikah od vanjskoga neprijatelja, od Turčina naime. Svakomu bijaše tada poznato, koliko se može vjerovati miru turskomu. Što su Zrinjski mogli od Turakah očekivati, to jasuo pokaza poznati nam Ajas, kadno je rekao (g. 1536): „Hrvatski knezovi: Zrinjski, Blagaji i Slunjski, koji su se već odavna obvezali, da će danke plaćati velikomu caru, evo već dvie godine ništa neplaćaju, veleći, da su podložnici kraljeva veličanstva. Sultan je odlučio, da će jih prisiliti; nu prije nego li to učini, hotio je dati na znanje kraljevu veličanstvu, da bude upućen ob istini" ). Nu niti ostali narod nemogaše biti u nikakovoj dvojbi o svojem položaju. Sám se on nemogaše jošte na toliko oporaviti nakon velikih zabunah istom prošlih godinah, da bi bio ponajprije red učinio na svom domu i sve svoje sile u jedno sabrao; kralj mu pako bijaše na toliko zaokupljen na drugih stranah, osobito pako u Ugarskoj, da mu nije bio kadar pružati one zaštite, koja je bila nuždna u toli ozbiljnih okolnostih.

To žalostno stanje Hrvatske nemogaše biti nepoznato Ivanu Zapoljskomu, koji je opet bio počeo raditi o širenju vlasti svoje. Scieneći on, da je Hrvatom već moralo dodijati njihovo domaće neuredjeno stanje i neprestano tursko uznemirivanje, držaše za stalno, da će oni drage volje poprimiti ono sredstvo, koje bi jih već jednom oprostilo tolike nevolje.

Zato jim doglasivaše (mjeseca srpnja 1536), da i sám Sulejman zahtieva, da se njemu pokore, te ako to učine, da će biti na miru od Turakah, u protivnom pako slučaju da će jim Turci ognjem i mačem zemlju pustošiti (Gévay, Gesandschaft 1536. str. 116.). Lahko si je pomisliti, da je već sám taj glas mogao pokrenuti njekimi i njekimi izmedju onih, koji su istom nješto prije bili viernost obećali kralju Ferdinandu, tvrdo se nadajući, da će on biti kadar, da jim dade dovoljnu obranu; na koliko pako veća zabuna morade istom onda nastati, kada su Turci i zbilja pod Mehmed-begem Smederevskim i Kozrev-begom bosanskim u zemlju provalili, te ju stali pustošiti i gradove joj osvajati, veleć, da to samo zato čine, što su njeka gospoda, naročito Erdödi, s povredom ugovorenoga mira ostavila Zapoljskoga i pristala uz Ferdinanda. Sve je to imalo prestati, kao što su Turci poručivali, ako se Hrvati odmetnu od Ferdinanda i priznadu Ivana Zapeljskoga, turskoga štićenika (Gévay, Ib. str. 117-119, 141-2). 

Nije nam ovdje zadaćom, da potanko kazujemo, što su sve Turci u tih dnevih (tečajem prve polovice g. 1536) u našoj zemlji počinili; jedno ipak nemožemo propustiti, da nespomenemo naime, da je usljed toga haranja turskoga mnogo naroda sa svim svojim domovinu ostavljalo i u Ugarskoj utočište tražilo (U pril. Br. 9)). 

Svatko je uvidjao, da je skranje vrieme, da se što znatnijega učini za obranu naših zemaljah; uvidjao je to najpače kralj Ferdinand, koji je imao vrlo mnogo razloga, da dade veliku važnost onomu, što se je tu zbijalo.

Buduć da je Ferdinandu bilo poznato, da zemlja trpi s dvojega zla s nutarnje svoje neuredjenosti i s vanjskih navalah, zato je valjalo da se postara i za jedno i za drugo. U svojem pismu (od 18. srpaja 1536), koje je pisao Šimunu biskupu zagrebačkomu, obznanjuje on tomu uzvišenomu crkvenomu dostojanstveniku, da će poslati u Hrvatsku vojevodu svojega Ivana Kacianera i da će odrediti, da i s drugih stranah pomoć dodje; u drugom pako pismu, pisanom nješto kašnje (18. kolovoza), govori o saboru, koji bi imali držati stališi hrvatski, i na kojem bi se imalo naročito raditi ob izboru bana (Gévay, Gesandschaft 1536. str. 120 i 127.).

Dočim je Ferdinand u ostalih zemljah svoga vladanja sám o tom radio, da sakupi vojsku, koja bi bila vriedna, da se s Turci ogleda, medjutim se sastanu i hrvatski stališi na svojem saboru u Križevcih na 4. ožujka 1537, da odluče, što je vrieme zahtievalo. Svakomu je izmedju njih bilo sasvim jasno, da će jim biti sve nastojanje oko pripravah za vojnu uzaludno, ako i nadalje ostanu u medjusobnih svadjah i borbah i u onom bezvladnom stanju, u kojem jih je to vrieme zateklo. Zato se stališi tu ponajprije medju sobom na opredjeljeno vrieme izmiriše i izabraše njekoliko muževah, koji da zemljom upravljaju i pravdu kroje, dok nebude ban imenovan. Zatim odrediše, koliko se ima vojske dići i kakov se porez imade brati. Zapovjednikom svoje vojske učiniše Ljudevita Pekri-a, te odrediše, da sve, što spada na bojne poslove, ima biti činjeno u sporazumljenju s vojevodom Kacianerom (Jura II. 33-7. Buchholz, I. 294.).

Još nisu bile medju kršćani priprave za vojnu dogotov ljene, i već jim glas stiže, da su Turci osvojili položajem svojim vele važni grad Klis, održavšip objedu nad četami hrabroga Petra Kružića, koji jim je prije s momčadi svojom odatle i s drugih miestah mnogo jada zadavao.

Ako je već taj gubitak mnogo žalosti uzrokovao, to je druga nesreća, koja je kršćane nješto kašnje postigla, još većom tugom sve napuniti morala, te je napose u pogledu naše zemlje vele važnih posljedicah imala.

Nastojanje kralja Ferdinanda učini, te se je diglo vojske iz svih njegovih zemaljah do 24000, što pješakah, što konjanikah. Prama koncu mjeseca kolovoza stajaše ta vojska kod Koprivnice, imajući odredjenje, da ponajprije od Turakah oslobodi Osiek i njegov predjel. Glavnim joj vojevodom bijaše Ivan Kacianer, a pojedini joj odjeli imadijahu opet svoje posebne zapovjednike, tako, da su naročito Hrvati stali pod zapovjedničtvom Pekri-a, uz koga se imenuje takodjer Ivan Zrinjski; Česi su imali svoga Šlika, a tako isto i drugi. Velike nade bijahu spajane s tim bojnim podhvatom, u kojem su sudjelovali različiti narodi, stojeći pod vladom kralja Ferdinanda; nu ono ostade žalibože bez ikakova uspjeha. Kršćanska vojska, pošto je bila došla pod sám Osiek, raztepe se niti se neogledavši s neprijateljem, te izgubi sve svoje bojne sprave i topove i velikom stranom pogibe od oružja neprijateljskoga, koji ju je u njezinu povratku sa svih stranah uznemirivao.

Čim se je više u svietu kršćanskom od te vojske očekivalo, tim je strožije odsudjivan njezin vojevoda, Ivan Kacianer, jer je on smatran jedinim ili barem poglavitim krivcem tolike nesreće. Nam medjutim, koji možemo svu ovu stvar bez strasti motriti, tako se ona pokazuje, da nećemo smjeti svu krivnju baciti na Kacianera. Mnogo toga bijaše u ustrojstvu same vojske, u načinu, kojim se je njom zapoviedalo, u nabavljanju potrebite brane, i t. d., što nije mogla promieniti niti krepčija volja ma koliko umna vojevode.

Buduć da je Kacianera sve biedilo zbog razpa kršćanske vojske, zato se on uputi u Beč, da se brani. Tu ga stave u pristojan zatvor, dok mu bude stvar odlučena.

U našoj zemlji i u susjedstvu slovenskom sve se nadje u najvećoj zabuni nakon žalostne propasti kršćanske vojske. Naši stališi odpreme skoro poslje toga svoje poslanike u Beč ka kralju Ferdinandu, da š njim utanače, što bi se imalo učiniti za spas njihove domovine. Ferdinand, pripravan budući pomoći jim koliko je samo mogao, točno jih dade izpitati, „kako bi se dale unaprieda prema okolnostim njihove zemlje ukloniti onakove pogreške,kao što su onomadne učinjene; gdje bi se mogle i kojim načinom spraviti potrebite za boj zalihe; gdje bi se dali najcjenijim načinom sagraditi i spremiti brodovi, buduć da kralj misli, da bi se moralo i po vodi raditi (Buchholz I. 107.). Nu znajući ujedno kralj Ferdinand, da se samo na saboru stvaraju odluke, o kojih visi i nutarnje uredjenje zemlje i obrana njezinih medjah od vanjskoga napadanja: sazva po svojih povjerenicih sabor u Dubravu na 5. studena 1537, na kojem je učinio sabranim stališem svoje predloge, smjerajuće na obranu zemlje, te je stališe pozvao, da u tu svrhu pošalju svoje povjerenike u Gradac 2). 

2) O tom saboru malo nam je viestih sačuvano kod Praya, Hist. Reg. Hung. III. 48; Buchholza IX. 292. 296.

Da li se je zadovoljilo tomu pozivu ili ne, to nam nije poznato; nu za to znademo, da je i sám kralj Ferdinand uvidjao, da više nesmije naših kraljevinah pustiti bez zakonite glave, bez bana naime. Uzprkos svim viestim, koje je Ferdinand dobivao o velikih opačinah poznatoga nam Pekri-a, bijaše on za dugo sklon, da Hrvatom dade toga čovjeka kao bana; nu napokon morade odustati od svoje namjere, da tako važnu čast povjeri čovjeku, koji je ne samo najveća nasilja činio, nego je i riedkom drzovitošću prkosio i zakonu i kraljevskomu ugledu, a povrh toga je svega u sumnji bio, da misli o prelazu na stranu Ivana Zapoljskoga. Pekri bude napokon u zatvor stavljen 3), a banî budu imenovani Toma Nadažd i Petar Keglević, glavnim pako zapovjednikom svojih plaćenih četah učini Ferdinand Nikolu Jurišića, junaka na glasu.

3) Koga je volja, da potanje poznade toga silnika, koji je državne carine za se uzimao, slabijim gradove otimao, podložnike na strašne muke stavljao, kraljevske zapoviedi zametavao it. d.: neka čita Buchholz IX. 291-8. K tomu pako dodajem, da je Pekri i po svojoj smrti u našoj zemlji bio smatran kao najveći silnik: jer, kada se je hotjelo reći, da tko čini velika bezzakonja, nije trebalo ino, nego da se rekne, da onako radi, kao što je njegda radio Pekri.

Nakon toga sazove Ferdinand sabor u Križevce na 6. siečnja 1538: da novi bani budu uvedeni, da se izabere prabilježnik, i da stališi odluče sve ono, što je bilo nuždno toli za nutarnje uredjenje zemlje, koli za dovoljnu njezinu obranu od neprijateljskih navalah. Poznavajući stališi ponajbolje sve svoje potrebe, stvoriše na tom saboru mnogo članakah i u jednom i u drugom pogledu (Jura II. 37-39. Corp. Juris).

Naskoro poslje toga hrvatskoga sabora izmakne Kacianer iz zatvora, neuzdajući se u povoljan po se sud, te se uputi u Hrvatsku, i to ponajprije u Susjed-grad. Čim je Ferdinand. doznao, da je on pobjegao, odmah razašalje (4. veljače 1538) pisma na različite strane, medju ostalim i Jurišiću i banom Nadaždu i Kegleviću, u kojih je pismih obećavao veliku svotu novca onomu, tko mu Kacianera bud mrtva bud živa prepade, buduć da mu se je taj čovjek veoma pogibeljnim činio (Buchholz V. 105. IX. 277.).

Jedva je Kacianer njekoliko tjedanah u Hrvatskoj probavio, i već se pokaza njegovo djelovanje u toj zemlji banovom Tomi Nadaždu i Petru Kegleviću toli pogibeljnim, da su se bili ozbiljno pobojali, da bi Ferdinand lahko mogao svu Hrvatsku izgubiti.

U svojih listovih od 16. i 24. veljače 1538 pišu ovako po prilici banovi kralju Ferdinandu. Već su i prije, vele oni, kralja izvješćivali o pogibeljih, koje priete Hrvatskoj od domaćih i vanjskih neprijateljah, sada mu pako mogu sve točnije doglasiti. Oni su doznali po različitih putevih, da su gospoda hrvatska savez sklopila s Kacianerom, u kojem su jedni drugim obećali, da će se medjusobno pomagati i da se neće ostaviti. Na što pako smiera taj savez, to se odatle razabire, što je Valentin Török, revni pristaša Zapoljin, svoga čovjeka poslao ka Kacianeru i k hrvatskoj gospodi, da jim poruči u imenu Zapoljinu: da će Turci odustati od haranja zemlje hrvatske, pače da će i ono povratiti, što su zadnje vrieme osvojili, ako se samo Hrvati odmetnu od Ferdinanda te pristanu uz Ivana Zapoljskoga. Kacianer, da pobuni gospodu hrvatsku proti Ferdinandu, pokazivao je njeko pismo, po kojem bi bio imao on, da je zadnja vojna dobro za rukom pošla, svu gospodu pogubiti. Probavivši on njeko vrieme u zagrebačkoj okolici, uputio se je u pratnji poglavitih plemićah u Kostajnički tvrdi grad, koji su mu Zrinjski ustupili. U njegovo ime i u ime njegovih saveznikah odpravljeni su poslanici k Ivanu Zapoljskomu, ka komu se je i Török uputio. Kada se pako Török povrati, namjera mu je, da tada s vojskom provali u Hrvatsku i u imenu Zapoljinu nove bane postavi. Da se Zrinjski knezovi što većma predobiju za takove osnove, obećao jim je Török, da će jim dati grad Čorgo, koji je spadao na vranski priorat, i još drugo jedno imanje. Saveznici su pripravni, da u sprorazumljenju sa Zapoljskim is turskom pomoćju udare na Ferdinanda.

Kacianer je, dalje veli izviešće, već prije zapoviedao poglavarstvu grada Zagreba, da nepusti u grad banovah i njihovih ljudih; sada pako naredjuje, da mu se donose novci i druge stvari iz Ljubljane i iz drugih miestah. Sve to, o čem on radi, mora se pokazati tim pogibeljnije, sto su uza-nj pristala ne samo poglavita gospoda, nego što i svi bolji vojnici k njemu i k gospodi hrle, buduć da jim daje dobru plaću i povrh toga jih jošte nadaruje. Nezna se, vele bani, dokle će smagati Kacianer tolike novce; nu to znadu, da se je on hvastao, da ima 200 hiljadah forintih, i da se uzda, da će dobiti pomoći s takove strane, na koju nitko ni nemisli. Da su saveznici već i na odpor pripravni, to se je tim pokazalo, što Kacianer, knezovi Zrinjski i skoro svi drugi njihovi saveznici nedopuštaju, da kraljevski ljudi porez kupe od njihovih podložnikah, nego dapače te ljude silom tjeraju sa svojih imanjah.

Buduć da je takovo stanje u zemlji, zato mole banovi kralja Ferdinanda, da jim čim prije pošalje što više pomoći. Sada su oni, vele, tako zapušteni, da se nikako nebi mogli držati i proti Turkom i proti domaćim neprijateljem, te zato ako jim nebude za vremena od kralja dovoljne podpore, ili će biti iz zemlje izagnani, ili će jih njihovi protivnici podsjesti u kojem njihovu gradu. Oklievati se nesmije, jer će neprijatelji skoro početi raditi. Do svega toga nebi bilo došlo, vele napokon bani, da jim je bio kralj poslao 2000 konjanikah i 1000 pješakah, jer bi bili Kacianera podsjeli, dok je jošte boravio u Susjed-gradu.

Sada pako nemogu bani kralju ino svjetovati, nego da jim čim prije pošalje podkrepu iz Koruške, Štajerske i Kranjske i k tomu novce potrebite za plaćanje vojske. Tako će samo oni biti kadri, da porez utjeraju; da prisile državljane, da drže one konjanike, što su jih obećali, i tako će napokon zapriečiti, da Kacianer neprovali od Kostajnice amo preko Save, a Török da neprodre preko Drave. U tu jim svrhu treba i pasadah (brodovah). Ako jim kralj svu tu pomoć za vremena pošalje, tada se uzdaju, da će ne samo njegove protivnike nadvladati, nego da će moći štogodj i proti Turkom. učiniti (Buchholz 1X. 278 i sl.).

Jošte pod konac g. 1537, dapače i na početku 1538 nadjosmo Hrvate u najživljem obćenju s dvorom kralja Ferdinanda, pri čem se je i s jedne i s druge strane o tom radilo, da se Hrvatskoj već jednom pribavi nješto uredjenije i mirnije stanje. Radeći tako Hrvati s kraljem Ferdinandom oko uredjenja svoje domovine, naročito pako i osobito oko boljega osjeguranja njezinih medjah, postupahu sasvim prema položaju svomu, koji jih je već i prije na to upućivao, da traže pomoći u savezu s najbližim svojim susjedstvom, sa zemljami Ferdinandovimi, s kojimi su imali jednak interes glede odbijanja turskoga nasrtanja. Pri tom mogahu oni imati jošte i tu nadu, da će jim biti podkrepe i iz daljih zemaljah, koje su imale s njimi jednoga zajedničkoga vladara; napokon jim se pokazivaše njeka nada još od strane Ferdinandova brata cara Karla, vladara ogromne države. Nu niti car Karlo nebijaše u takovu stanju, da bi bio mogao uz ostale svoje ogromne borbe nastojanje svoga brata znatnijim načinom podupirati; niti si tada jošte pružahu one zemlje, kojimi je Ferdinand kao zajednički njihov vladar upravljao, toliko medjusobne pomoći, koliko se je moglo očekivati: i to stranom zato, što su se, budući istom kratko vrieme zajedno pod jednim vladarom, jošte slabo bile sljubile, te su i slabo poznavale i ćutile onu korist, koja bi jim imala dohoditi iz te njihove, slobodne u ostalom i veoma prostrane, zajednice; stranom pako zato, što je sámo nutarnje stanje tih zemaljah u mnogom pogledu priečilo uspješniji razvitak njihovih silah. S tih razlogah ostajahu nade Hrvatah neizpunjene. Onda istom, kada su činjene veličanstvenije priprave za vojnu g. 1537, nadje njihova nada novu podkrepu i veće oživljenje. Ali sve ono liepo pripravljanje, od koga se je posvuda sjajan uspjeh očekivao, ostade bez ikakove koristi. Kršćanska vojska, koja je imala Turkom nješto barem oteti, bješe raztepena, te tako ne samo što nije zemlja dobila nikakove koristi, nego je sada mogla od razdraženih Turakah samo još veće zlo očekivati. Čim su ljudi tada manje kadri bili i voljni priznati prave razloge razpa kršćanske vojske, tim veća pomutnja morade nastati usljed onoga užasnoga poraza, osobito u našoj zemlji, koja je prva stala na udarcu. I zato lahko vjerujem, da se je odmah nakon one žalostne zgode nalazilo ljudih, koji su već zdvajali o tom, da li jim se zemlja može nadati boljoj sreći pod obrambom kralja Ferdinanda; nu većina plemstva osta ipak stalna na onom putu, kojim je već jednom bila udarila, te viećaše sa svojim kraljem, kao što smo vidjeli, o sredstvih, koja bi bila podobna, da i zemlju urede i neprijateljske navale odbiju.

U takovu stanju zateče Kacianer našu zemlju, kada je u nju pribjegao. Poznat već odprije s poglavitimi muževi, a razdražen sada proti Ferdinandu, stade on prevrat pripravljati. Najzamamnije sredstvo za bunjenje Hrvatah bijaše, što jim se je pokazivalo, da se mogu oprostiti svoga najpogibeljnijega dušmanina već tim, ako samo drugoga vladara nada sobom priznadu. Medju ljudmi, koji su dosele revno radili oko svoje obrane, ali su već skoro bili iznemogli u junačkoj

Sve to tako uzimam na temelju izviešća banovah Keglevića i Nadažda. Samo stoji to izviešće i neimamo drugih spomenikah, koji bi ga naročito podkrepljivali. Nu pri svem tom možemo uzeti, da su banovi dobro poznavali stanje zemlje, te da je zato i izviešće njihovo u bitnosti barem temeljito.

U tom se njihovu izviešću napose napominju, kao što smo vidjeli, Zrinjski knezovi medju saveznici Kacianerovimi; dapače oni idu već po tom medju najpouzdanije Kacianerove prijatelje, što su mu na vrieme predali položajem na granici toli važni grad Kostajnicu. Da su oni bili inače ljudi riedke odvažnosti i da nisu imali volje u Turčina milosti tražiti, to bjehu očevidno dokazali odmah po smrti svoga otca, uzkrativši danke, na koje se je on bio obvezao. Ako dakle i oni sada pristaju uz Kacianera, to si njihova vladanja nemožemo inako protumačiti, nego da je i njimi bilo obladalo na čas zdvojenje, te jim se je činilo, da zemlji neće biti pokoja, dok se bude Ferdinanda držala. Sve do to doba bijahu oni vierni tomu kralju i uzdahu se u njega, premda su morali gledati, da on nije mogao za nje toliko učiniti, da bi bili Turci i na nje protegnuli mir, što su ga bili sklopili š njegovimi državami.

Naše su viesti o zgodah, kojih se pripoviedanjem bavimo, toli oskudne, da nemožemo sliediti njihov dalji potanji razvitak. Zato nam nije niti poznato, što je sve mogao činiti kralj Ferdinand, da si Hrvatsku sačuva. Da je on medjutim morao poslati svojim banom nješto više pomoći, za to svjedoči jedno djelo, koje je upravo sada izvedeno.

Turci bjehu osvojili Dubicu, usljed česa je i Jasenovac pao, bivši ostavljen od svoje posade. Ono prvo mjesto bijaše u vlasti Zrinjskih knezovah; ako su dakle Turci na-nj udarili, to bi nam već ta zgoda morala biti dokazom, da se niti medju Turci samimi nije vjerovalo, da će Zrinjski pristati na njihovo prijateljstvo. - Banovi skupe svoje čete, i buduć da je Keglević bolovao, to povede sám njegov drug, Nadažd, svoju vojsku ponajprije pod Jasenovac, te. naskoro i osvoji to mjesto. Nakon toga podje Nadažd, dobivši potrebitu pomoć od Keglevića, da i Dubicu Turkom otme; nu buduć da su glasovi došli, da Sulejman opet ide s velikom vojskom, odustane se od toga posla.

Za našu zemlju bijaše medjutim od važnosti ne samo to, što je upravo u njoj samoj učinjeno sudjelovanjem bez dvojbe Ferdinandovim, nego je i druga jošte stvar, koja nije mogla ostati bez upliva. Ivan Zapoljski bješe naime s Ferdinandom kraljem mir učinio na 24. veljače 1538. Premda je to, što je sada bilo medju njimi utanačeno, po njihovu dogovoru u tajnosti držano, nemožemo ipak uzeti, da se o tom nebi bilo i u Hrvatskoj štogodj pročalo, makar i nješto kašnje. Tomu svemu pako nemogaše biti ina posljedica, nego da je medju onimi, koji su bili počeli prijanjati uza Zapoljskoga, na čas drugo gibanje nastalo. Uzimam naime, da je sada mnogi od njih o tom mislio, kako da se opet povrati ka kralju Ferdinandu. Nu dakako da ni to nije bilo od nikakove prave stalnosti: jerbo je Zapoljski skoro opet tražio tursko prijateljstvo.

Tako trajaše i nadalje kolebanje u našoj zemlji, koje je moralo do zdvojnosti tjerati svakoga, tko je imao smisla ne samo za sebe i za svoj obstanak, nego i za obće dobro. Dočim je pako svaki bolji Hrvat sa smućenim srdcem motrio razvitak tih stvarih, nenalazeći nigdje pravoga načina, kako da se zemlja izbavi od nevolje, koja joj je preko mjere već dodijavala, držaše se sám Kacianer zlosretnom postojanošću svojih namierah. Iznevjerivši se jednom Ferdinandu nenamjeravaše on više povratiti se na pokornost, nego srtaše, sliepu strast sliedeći, prama pogubnomu cilju svomu. Dok je nade imao, da će za sobom povući svu zemlju na Zapoljinu stranu, dotle nisu ni išle po svoj prilici na ino njegove namjere; nu vidivši kašnje, da mu se u tom velike težkoće na put stavljaju, odlučio je stupiti u savez sa samimi Turci, da pod njihovim okriljem izvede što bi okolnosti sa sobom doniele. Nu pri svem tom djelovanju nezadovoljavaše se on tim, da sám svojom osobom stupi u savez s neprijatelji, nego svedjer na to smieraše, da što više i drugih za sobom povuče. Sve su okolnosti, koje se odnose na njegovu osobu i na njegove namjere, tako udešene, da svakako moramo više vjerovati svim onim, koji ga biede, da je o zlu radio i naročito da je s Turci ugovarao sebi i njim na korist, nego da vjerujemo njemu, gdje nam veli, da je doduše istina, da se je „mnogo" s Turci dogovarao, nu da to nije činio s namjerom. kakovom neprijateljskom iliti izdajničkom, nego samo u tu svrhu, da obrani od turskoga bjesnila krajinu, u kojoj je stanovao 1).

1) Njegovo pismo iz Kostajnice 19. travnja 1539 kod Buchholza IX. 282. Što su drugi proti njemu dovodili, pokazat će se u daljem pripoviedanju. Kako je Kacianer tražio da dobije biskup. grad Vinodol, v. u Pril. br. 15.

Kacianer nam se je dovle pokazao kao čovjek, koji je medju Hrvati prevrat pripravljao na korist Ivana Zapoljskoga i koji je poslje u krug kombinacijah svojih primio bio isto neposredno dogovaranje s Turci. Imavši on s prva na svojoj strani ponajveći dio poglavitih plemićah naše zemlje, mogao je kašnje vidjeti, da mu se po gdjekoji od uglednikah izmiče; nu jošte jih je bez dvojbe ostajalo, koji su se od njegova djelovanja spasu nadali; napokon je pako on voljan bio odlučivati o sudbini hrvatske zemlje i bez mnogoga obzira na Hrvate same. Plodom je njegova djelovanja bilo tadanje jadno stanje hrvatske zemlje. Jedva su bile prestale dugotrajne domaće borbe, a sada je opet sve na to išlo, da se ponove rane, kojih nije mogao narod jošte ni preboljeti. Nije pako trebalo za to mnogo oštroumlja, da se uvidi, što čeka narod, ako još za dugo ostane u takovu uzkolebanom i razvraćenom stanju.

Držeći tako pred sobom sliku, u kojoj nam se pokazuje sva nevolja naroda hrvatskoga, pod kojom je već stenjao i koja mu je za najbližu budućnost prietila, a znajući podjedno za onoga, tko je bio poglavitim povodom, te se je nebo nad obzorjem hrvatskim sa svih stranah tmastimi oblaci zastrlo bilo to sve videći, lahko ćemo razumljeti, što je vodilo onoga, koji je odlučio uništiti čovjeka, kojega je djelovanje postalo toli opasno po Hrvatsku.

Nikola Zrinjski, kojega nam već prijašnje zgode pokazuju kao čovjeka vele odvažna i odlučna, dade umoriti Kacianera, da s tim jednim grešnim činom prestane pogubno kolebanje njegove domovine i da ona opet bude navraćena na one pute, kojim je već prije bila povjerila budući svoj udes.

To je najbitniji sadržaj Nikolina čina; nu budući on od tolike važnosti, vriedno je, da ga i potanje opišemo, koliko nam samo izvori dopuštaju.

Viesti, što jih imamo ob umorstvu Kacianerovu, neslažu se u svem, osobito se pako one neslažu govoreći o motivu, koji je vodio Zrinjskoga u odluci njegovoj; nu sve skoro pokazuju Nikolu Zrinjskoga kao onoga, koji je dao Kacianera umoriti.

Od suvremenih pisacah govori o činu, koji ovdje razlažemo, ponajprije veliko-varadinski biskup Franjo Forgáč. Nu prije nego li čujemo njegove rieči, budi mi dopušteno primietiti, da ćemo naći u tečaju daljega pripoviedanja više prilikah, gdje će nam se najočitijim načinom pokazati velika pristranost toga pisca proti Nikoli Zrinjskomu. Forgáč dakle pripovieda: da je jednoga dana Nikola s Kacianerom objedovao u gradu Kostajnici, po objedu pako da je sám svojom rukom umorio Kacianera njegovim mačem, koji je iz koricah bio izvukao kao da ga želi ogledati. Buduć da je Nikola Forgáču čovjek i okrutan i grabežljiv, zato nije mogao on po Forgáčevu mnienju taj čin izvesti s drugoga razloga, nego da se zadobavi onoga blaga, što ga je Kacianer pri sebi imao 1).

1) Francisci Forgachii, Rerum. hung. Commentarii (Horányevo izd.) str. 430. Glede toga pisca budi ovo jedno barem spomenuto: da je on naime pod konac svoga života na jednom prestupio na stranu erdeljskih vojvodah, pošto je prije revno služio Ferdinandu i njegovu nasljedniku.

Drugi je suvremenik, na koga se moramo obazreti, Ortelij. I on veli, da je sám Nikola umorio Kacianera; dodaje zatim, da je Nikola glavu Kacianerovu u Beč poslao kralju Ferdinandu, od koga da je za to dobio na dar blago Kacianerovo i grad njegov. Vidjet ćemo, da li ovo potonje stoji. O motivu govori Ortelij sasvim drugačije nego Forgáč. On veli naime, da je Kacianer bio u dogovaranju s Turci i da jim je namjeravao predati njeke gradove; radio je on i o tom, veli nadalje Ortelij, da i Nikolu Zrinjskoga predobije za svoje osnove, a Nikola ga je zbog tih njegovih izdajničkih namierah umorio (Ortelius.).

Ostaje nam napokon jošte Istvánfi. Taj pisac, koji je u nješto kašnjoj dobi u dobru prijateljstvu bio s obitelju. Zrinjskih knezovah, pripovieda o Nikolinu činu još mnogo blažije nego Ortelij. Ferdinand je, veli on, potajno pisao list Nikoli Zrinjskomu, u kojem ga je korio, što je ustupio Kacianeru Kostajnicu, te ga je pozivao. da Kacianera ili uhiti ili pogubi. Nikola ode na to u Kostajnicu ka Kacianeru, s kojim je tuj i objedovao. Po objedu ode Kacianer u svoju izbu, Nikola pako pošalje na-nj svoja dva čovjeka, Jurja Grabuša i Ivana Hojšića. I dočim je on na gradskih vratih stojeć stražare i ostale gradjane razgovarao, da se zlu nedosjete, odu njegovi ljudi ka Kacianeru pod izlikom, da mu nješto imadu kazati. Kacianer niti nesluteć o čem se radi, odpusti svoje ljude, i tada priskoči k njemu ponajprije Jure Grabuš, te ga bodežem svojim u trbuh rani. Težko bješe Kacianer ranjen, nu toliko je još sile imao, da je potekao prama svojemu oružju, koje je o stieni visilo, ali ga u tom Hojšić zahvati sjekirom po glavi, i on pade. Mrtvo Kacianerovo tielo bace zatim na dvorište gradsko, a usječenu glavu pošalju u Beč. O razlozih pako, koji su Nikolu vodili u postupanju njegovu, ovako govori Istvánfi. Kacianer je, veli on, pisao Mehmedu paši biogradskomu, da će preći k Turkom, ako mu zajamče plaću i časti. Mehmed je to njegovo pismo sa svojom preporukom u Carigrad odpremio, i buduć da se je tu govorilo o nainjeri Kacianerovoj, to je o njoj i Ferdinandu glas došao; dapače Istvánfi veli, da se je govorilo, da je sám turski vezir Ferdinandu poslao Kacianerovo pismo. Ferdinand je pako usljed toga na sve strane pisma razaslao, da Kacianer bude ili uhićen, ili pogubljen (Istvánfi str. 141).

Glede ovoga Istvánfijeva pripoviedanja reći nam je još njekoliko riečih. Znademo mi već od prije, da je Ferdinand ona pisma, o kojih Istvánfi govori, već mnogo prije razposlao, čim je naime bio doznao, da je Kacianer iz zatvora pobjegao. U ostalom nečini u samoj stvari nikakove znatne promjene, da li je takovo pismo morda kašnje Zrinjskomu zbilja poslano ili ne. Što Istvánfi nadalje pripovieda o Kacianerovu dogovaranju s Turci, to isto u bitnosti potvrdjuju i drugi poznati nam izvori. Što se papokon tiče one strane u pripoviedanju Istvánfijevu, gdje on veli, da nije Nikola svojom rukom Kacianera umorio, nego da su ga umorila dva za to najmljena čovjeka: to bih se ja usudio u tom pogledu upravo povjerovati Istvánfijevu pripoviedanju. Ne kao da bih mislio, da će se djelo Nikolino zbog te jedne okolnosti na sudištu ćudorednom u drugoj slici pokazati, nego samo što većoj istini za ljubav navodim razloge, koji me nukaju, da pristanem uz Istvánfija. Ja scienim, da se je moralo u našoj zemlji znati, kako je pogubljen Kacianer: o tom pako, što se je kod nas mislilo ob umorstvu njegovu, nalazim jednu dosta staru bilježku, morda s početka XVII. vieka, u kojoj se naročito veli, da su ono djelo učinili ljudi kneza Zrinjskoga 2).

2) Na listini, u kojoj Ferdinand piše Andriji Kninskomu biskupu, da će dati vojsku kupiti i da će Kacianer biti vojevodom te vojske, napisa ove rieči kašnja ruka: „In quali flore simul et laude extiterit Cazianerus, ut non nisi ab ipso Imperatore Ferdinando Egregius, fidelis, dilectus nuncupetur; attamen o Ezekum! Vjennae custodia! Quid dico? obtruncatio Koztanyczae a Zrinianorum Jobagionibus. Sapienti pauca."

Zatim nalazimo mi trag u naših spomenicih i Jurju Grabušu i Ivanu Hojšiću i to tako, da nam se oba ta čovjeka pokazuju u takovu odnošaju prama Nikoli Zrinjskomu, da jih je on nadarivao darovi svojimi. Netreba nam pako mnogo smjelosti, da uzmemo, da se je tim muževom brojila medju zasluge, zbog kojih su nadarivani, i ona podla služba, koju su učinili u umorstvu Kacianerovu (U Pril. br. 21. 22. 28.).

Čuvši, što vele istodobni ili ne mnogo kašnji svjedoci ob umorstvu Kacianerovu, valja nam jošte čuti i one, koji su bili početnici tomu djelu.

Kacianer je usmrćen njekako oko polovice g. 1539 2). 

2) Vidjeli smo, da je Kacianer još 19. travnja 1539 list pisao iz Kostajnice; na početku mjeseca studena iste godine piše se u Ugarskoj o njegovu umorstvu kao o poznatoj već stvari (Pray, Ep. Proc. II. 77).

Još te iste godine upraviše braća Zrinjska pismo kralju Ferdinandu, u kojem govore o Kacianerovoj smrti. Tu vele knezovi Zrinjski, da su bili predali Kacianeru na njegovu molbu grad svoj Kostajnički, nu da su mu ga predali samo pod taj uvjet, na koji je on i s prisegom privolio, da ga drži dotle, dok nezadobije opet milost kraljevsku. Dobivši Kacianer Kostajnicu u svoje ruke, tako nastavljaju dalje knezovi Zrinjski, i vidivši, da je ona poput vratah ciele Hrvatske i osobito našega vele ubogoga vladanja, nije već o tom mislio, kako da si pribavi milost Vašega posvećenoga Veličanstva, nego je odmah s Turci stupio u obćenje, te je i nam svojom rukoin pisao, da će preći k turskomu caru, pozivajući nas, da i od nas jedan š njim podje; ako pako tako neučinimo, da će on Kostajnicu Turkom predati, zatim neka se mi za se postaramo kako znamo, a on će učiniti što je odlučio, bilo nam to po volji ili ne. 

Vidivši mi tu njegovu opaku namjeru i veliku pogibelj, koja je odatle grozila svemu kršćanstvu, ponapose pako kraljevinam Vašega posvećenoga Veličanstva i našemu vele ubogomu vladanju, koje držimo po božjoj milosti: buduć da ga nikako nismo mogli odvratiti od njegove namjere, uništismo ga onako, kako smo mogli, da se osujeti misao njegova. Neima blaga niti imanja, za koje bi smo bili to učinili; samo štovauje vjere kršćanske i Vašega posvećenoga Veličanstva na to nas privede (Buchholz IX. 283.).

Glede razloga dakle, koji je Nikolu na to doveo, da je dao Kacianera pogubiti, i ovdje se veli ono isto, što smo već našli u drugih izvorih; onoj strani pako pisma Zrinjskih knezovah, u kojoj oni o sebi tako govore, kano da nisu nigda bili u dogovoru i sporazumljenju s Kacianerom, onda bi smo samo mogli dati punu vjeru, da se pobije istina poznatoga nam izviešća banovah hrvatskih i da se dokaže, da je kralj Ferdinand postupao bez ikakova razloga i povoda, kada je zahtievao od Zrinjskih knezovah, kao što ćemo malo niže vidjeti, da mu se pismeno obvežu, da će mu biti vierni i da neće stupati u nikakove saveze proti njemu.

Ako sve dovle rečeno u jedno saberemo, možemo pouzdano tvrditi, da je Nikola Zrinjski dao Kacianera umoriti samo s viših političkih razlogah. Drugo je naravno pitanje, da li se taj njegov čin, koji na jednoj strani nalazi svoje obrazloženje, opravdati dade i pred sudištem ćudorednim. Da su suvremenici s toga gledišta Nikoli u grieh pisali, što je dao pogubiti čovjeka, koga je bio na vjeru u svoj grad primio, s kojim je dapače doniekle i jednake političke težnje imao, za to imademo više dokazah 2); nu, što je još više, i sám je Nikola svoje djelo s toga uzvišenoga gledišta motrio kao takovo, za koje si je morao i sám spočitanja činiti, kao što jih je mogao očekivati i od drugih.

2) Gore navedeno pismo kod Praya, Ep. Proc. II. 77. — Valvasor povieda (III. 41), da se je još njegovo doba vidjala na grobu Kacianerovu u kamenu izrezana bajka: kako je lisica na objed pozvala jednu pticu, pak ju je poslje objeda pojela.

Za to nam je dokazom gore navedeno pismo njegovo i njegova brata Ivana. Pošto su naime razložili, kako i zašto je pogubljen Kacianer, odmah za tim dodaju: zato molimo prepokorno Vaše Veličanstvo, ako smo u tom ili u čem drugom pogriešili, da nam to Vaše Veličanstvo svojim pismom milostivo odpustiti i oprostiti blagoizvoli, tako da se nebude moglo više spočitavati niti nam niti našim potomkom (Buchholz 1. c.).  Kralj je Ferdinand drage volje učinio, što je bilo u vlasti njegovoj. Izjavio je naime u svojem pismu da jim ne samo ono oprašta, čim su u tom činu ili kojim načinom sagriešili, nego da takodjer snimlje š njih svu nemilost, u koju su morda pali zbog kojegagod razloga, te jim obećaje o tom posebno pismo; ali jim sve to obećaje samo pod jedan uvjet, da naime oni u njegove ruke dadu drugim pismo, u kojem će vjeru svoju na to dati, da će odsele i oni i njihovi nasljednici vierni biti Ferdinandu kao svojemu zakonitomu kralju i da se neće puštati u nikakove dogovore i saveze budi s Turci, budi s drugim kojim protivnikom kraljevim (Id. IX. 283.). Istvánfi znade još za jedan čin kralja Ferdinanda, koji je na to smierao, da se Nikola bar u spoljašnjem svietu oprosti svakoga spočitavanja. Ferdinand je po Istvánfijevu pripoviedanju upravo zakon stvorio, u kojem je rečeno, da je Kacianer po pravdi umoren, i to zato, što je bilo dokazano dokazi stavnimi i njegovim vlastoručnim pismom, da je o tom radio, da k Turkom prebjegne 3).

3) Istvánfi 141. Nam nije poznat taj zakon. Primjećujemo u ostalom, da nisu sačuvani spisi njekih saborah, koji idu upravo u to doba.

IV.

Braća Zrinjska do smrti Ivanove.

U prijašnjoj se je glavi pokazalo, da je velika odlučnost Nikole Zrinjskoga učinila, te je ne samo znamenita obitelj Zrinjska bez daljega kolebanja pristala uz kralja Ferdinanda, nego da je i sav narod hrvatski odvažno dokinuo sve osnove, po kojih je imao biti odtrgnut od onoga vladarskoga doma, kojemu se je bio već jednom zavjerio, i po kojih bi bio, da su izvedene, na se navukao u najboljem slučaju barem kakovo vrhovničtvo tursko.

Da Ferdinand nije prije brojio Zrinjske knezove medju svoje najrevnije i najpouzdanije privrženike, o tom smo se mogli već onda uvjeriti, kada je rieč bila o promjenah, koje su se imale zbiti po Ferdinandovoj volji u posjedu Zrinjskih knezovah. Sada nam se pako pokazuje sasvim drugi odnošaj medju kraljem Ferdinandom i rečenimi knezovi. Uvažavajući Ferdinand s jedne strane vele znamenite posljedice Nikolina odvažnoga čina, a s druge strane s pouzdanjem očekivajući od Zrinjskoga plemena, da će ono sve moguće činiti, da opravda politiku svoju: voljan bijaše on sada zadovoljiti zahtjevom Zrinjskih knezovah, koliko su mu to samo njegove okolnosti dopuštale. Moć Zrinjskih knezovah smatraše on sada kanoti njekim jamstvom za kriepko branjenje skrajnjih granicah hrvatskih, koje su sveudilj bile u velikoj pogibelji.

Braća Zrinjska brzo mu dadoše priliku, da jim činom posvjedoči svoju prijazan. U istom onom pismu, u kojem su mu pisali Zrinjski o smrti Kacianerovoj, išću oni od njega, da jim dade i zapiše za vječna vremena Susjed, Stubicu, Kostajnicu i Želin, koji je potonji držao Petar Erdödi (Još se tuj imenuje castrum Pethowlyan, za koji neznam, što znamenuje.); nadalje išću, da jim kralj dade darovnicu za Medvedgrad, Rakovac i Lukavac: za što da su voljni odpustiti kralju sve, što duguje njim ili njihovim predjem; zatim išću, da jim kralj dade pismo, u kojem bi se obvezao, da neće nikomu darovati dobarah Vranskoga priorata, dok se njim neizplati svota od 12.000 forintih, za koju su jim bila ta dobra založena 2); napokon mole kralja, da jim odredi godišnje plaće za 500 lahkih konjanikah, koje će rabiti na obću korist, i da jim pošalje u njihove pogranične tvrdje bojne sprave i hrane (Buchholz IX. 283.).

2) U prijašnjih izpravah, govorećih o tom zalogu, spominje se svagdje 13.000 for.

Na te zahtjeve stiže jim za kratko vrieme odgovor kralja Ferdinanda, u kojem se veli: da jim kralj nemože dati Susjed-grada, Stubice, Kostajnice i Želina, buduć da tih gradovah neima u svojoj vlasti; za Medvedgrad pako, Rakovac i Lukavac obećaje jim svoju darovnicu, kao što jim i za Vranska dobra obećaje ono pismo, koje su zahtievali; napokon glede plaće za 500 konjanikah upućuje jih na Nikolu Jurišića, kojemu da je već prije u tu svrhu dao potrebite naputke, a glede zahtievanih bojnih spravah i hrane obećaje, da će poslati svoje povjerenike, koji će pregledati stanje njihovih pograničnih gradovah, da zatim on odredi što bude nuždno (Buchholz IX. 283.).

Zrinjski su medjutim još prilično dugo čekali na kraljevska pisma za ona dobra, koja su već i onako u svojoj vlasti imali; za ono pako, što su iznova molili, dobiše već 24. srpnja 1539 kraljevsku darovnicu, u kojoj se veli, da jim kralj za sada u istinu može darovati samo Kostajnicu, koja je i onako u njihovoj ruci, nu da će o tom nastojati, da i Susjed, Stubicu i Želin iz tudjih rukuh oslobodi i njim preda 1).

1) Ovu darovnicu spominje Salamon na str. 299, pozivajući se na Széchenyijev Codex u magj. muzeju. Po njezinu datu računajuć pravo zaključuje taj pisac, da je Kacianer morao biti pogubljen ili svibnja ili lipnja mjeseca. - Opetovano spominjanje Susjed-grada i Stubice daje mi priliku, da prijateljem poviesti gradovah naših i pojedinih obiteljih za volju ovdje ubilježim, kako su ta dva grada za kratko vrieme raznim obiteljim bila zapisivana i darivana. G. 1535 veli kralj Ferdinand u jednom pismu, da, je bio odlučio darovati Susjed, Želin i Stubicu „condam Andreae Hennyngh" Šimunu biskupu zagrebačkomu i po njem bratu njegovu Ivanu i nećaku Petru „si et in quantum ea (scl. castrum i castella) ad jus nostrum Regium legitime pertinere comperirentur", nu da je od toga odstupio, jer se nije moglo pravo naći, da li oni gradovi spadaju na njega (Transumpt. Donat. saec. T. I. p. 42). G. 1539 veli se u jednoj listini za Susjed-grad i Stubicu, da su ti gradovi bili quondam Joanis Kaczyaner." (Buchholz IX. 286). Iste godine vidjesmo da jih je bio kralj Ferdinand obećao knezovom Zrinjskim. G. 1540 pako zalaže kralj Ferdinand iste gradove svojemu poslaniku Jerolimu Laskomu (Rkp. magj. muzeja kod Salamona). Potanje izpitivanje te stvari možemo prepustiti ljubiteljem posebnostih; nam je dovoljno, što i na tom jednom primjeru vidjeti moramo, kako je još neizvjestno i nesjegurno bilo u državi pravno stanje.

Prije nego li je ovo dogovaranje knezovah Zrinjskih do konca privedeno, dospješe oni u dvojaku borbu: jednu plemenitu, u kojoj su branili zemlju svoju od spoljašnjega dušmanina, a drugu pogrdnu, u kojoj se je tratila u domaćoj borbi ona sila, koje je tada trebalo u najvećoj mjeri za svetije svrhe.

U drugoj polovici g 1539 vidimo starijega Zrinjskoga, kneza Ivana, gdje čete svoje vodi, da oplieni i pohara najprije kaptolska, zatim biskupska dobra u Pokuplju. Naši nam izvori nedaju toliko pomoći, da bi smo mogli reći s izvjestnošću, što je moglo biti pravim povodom tih borbah, koje sada nastaju, te se vode velikom okrutnošću. Moguće je, da su bile medju protivnimi strankami, kao što mnije Istvánfi, već odprije njeke razpre poradi medjah, koje su zatim dale povod većoj borbi medju dotičnici, buduć da nije bilo u zemlji tako jake državne vlasti, koja bi bila stvar priepornu po zakonu riešila. S druge strane znademo s izvjestnošću, na temelju onoga, što je Marcelović i Krčelić sačuvao od suvremenih spomenikah, da su i u našoj zemlji po primjeru inih susjednih zemaljah biskupu i kaptolu već prije, pak i ovo doba više putah uzkraćivani njihovi dohodci, naročito pako desetine. U obće pako primjećujemo, da ovo doba nespada medju nikakove riedkosti navaljivanje silnijih velmožah na slabije plemstvo, na gradske stanovnike i na crkvenjake; a tako isto ide to vrieme u red običnih pojavah, da si zavadjene stranke višega stališa poradi neuredjene državne vlasti same pravdu kroje. Borbe pako, koje su tim putem nastajale, moradoše biti tim pogubnijimi, ako su zavadjene stranke bile prilično jednako silne i jednako žestoke. Opetujući u ostalom još jednom, da neznamo pravo za razlog i povod, koji je vodio Ivana Zrinjskoga, da udari na kaptol zagrebački i na biskupa Šimuna Erdöda, izpripoviedat ćemo sám dogadjaj, da se pokaže mrzka slika tadanjih domaćih borbah.

Mjeseca kolovoza poruči Ivan Zrinjski iz Zrinja grada Klimentu, kastelanu u kaptolskom Dolnjem Gradcu, da će do koji dan poći iz Zrinja, da sprovede Ivana Alapića, i da će povesti sa sobom nješto vojske, da bolje osjegura Medvedgrad, Rakovac i Vukovinu, gdje su mu španjolski vojnici nješto štete učinili. Prije nego li je krenuo sa svojom četom, poruči još jednom u Gradac, da nedaju s grada pucanjem običnih znamenjah, kada se bude njegova četa približavala, jerbo bi se tim samo narod zahman uzbunio. U Gradcu zbilja povjeruju rieči kneževoj. On dodje zatim 8. kolovoza u Orešje s Ivanom Alapićem i Jurjem Vidošićem. Tu prenoći sa svojom četom, te plati sve što je trebovao, a stanovnici ga od svoje strane počaste hljebom i vinom. Drugi dan krene s četom svojom u Gore; i pošto je tu objedovao, udari na obližnja sela, koja su spadala na kaptolsko Gradačko imanje. Tu spali mnogo kućah, više ljudih rani i ubije, a njekoliko jih u roblje odvede, napokon zaplieni mnogo marve svake vrsti. Još je hotio knez Ivan, da predobije i sám grad Gradac; nu taj je sretno obranio kastelan Kliment, komu je došlo iz Siska nješto pomoći. Vidivši knez, da tu neće uspjeti, okani se daljega posla, te povede svoje čete na sela biskupskoga Vinodolskoga i Hrastovičkoga imanja. Ali mu tu bijaše loša sreća. Istom se bješe on dao na obično haranje, al u tom priteče u pomoć svojemu imanju sám biskup Šimun, te kako je i on bio i smjela srdca i vješt bojnomu poslu, udari na Zrinjskoga, te mu više ljudih potuče, a njekoliko jih ulovi, koje je zatim odsudio na težku rabotu. Samomu knezu neostade ino, nego da u biegu spas traži. Knez uzmače taj put, nu s krvavom misli, da se čim prije osveti svojemu pobjeditelju 1).

1) Kercselich, Histor. 220 i Marcelović Rkp. Zrinjski imadijaše u svojoj četi ljudih, koji su bili po tursku obučeni: zato veli naš izvor, da je on ovaj put imao na svojoj službi i Turakah. Medjutim nevalja tu misliti na Turke, veće na onu bojnu čeljad, kojoj je vojevanje bilo poslom navadnim. To su oni martolosi, s kojimi se tako često sastajemo u našoj poviesti.

Doskora poćuti sva zemlja, a Zrinjski i ponajbolje, koli je grešno u bratinskoj borbi gubiti plemenite sile, koje su imale biti upotriebljene u najsvetijoj borbi za obranu domovine od neprijatelja, koji joj je još svedjer propašću prietio. Onaj mir, štono ga je bio kralj Ferdinand s Turci utanačio, nije tako rekuć ni čas imao prave valjanosti za našu zemlju, a najmanje je valjao za knezove Zrinjske, na koje nije bio ni protegnut; isto tako nije izveden niti onaj ugovor, štono ga je bio isti kralj sklopio sa svojim protivnikom Ivanom Zapoljskim. Ferdinandu nije drugo ostalo, nego da iznova s Turci ugovara. Nu tim ugovaranjem nepostiže ino nego primirje, koje su mu Turci dozvolili na šest mjesecih, računajući od 1. siečnja 1540. Ali Zrinjski knezovi bijahu izključeni i iz toga primirja.

Pošto je primirje bilo zaključeno, izdavaše kraljevska vlada naredbe na sve strane, naročito pako banovom hrvatskim, da se na našoj medji neučini ništa takova, što bi moglo biti Turkom povodom, da dignu primirje. Nu dočim se je naša vlada tako starala, da bude točno držan utanačeni ugovor, čineći ipak i ona po tiho njeke priprave za slučaj nužde, medjutim ponove Turci neprijateljstvo na našoj medji, o kojem se je znalo već na koncu mjeseca ožujka tija u Ģentu, gdje je tada boravio kralj Ferdinand. Da se tomu na put stane, obraćala se je kraljevska vlada najprije pismeno na Mehmed-bega biogradskoga i na Usrefa, pašu bosanskoga; zatim je slala k tim turskim pograničnim zapovjednikom Jerolima Laskoga, koji je imao o tom raditi, da Turci odustanu od daljega neprijateljstva proti knezovom Zrinjskim i ostaloj zemlji hrvatskoj. Nu kako se nije vlada pravo uzdala, da će Turci učiniti, što se je od njih zahtievalo, to je morala nješto činiti u našoj zemlji, da ju Turci nenadju sasvim nepripravnu.

Prigodom toga obnovljenoga turskoga navaljivanja, pretrpiše najviše Zrinjski knezovi: Turci bo su jim sva njihova imanja porobili, tako da jim nije ostalo ino nego sami gradovi s opustošenom pokrajinom. Sada dapače zagrozi već pogibelj i istim tim gradovom, za koje vele Zrinjski punim pravom, da su štit ciele Hrvatske, te da bi velika nesreća bila ne samo po Hrvatsku, nego i po dalje kršćanske zemlje, da ta važna mjesta na granici Turkom u šake padu.

O svem tom izviestiše sami knezovi kralja Ferdinanda. U svojem pako izviešću ljuto se tuže, što jim je dosele davana slaba pomoć, te mole, da im se unaprieda pruži veća. Spomenuvši ponajprije, kako su već mnogo svoga izgubili u borbi za kršćanstvo; spomenuvši zatim, da ništa nisu mogli opraviti s Nikolom Jurišićem, na koga jih je bio uputio kralj Ferdinand zbog zahtievanih pomoćih, navode nadalje, kako su radili o toj stvari s Jurišićevim nasljednikom u časti glavnoga kapitana, s Ivanom naime Ungnadom. Kada su od njega zaiskali pomoć proti Turkom, on jim poruči, da jim je dati nemože, buduć da su oni izključeni iz primirja i jerbo je car turski odlučio, da će jih kazniti zbog stanovitih razlogah, naročito pako zbog umorstva Kacianerova. Prigodom osob.noga sastanka bolje jim zatim i potanje razloži Ungnad položaj svoj. Tu jim naime reče, da jim nesmije pomagati, s obzirom na postojeći s Turci ugovor, javno i odprto. Ujedno jim pako svjetovaše ovaj vojevoda, da bi bilo po nje najprobitačnije, da svoja dobra na izliku predadu na koje vrieme kojemu od svojih pouzdanih prijateljah, koji nije Turkom zazoran; pak oni i bijahu skloni, da tako učine, izjavivši, da bi najradje svoje gradove predali u ruke Tome Nadažda. Ungnad jim učini još jedan predlog: da naime sva svoja dobra predadu kralju, a on da jim dade u zamjenu druga dobra u Ugarskoj. Poznavajući Zrinjski knezovi svoj pogibeljni položaj, izjaviše pred Ungnadom, da su i na to pripravni i da će se zadovoljiti drugimi imanji makar i od manje ciene: da se tim načinom i krajini pribavi više sjegurnosti od Turakah i njim da bude dana prilika, da i nadalje služe kraljevu veličanstvu. Nu to ugovaranje o zamjeni nebješe na konac privedeno i tako se sačuva našemu narodu jedna obitelj, koja mu je ime na veliku slavu izniela, a koja bi mu se bez dvojbe bila odtudjila poput inih mnogih obiteljih, da je tada ostavila postojbinu djedovah svojih. Buduć dakle da to nije bilo izvedeno, zato iskahu knezovi Zrinjski od kralja Ferdinanda, da jim pošalje znatniju pomoć i da učini svojim uplivom, da nebudu više oni sami izključeni, kada se bude s Turci mir činio. Da jim se pako nerekne, da oni sami nečine za svoju obranu, koliko bi mogli, spominju kralju Ferdinandu, da i sada drže u redu svoje čete; nu buduć da već neimaju gibivih stvarih, kojimi bi namirivali svoju momčad, to da moraju već i negibiva dobra viernim svojim službenikom u ime plaće davati 1).

1) To doba nebijaše druge pomoći gospodarom većih gradovah, kada jih država nije bila kadra dovoljno podupirati, nego da drže svoje čete od dohodka svojih imanjah; ako to nije bilo dovoljno, tada prodavahu i zalagahu ponajprije stvari gibive, kanoti ures, dragocienosti, i t. d.; a u još većoj nuždi prodavahu i negibiva dobra ili jih davahu svojim častnikom i ostalim junakom u ime dužne plaće. Da su Zrinjski knezovi već ovo vrieme i zbilja u toliku nevolju dolazili, da su si mogli pomoći samo ovim potonjim sredstvom, za to nam može biti dokazom listina od 9. prosinca 1541, koja o tom govori, kako su oni dali Jurju Vidošiću više selah u Krupskom vladanju, da ga tako namire za 2000 forintih, koje su mu dugovali za njegovu viernu službu.

Da su Zrinjski dobro poznavali svoje susjede i njihove namjere, da su dakle s razlogom pomoć molili, to se doskora jasno pokaza. Na dvoru kraljice Ane, koja je tada u ime odsutnoga kralja Ferdinanda državnimi poslovi upravljala, znaše se već mjeseca ožujka, da se Turci spremaju na knezove Zrinjske, da jim sada veći same gradove otimaju. Kraljevski poslanik Jerolim Laski, za koga smo već prije rekli, da je bio odpravljen k susjednim turskim zapovjednikom, bješe dobio i taj osobiti nalog, da Turke njekako odvrati od njihove odluke glede boja na Zrinjske. On učini u to ime što je mogao; nu buduć da je njekako malo nade imao u povoljan uspjeh svoga truda, a svakako je želio, da se odvrati od Zrinjskih velika pogibelj, koja jim je prietila, zato je potražio pomoći još i u drugom sredstvu. Misleći naime, da Mehmed-beg biogradski namjerava udariti na Zrinjske sa strane današnje Slavonije, uzme on u svoje ruke na izliku grad Zrinjskih knezovah Pakrac, te i Turkom poruči, da je to njegov grad. Medjutim i sám on primjećuje, da nezna, da li će ta varka što pomoći. Dok je Laski boravio na ovih doljnih stranah, medjutim davaše kraljica naredbe, da se nezanemare sasvim bojne priprave za slučaj nužde. Nu zlom kobi bijaše po knezove Zrinjske, kada niti poglaviti savjetnici kraljičini nisu smjeli svjetovati, da se Zrinjskim dade javno i odprto svaka moguća pomoć. Tako n. p. Thurzo razumije toliko, da će biti pred svietom sramota, ako se Zrinjskim nepruži dovoljna pomoć; ali s druge strane isto tako znade, da bi javnim pomaganjem Zrinjskih knezovah Turci bili razjareni i da bi jim se tim povod dao, da prekrše primirje i naprama ostaloj državi. Ako je kraljica imala same takove savjetnike, tada se moraju smatrati odredbe, što jih je davala Ungnadu i dr. glede osjeguranja naše krajine, ponajviše njezinim upravo djelom 1).

1) Ovo dovle o Turcih i o Zrinjskih pripoviedano osniva se na izpravah kod Buchholza IX. 286–90. i Gévaya, Gesandschaft 1539-1540 str. 33-56.

Poslanstvo Laskoga ostade napokon bez uspjeha, i Turci ponoviše neprijateljstvo njekako oko polovice g. 1540.

Bosanski paša Usref po imenu, sjedinivši se s Muratom zapovjednikom Kliskim, predje preko Une, te stane plieniti i paliti sela u predjelih Zrinjskih. Buduć da mu nije s naše strane na put stala nikakova veća sila, osmjeli se junak, te odluči, da će udariti na sám grad Zrinjski, da mu se neizmakne, kao što je scienio, tako liepa prilika. On pošalje dakle na brzo u Bosnu po veće topove i ostale sprave za obsiedanje, i pošto mu je dospjelo, što je želio, lati se odmah svoga posla, da uništi gniezdo, iz koga se je Turkom već mnogo jadah zadavalo.

Nu obiestni Turci prevariše se taj put u svojoj nadi. Videći braća Zrinjska, na što neprijatelj smiera, tako se medju sobom narede, da će Nikola u gradu ostati, dok stariji brat podje, da dobavi izvana što više pomoći. Tako bude i učinjeno. Kada su dakle Turci počeli na grad jurišati, Nikoli zapade častna dužnost, da sa svojom hrabrom četom brani kolievku svoju. Hrabro odbijaše Nikola svaku navalu tursku. U tom dodje glas, da se njegov brat Ivan približaje s većom četom prijateljah, koji su mu u nevolji u pomoć priskočili. Turci, kojim je već sám Nikola sa svojom družbom mnogo ljudih poubijao, a medju njimi i više znatnijih častnikah, neznadoše si sada druge pomoći, nego da u biegu spas potraže. I tako bude Zrinj-grad oslobodjen; i buduć da ga je s prva držala sama vještina i hrabrost Nikolina, zato je već to jedno djelo bilo podobno, da uznese Nikolu na glas u njegovoj zemlji.

Nakon malo vremena naoružaju Zrinjski iznova svoje čete i dobave si osim toga nješto pomoći od svojih prijateljah. Nije se sada medjutim o tom radilo, da se oni brane od Turakah, nego jim je bila namjera, da sami napanu svoje davne neprijatelje. Turci su bili već zbog svoje nesreće pod Zrinjem gradom zastrašeni; da jim se čete još koji put poraze, oli jim se učini druga znatnija šteta: tada bi se mogla uzdati naša krajina, da će barem na koje vrieme odahnuti. Tako su mogli po prilici misliti Zrinjski knezovi, kada su se na Turke upućivali. Ovaj put udare oni na Dubicu i na Kamengrad, koji je potonji bio s onu stranu Une. Na obadvie strane spale podgradja oliti vanjske varoši; zasužnje mnogo od neprijateljah i zapliene silu svakojakoga blaga (Istvánfi str. 140. Valvasor III. 436.).

Na skoro poslje toga pade u dio knezovom Zrinjskim kanoti njeka nagrada za njihove trudove i žrtve, što su jih prinosili za obću stvar kršćansku. Kralj Ferdinand naime, koga su opetovano molili, da jim dade svoja pisma za Vranska dobra i za Medvedgrad 1), izdade dvie povelje: jednu 18. siečnja 1541, kojom odredjuje, da Zrinjski budu uvedeni svečanim načinom na temelju te njegove nove darovnice u posjed dobarah Vranskoga priorata; drugu pako odmah sljedećega dana, kojom isto naredjuje glede Medvedgrada i svega, što je na-nj spadalo 2).

1) To su oni činili i onom zgodom, kada su od Ferdinanda tražili pomoći za svoju obranu. V. Buchholza 1. c.

2) Listinu za Medvedgrad naštampa Kukuljević u Arkivu III. 114.

Nu još većim dokazom kraljevske prijazni mogahu smatrati knezovi Zrinjski darovnicu Ferdinandovu (od 30. ožujka 1541), kojom jim daruje sve imanje Ivana i Grgura Bradača Lado meračkoga (naročito pako: Ladomerce, Belovar, Paukovac, Laktac, Banja-sela i Bistricu), kojega su imanja rečeni plemići zato lišeni, što su držali s buntovnici, koji su u savezu s Turci kralja priečili, da neuredi svoje ugarske kraljevine (Pril. br. 10.).

Plemenite težnje Zrinjskih knezovah, koje su smierale na što stalniju obranu zemlje, bjehu opet na čas pretrgnute domaćom borbom, koja se je sada još većom žestinom vodila nego prije. Tko je poznavao ćud kneza Ivana, mogao je znati, da će se on doskora osvetiti biskupu Šimunu za onu ljagu, koju je nanio prigodom zadnje borbe njegovu imenu i oružju. Nu kao što prijašnja borba nije bila nit čestita nit junačka, tako je i sada neprijateljstvo nastavljano samim haranjem i drugim nasiljem. Ivan primami njekako na svoju stranu Jurja Kerhena Beloševačkoga, kastelana biskupskoga grada u Zagrebu, te je taj čovjek na Medvedgrad pribjegao, oplienivši prijašnjega svoga gospodara. Za svoje nevierstvo bude Kerhen učinjen kastelanom u Medvedgradu, odakle je činio silne štete biskupovim podložnikom i imanjem (Marcelović Rkp.). Šimun, kako ga poznajemo, nije sjegurno dužan ostajao svojemu protivniku. — G. 1541 sabere Ivan Zrinjski veću četu, te podje na biskupa Šimuna s nakanom, da mu sada već i gradove otima. Najprije pohara Hrastovičko imanje, odvede odatle množtvo marve, popali mnogo kućah i sám biskupski dvorac. Zatim povede svoju pješačku i konjaničku četu s dovoljnimi topovi na grad Vinodol, u kojem je imao upravljati obranom kastelan mu po imenu Ivan Šušković Grabrovački. Po naredbi kneza Zrinjskoga započme pucanje na grad; nu dočim je on svoje obilazio, da naredi što je zahtievao juriš, zgodi ga neprijateljsko tane i on pade mrtav 3).

3) Povelja biskupa Šimuna Erdöda u Pril. br. 15. Istvánfi 151. Kercselich, Histor. 220.

Dosadanjom borbom medju biskupom Šimunom i Ivanom Zrinjskim bijaše strast i na jednoj i na drugoj strani na toliko razpaljena, da bi bila mogla smrt Ivana Zrinjskoga samo onda borbu pretrći, da se je kriepka javna vlast stavila medju zavadjene stranke. Buduć pako da to nije učinjeno od njezine strane, zato se je moglo unapried znati, da će Ivanovu kavgu dalje nastaviti njegov mladji brat Nikola, jedini sada baštinik imena i imanja Zrinjskoga, i to se je dalo tim više očekivati, što se je moglo misliti, da će Nikola smatrati njekim načinom svojom dužnošću, da osveti brata svoga, te da neće trpiti, da se tko tim ponosi, da je Zrinjske nadjačao.

Nikolu već do sada poznadosmo kao čovjeka riedke odvažnosti i kao prijatelja odlučnih činah. Takovim se pokazuje on i sada u nasilju svojem. Reć bi, da mu je namjera bila, da se obori svom svojom silom na protivnu stranku, te da ju navaljivanjem sa svih stranah na toliko satre, da bude prisiljena od njega mir tražiti: da se tako jednom završe borbe, kojih je pogubnost bez dvojbe dobro uvidjao.

Nikola dakle udari s jedne strane na imanja biskupa Šimuna. Mnogo tu pobara, popali i poubija; zatim osvoji biskupske gradiće Gradac, Sv. Petar i Sv. Mihalj; napokon sagradi u Vugrovcu, biskupskom mjestu, za se jedan gradić, ka kojemu je potegao sve biskupsko imanje, koje je spadalo pod grad zagrebački. Tolika njegova nasilja moradoše naravno biskupa Šimuna duboko uvriediti, te ga ni poslje nije inako smatrao nego kao najvećega silnika.

Sve to učini Nikola još prije početka mjeseca srpnja. Nu udarajući na biskupa Šimuna bješe on ujedno navalio i na kaptol zagrebački, te i na toj strani počini velika nasilja na svem imanju, što ga je kaptol imao oko Zagreba, pače u istom Zagrebu uznemirivaše on same kanonike. Šteta, što ju je taj put kaptolu učinio, bješe cienjena na 5000 dukatah 1).

1) Više navedena povelja biskupa Šimuna. Pril. br. 14. Sr. Kercselich, Histor. 220.

Ova Nikolina navala na kaptol zagrebački svakako se pokazuje u mnogo nepovoljnijoj slici po njega nego nastavljenje borbe sa Šimunom, zagrebačkim biskupom: jer dočim je sa Šimunom imao, da tako kažemo, samo završiti, što je već prije bilo započeto medju tim ratobornim crkvenjakom i njegovim bratom, čini se, da mu kaptol nije dao nikakova neposredna povoda za neprijateljstvo. To je bez dvojbe i sám Nikola uvidjao, te je zato već 12. srpnja zapoviedao svojim kastelanom i ostalim činovnikom u Medvedgradu, Vugri i Božjakovini, da puste na miru imanja kanonikah zagrebačkih (Pril. br. 11.). To je on bez dvojbe učinio, da mu se nerekne, da udara na protivnika, koji pred njim stoji bez oružja.

Medjutim slaba se je morala nada pokazivati, da bi se mogle takovim putem izravnati sve razmirice, koje su bile nastale usljed nasilnoga boja. Zato je morala državna vlast napokon stupiti medju zavadjene stranke, da se povrati narušeni mir i da se svakomu dade njegovo pravo. Kralj Ferdinand naloži ponajprije i Zrinjskomu i biskupu Šimunu, da se već jednom prestanu progoniti; zatim zapovjedi banu Kegleviću, da pruži zaštitu zagrebačkomu kaptolu: što je ovaj u njekoj mjeri i učinio; napokon odredi on povjerenstvo, u koje je uzeo senjskoga biskupa Franju Jožefića, Jurja Frankapana-Slunjskoga, Baltazara Banfija-Talovca, Stjepana Gjulaja i Mihalja Ravenskoga, koje je imalo zavadjene stranke izmiriti po dobru ili jim pako suditi kako pravo zahtieva 2).

2) Istvánfi 151. Kercselich, Histor. 220.

Ona ozbiljnost, koja se je pokazivala u ovih odredbah kraljevskih, nemogaše ostati bez uspjeha. Zrinjski, koji je već i prije sám po svojoj volji tražio izmirenje s kaptolom zagrebačkim, nastavi sada još i dalje prije započeti posao. Na početku god. 1542 (28. siečnja) obveza se on pismeno kaptolu zagrebačkomu, da će mu povratiti za 20 danah njegovo selo Obrezinu i druga oko njega i da dotle neće činiti u tih selih nikakove sile: za to pako dade njemu kaptol isti dan pismenu izjavu, u kojoj mu oprašta sve nepravde , koje je učinio njemu i njegovim podložnikom.  Po tom se je već činilo, da je izravnana svaka razmirica barem medju kaptolom i Zrinjskim; nu za njekoliko se danah pokaza , da je ta nada bila tašta. Kaptol naime , slušajući zle svjetnike, — po Krčelićevu mnienju upravo biskupa Šimuna, kojemu nije bilo po volji takovo izmirenje, dade izjavu pred čazmanskimi kanonici (6. veljače), da ono njegovo očitovanje, učinjeno na korist Nikole Zrinjskoga, neima nikakove krieposti, jer da je dano samo pod silu (Pril. br. 13. i 14.).

Tu nas ostavljaju naši izvori, te nemožemo tragom sliediti dalji razvitak stvari, o kojoj smo počeli govoriti. Neostaje nam dakle drugo, nego da se zadovoljimo onim, što je ubilježio Istvánfi: da je naime kraljevskim povjerenikom za rukom pošlo, te su nakon dosta mučna posla izmirili zavadjene stranke, na to jih sklonuvši, da si medjusobno vrate ljude u borbi zarobljene i dobra zaplienjena. (l. c.).

To izmirenje ponajznamenitijih u narodu osobah bijaše velikom blagodati za svu zemlju, a za Nikolu bijaše ono tim nuždnije, što bi inače bio gubio u nejunačkoj borbi svoju silu, koja je imala služiti drugim svrham.

V.

Junačko djelo Nikole Zrinjskoga pod Peštom. On postaje banom.

Istom se bješe Nikola Zrinjski njekako nagodio sa svojimi protivnici, i već ga čekaše zgoda, da se pokaže kao junak osobite odvažnosti i daljemu svietu, koji još nije poznavao niti spominjao njegova imena.

Čuli smo za ugovor, što ga je bio sklopio Ivan Zapoljski s kraljem Ferdinandom u Velikom Varadinu: po kojem je imao Zapoljski svu svoju zemlju predati kralju Ferdinandu; nu toga se nije niti Zapoljski držao pod konac svoga života, a još manje su na to mislili oni, koji su po njegovoj smrti (g. 1540) vladali njegovom zemljom u ime maloljetnoga mu sina Ivana Sigismunda, medju kojimi je prvo mjesto držao Jure Utješinić, biskup Veliko-varadinski (poznat inače u poviesti pod imenom Martinuzzi-a). Ferdinand je medjutim o tom radio, da po svojih vojevodah pod svoju vlast prikuči što više od Zapoljine zemlje. Nu tim bude samo povod dan Sulejmanu, koji je smatrao Zapoljskoga svojim štićenikom, te je i opet na Ugarsku poveo silne svoje vojske. G. 1541 dodje on, te uzme u svoje ruke Budim, glavni grad Ugarske. Zapoljskomu pusti Ugarsku s onu stranu Tise i Erdelj, da tu vlada kao vojvoda, plaćajući Turkom danke; Ugarsku pako medju Dunavom i Tisom do srdca te kraljevine i svu zemlju s ovu stran Dunava, na koliko nije bila u Ferdinandovoj vlasti, spoji on neposredno s ostalom svojom državom, stavivši u Budim pašu svoga, da tu vlada u njegovo ime.

Na budimskom se dakle gradu sjaše polumjesec mjesto krsta častnoga! Tolika nesreća morade potresti i daljim svietom kršćanskim. U Njemačkoj, koja je u tom i za se pogibelj nazirala, pokazivaše se sada mnogo revnosti za boj na Turke; isto tako prijanjahu uza tu misao i Ferdinandovi narodi; papa Pavao III. nagovaraše na boj i druge i sám bijaše pripravan u to ime na noge staviti liepu četu. Djelovanjem takova oduševljenja bješe sabrano vojske do 80.000, što iz Njemačke, što iz raznih Ferdinandovih zemaljah i iz Italije. Na čelo cieloj toj vojsci bješe stavljen kao glavni vojevoda Joakim brandenburžki krajiški župan.

Tko je vidio tu toliku i tako sjajnu vojsku, u kojoj je bilo mnogo poznatih vitezovah i čuvenih vojevodah, punim se je pravom nadao, da će ona izvesti za čim je bila pošla, da će osloboditi Budim od Turakah. Nu sav taj toli sjajni podhvat kršćanah, od koga se je toliko očekivalo, ostade napokon bez ikakova uspjeha, — krivnjom ponajviše neshodnoga načina, kojim je vojska upravljana, razide se ona izpod Pešte prije nego li se je valjano s Turci i ogledala.

Upravo prigodom toga podhvata, koji je, ako ga uzmeš u cielosti njegovoj, kršćanstvu bio ne na čast nego na porugu, dopade našega junaka sa još njekoliko izvrstnih vitezovah velika slava.

Čuo je Nikola, da se na Turke kupe velike vojske, te je i on pohitio, da sastavi četu, koju bi poveo na davnoga neprijatelja svoje domovine i svega kršćanstva. U brzo sakupi oko sebe svoje izabranije vitezove, medju kojimi je bio po imenu kao kapitan Jure Poljičanin, a kao vojvode Grgur Farkašić, Ivan Alapić i Jure i Mate Hrvat.

Kako je Nikola na brzo sastavio svoju četu, mogao je dospjeti do Pešte isto vrieme s ostalom kršćanskom vojskom; nu on se na putu nješto zadrži, te je tako malo zakasnio.

Obično se veli, na temelju Istvánfijeva pripoviedanja, da je Nikola zato zakasnio, što je morao prije pokopati slavnim načinom brata si Ivana; nu taj je bio već davno pokopan. Pravim pako uzrokom njegova zakašnjenja bijaše ova zgoda, koju ćemo u kratko navesti.

Nikola je scienio, da na temelju darovnice kralja Ferdinanda njega idu sva dobra njegdašnjega Vranskoga priorata. Jedno od tih dobarah, u šomodjskoj županiji ležeći Čorgo naime, bješe osvojio poznati nam Valentin Török, s kojim je bio kralj Ferdinand, kao što smo vidjeli, njeko vrieme u dogovaranju glede priorata i njegovih imanjah. Valentin se kašnje odmetne od Ferdinanda, a još kašnje dodje u Turke kao sužanj; nu Čorgo zadrži njegova udova sa sinom si Ivanom. Na ovo dvoje dakle udari Nikola, kada je sa svojom četom išao prama Pešti i Budimu, jer je držao, da protupravno ono posjeduju što je njegovo. Njegovi vojnici učine taj put mnogo štete Törökom i njihovim podložnikom 1).

1) Ovo o Čorgovu vadim iz Salamona, koji se u svom pripoviedanju poziva na Cod. Szécheny.

Taj posao zadrža Nikolu, te ujedno učini, da je on prispio na bojište u takov čas, da je mogao sa svojom četom pobjedu odlučiti.

Kršćanska vojska ležaše već njekoliko danah pod Peštom (pod konac rujna 1542); bijaše pako tako utaborena, da je glavna vojska stala podaleko od grada, a pred njom bijaše smješten bliže gradskih zidovah u tako zvanih kraljevskih vrtovih, gradu na sjevero-iztoku, zapovjednik papinske čete Alessandro Vitelli po imenu; a do njega stajaše najbliže Petar Perényi sa svojimi konjanici.

Vitelli izadje jednoga dana iz svoga tabora, da pronadje, gdje bi se mogli bliže gradskih zidinah topovi obkopati. Turci to opaze, te se obore na-nj velikom silom. Junački se držahu Talijani; ali napokon moradoše se natrag povući, jer je u boj dolazilo sve više i više Turakah.

Ponositi vojevoda nemogaše toga pregorjeti, te ugovori s Perényem kako će se Turkom osvetiti. Tako bješe ugovoreno da će Vitelli povesti svoju četu do pod same gradske zidove; kada tako Turke iz grada izmami, pričinit će se, kan da bi hotio pred njimi pobjeći; tada nek udari Perényi iz svojih zasiedah na Turke i sa strane i sa ledjah.

Prvi dan mjeseca listopada dadoše se bojni prijatelji na to, da izvedu što su ugovorili; u koje jim je ime jošte pomoć došla od vojvode saskoga Mavre i poznatoga nam glavnoga kapitana Ivana Ungnada.

Za rana jutra izadje Vitelli sa dvanaest stotinah svojih pješakah iz svoga tabora, te se uputi prama dunavskoj obali izpod Pešte. Vidivši Turci, što se radi, niti časa nepočase, nego provale iz grada na jednom na dvoja vrata, na iztočna i na južna, te udare na Vitellija s najvećom žestinom. On dočeka neprijatelja sa svojom u jedno sabranom četom živom vatrom. Boj postajaše sve žešćim, jer se je borilo i s jedne i s druge strane upravo po junačku. Medjutim prispievaše Turkom sve više pomoći, stranom iz Pešte same, stranom pako s prieka iz Budima. Nu uzprkos toj velikoj sili držahu se Talijani jošte njeko vrieme; zatim pako stanu sve u redu uzmicati, a Turci podju za njimi na lahkih svojih konjih.

U tom se pomoli Perényi iz svojih zasiedah, te zadje Turkom za ledja, koji su se već bili prilično od grada odaljili, tako da jim je sada bio put u grad presječen. Nu čim je veća pogibelj za te Turke nastala, tim se većom odvažnošću i hrabrošću svaki od njih boraše za život svoj. Kršćanom priskoči sada u pomoć jošte vojvoda Mavro sa svojimi težkimi konjanici. Ohrabreni i tom pomoćju udarahu vitezovi kršćanski na neprijatelja najvećom žestinom; ali i Turci, a ponapose Janjičari stajahu kano tvrda stiena na svom mjestu, premda jim je bilo već mnogo drugovah palo od oružja kršćanskoga. U toj živoj vatri bude pod vojvodom Mavrom konj ustrieljen; nu u čas priskoče k njemu njegovi vojnici i Perényevi konjanici, te ga posade na drugoga konja. Borba se dalje nastavljaše. Niti jednim niti drugim nemogaše doći pomoć od glavne vojske; i kako su se jedni i drugi borili jednakom vatrom, nemogaše se znati, kojoj će strani pobjeda pripasti.

Dok su se tako neprijateljske vojske borile jednakom silom i jednakom nadom, obori se na Turke iznenada kao iz neba prispievša nova kršćanska četa, koja je bitku odlučila na korist kršćanah.

To bijaše četa od četiri stotine Nikolinih hrvatskih vitezovah.

Kada se je Nikola sa svojimi junaci Budimu približio, odmah mu naviesti gruvanje topovah iz Pešte, Budima i s gore sv. Gerharda, o čem se radi. Dobro razumievši tim znakovom pohiti Nikola na razbojište sa svojimi na tielu doduše utrudjenimi, ali tim većma oduševljenimi vitezovi.

Vidivši kršćani tu nenadanu pomoć, još se većma razžeste, te udare ujedno s Hrvati kao lavovi na neprijatelja, koji je Nikolinim došašćem dospio u najveću zabunu. Turci, koji su još čas prije pobjedu za se očekivali, ostave sada svoje mjesto, svaki jih na to samo misleći, kako da život spasi. Nu proštenja jim nebijaše. Što na bojnom polju, što u Dunavu ostade jih do četiri stotine, a medju timi do sto samih Janjičarah.

To je jedino slavno djelo, učinjeno na strani kršćanskoj za velike vojne od g. 1542. Zamislio ga je, kao što vidjesmo, hrabri Vitelli u dogovoru s prijateljem si Perényem; izvedeno je pako samo uz pomoć Nikolinu. Zato je upravo od to doba Nikolino ime na glas došlo i u dalekih krajevih, gdje su ga s velikim štovanjem spominjali svojim zemljakom vojnici kršćanski, koji su tada bili u velikom taboru pod Peštom 1).

1) Za zgodu pod Peštom imamo Istvánfija 154. i Buchholz a IX. 320.Navedena imena Nikolinih častnikah uze Salamon iz Cod. Szécheny. Tu spominjani Palicsányi György nije doista nitko drugi, nego onaj Jure Poljičanin (Polychanyn), kapitan četah Nikole Zrinjskoga, komu je kralj Ferdinand darovao 20. veljače 1846 „totalem domum et curia m nobilitarem in Possessione Zlathar ac portiones possessionarias nobilis Martini Bursanyth in Possessionibus Zlathar praefata, Gerenchar et Rathkowcz.., quae ex eo, quod Martinus Bursanyth, dum castellanum castri .. Klyz vocati egisset certoque cognovisset, Turcas idem Castrum obsidere et expugnare velle, non expectato eorundem adventu.. effugisset, hocque modo Turcis ejus capiendi occasionem dedisset (Transumpt. donat. saec. T. I. p. 61).

Da su Nikolu njegovi suvremenici već zbog ovoga jednoga djela slavili kao osobita junaka, za to nam budi izričnim dokazom jedna povelja kralja Ferdinanda, o kojoj će poslje rieč biti, kojom daje Zrinjskim novi grb, a tako isto i nagrobnica Nikolina: na jednom bo se i na drugom mjestu pohvalno spominje, kako se je Nikola pod Peštom odlikovao.

Nu još većim dokazom mora nam biti za to, da se je već tada visoko cienila Nikolina vrlina, što je on još iste g. 1542 bio imenovan banom uz obćenitu pohvalu svih čestitih gradjanah 1). Od prijašnjih banovah jedan se bješe. zahvalio na svojoj časti, Nadažd naime, koga je zatim zapala čast kraljevskoga dvorskoga sudca; drugi pako, t. j. Petar Keglević bješe odsudjen kao veleizdajica, o čem će nam rieč biti još na drugom mjestu.

1) Istvánfi veli (na str. 157), da je Zrinjski postao banom u vrieme požunskoga sabora, koji je bio sazvan na 1. studena 1542. Kod nas se je o vremenu toga naimenovanja svakojako pisalo. Ja sam našao u arkivu zagreb. prvostolnoga kaptola izvorno pismo Nikolino, u kojem se on podpisuje: Nicolaus Comes perpetuus de Zrynio Banus; i buduć da čitam kao datum toga pisma: 7. die Nouembris 1541: to bi moralo odatle sliediti, da je Nikola bio banom već 7. studena g. 1541. Nu pošto sam to jedno pismo točnije sravnao s drugimi, moradoh se uputiti, da se na njem ništa neda osnovati. Jerbo prvo i sám se Zrinjski podpisuje na pismu od 28. siečnja 1542 (gdje je upravo izpisano: Quadragesimo secundo) samo kao Comes Zryniensis; zatim govore o njem kanonici zagrebački 6. veljače 1542, a biskup Šimun 26. veljače i. g. još samo kao o knezu Zrinjskom ; napokon u povelji od g. 1554, u kojoj se daje Zrinjskomu novi grb, jasno se pokazuje, da je on banom učinjen poslje boja kod Pešte. To sve uvaživši moram uzeti, ili da se u navedenom datu prikazuje broj 1 mjesto netočno napisana broja 7, ili da se je u tom broju što s prieda iztrlo, ili napokon da je godina pogrešno upisana. I tako nam neostaje druga, nego da povjerujemo ovim riečim, dolazećim u njekom računu, što je učinjen sa Zrinjskim: „Dominus Zriny banus Croatie ceperat in banatu seruire 27. decembris anni 1542 (U magj. muzeju Nro. 1554 in fol. lat.), koje rieči svakako barem toliko kažu, da je Zrinjski počeo držati svoj banderij na kraljevoj plaći 27. prosinca 1542.

U svojoj je novoj časti nalazio Zrinjski prostrano polje djelovanja, toli u pogledu uredjivanja nutarnjih do najskrajnje mjere poremećenih odnošajah, koli u pogledu sjegurnosti zemlje, kojoj je svedjer još grozio njezin davni dušmanin. Uzeti nam valja a naći ćemo za to i dokazah, da si je Zrinjski bio svjestan svoje zadaće, te da je prema tomu takodjer bilo uredjeno njegovo javno poslovanje.

Čim je nastupio svoje novo dostojanstvo, odmah ga vidimo, gdje poput mudra upravitelja za vremena čini shodne priprave za došaste moguće slučaje, s obzirom osobito na susjedne Turke 1).

1) V. u Pril. pod br. 12. navedenu listinu, u kojoj poziva zagrebački kaptol, da popravi puteve, što jih je Sava izkvarila.

Kamo sreće, da je svagda imao i od države onoliko pomoći, koliko se je zahtievalo prema strašnim naporom, što su činjeni od strane Turakah, i doista nebi bila zemlja pod njegovom kriepkom upravom novih gubitakah pretrpila.

Odmah na početku njegova banovanja odredi Sulejman u dogovoru s francuzkim kraljem novu vojnu na kralja Ferdinanda, koja je morala postati tim opasnijom, što taj put naš kralj nije mogao dobiti nikakovih pomoćih od vanjskoga svieta.

Sulejman krene iz Drinopolja na koncu mjeseca travnja 1543. Nu dok je on još bio za Balkanom, provali u našu zemlju Ulama bosanski paša, te stane osvajati manje gradove u onom predjelu naše domovine, koji već je i prije toga vrlo mnogo pretrpio od Turakah. Buduć da ti gradovi nisu imali dovoljne obrane, zato jih njekoliko pade Turkom u šake, nakon većega ol manjega odpora. Tada dobiše Turci u opustošenoj Slavoniji Vučin, Orahovicu, Bielu Stienu (Istvánfi 159.).

Medjutim prispije i velika vojska Sulejmanova, te stane osvajati velike gradove, važne za širenje njegova gospodstva po položaju svojem. Najprije bude uzeto u našoj zemlji Valpovo; za tim je sliedio Šikloš, Pečuh, i napokon Ostrogon i Stojni Biograd.

Toliko toga počiniše Turci na Dunavu, a kršćanom nigdje ni spomena, do jedinoga junačkoga djela bana Nikole Zrinjskoga.

Nikolu nalazimo jošte 5. kolovoza u Varaždinu. Tu boraveć učini on djelo plemenito i velikodušno. Udovi njekoga Ivana Horvata naime i njezinoj materi odpusti dug od 1000 forintih, koji je na nje bio prešao, za dva konja, koja su mu one morale dati 1).

1) Izvorna listina u Kukuljevićevoj zbirci.

To je Nikola učinio u Varaždinu, a u Varaždin je bio dospio, kako slutim, idući sa svojom četom u kraljevski tabor kod Gjura, koji je ondje bio smješten sa svojim glavnim zapovjednikom Filipom Tornielli-em, da štiti grad Komoran.

Dok su Turci obsiedali Stojni Biograd mjeseca rujna, medjutim su se bili Tatari uputili na plien u susjedne predjele, naročito pako u okolicu oko Blatnoga jezera. O njihovoj su nečovječnoj razpuštenosti glasovi dolazili u kraljevski tabor, u koji je već bio prispio ban Zrinjski. Njemu se na žao dade, što uboga neoružana svjetina toliko mora trpiti od divljih Tatarah, te zato odluči, da će poteći u pomoć gonjenomu pučanstvu. Dogovori se dakle sa svojimi vitezovi i sa još njekoliko vrlih ugarskih plemićah, po imenu s Andrijom Bathorijem is Emerikom Verböcom, te se š njimi uputi na onu stranu, gdje su Tatari ponajviše biesnili. Uzput mu se pridruži Pavao Ratkaj, kapitan u Pápi. Brzo se dadu na dalji put prama Šomljo-u, gdje je bilo najviše tatarskih čoporah.

Vidivši Tatari, gdje se približaje kršćanska vojska, pohite sa svih stranah, da se brane složnom silom. Kao dažd obsipaju naše vitezove njihove vješto odapinjane strielje. Nu prvi red naših junakah, medju kojimi bijaše spomenuti Ratkaj s Nikolom Kadovićem i sa dva Bartola Hrvata, udari na nje hrabreno s oštrim svojim kopljem, od koga je odmah u prvom navalu mnogo Tatarah popadalo. Ali i Tatari strieljahu jošte smjelo i vješto, te je i na našoj strani već pao po koji od vrlih junakah. U toj borbi prednje čete shvati naročito Grgura Farkašića, banova častnika, do deset neprijateljskih streljicah, usljed česa je toliko krvi izgubio, da su ga naši kao mrtva s bojišta odnieli; vješti liečnici izvidaše medjutim rane njegove, te je tako sačuvan taj junačina za još slavnije djelo. Dočim je bitka medju Tatari i kršćanskom prednjom četom sve žešćom postajala, u tom doleti na bojište ban Zrinjski sa svojimi drugovi, te se obori na Tatare i s prieda i s boka tolikom silom, da je u čas muogo Tatarah popadalo. Ta žestoka navala tako uzbuni neprijatelja, da je stao na sve strane bez reda bjegati, ostavivši banu liep plien, — sve kršćane naime, što jih je bio istom zarobio. Naši se dadu za bjegajućim Tatarinom u potjeru, te ga natjeraju u njekakove močvare, gdje je mnogo toga zaglavilo. Broj Tatarah, koji su tada stranom na bojištu posječeni, stranom pako na biegu propali i od pučanstva poubijani, stavljaju na 3000; još više pako, vele, da su naši tatarskih konjah zaplienili. Ban Zrinjski dopade u tom boju rane, koju je sretno prebolio.

Ovo junačko djelo Nikolino, izvedeno po njegovoj domisli a pomoćju njegove hrabrene hrvatske čete i njekih njegovih viernih prijateljah iz Ugarske, premda nije imalo inače većih posljedicah, jasno o tom svjedoči, da si je on već tada bio učinio glavnom zadaćom svoga života pobijanje turske sile i da je u izvadjanju te svoje namjere već tada mnogu vještinu pokazivao. Suvremenik već ubilježi: „da se je u toj bitci vele odlikovao Hrvat, knez Nikola Zrinjski 1).”

1) Stella kod Schwandtnera I. 618. Istvánfi 167. Tko sám zaviri u te izvore, naći će, da mi je pripoviedanje vierno istini.

Iste se godine Hrvati još na jednoj strani sretno s Turci potukoše.

Turci bjehu provalili u našu zemlju, morda upravo onda, kada su začuli, da se ban Zrinjski sprema, da podje sa svojom četom u daleki kraljevski tabor. Naš nam izvor veli, da su Turci taj put harali oko Krupe, Sinca, Ribnika, Bosiljeva, Novigrada, i da su bili zašli do Metlike. Već bjehu oni mnogo pliena zaplienili; ali se u tom digne plemstvo s narodom svojim, po imenu Petar Keglević, Jure Slunjski, knezovi Blagaji i Trsatski, te navale na Turke i sretno jih pobiju o Bartolovu u predjelu grada Otočca 1).

1) Ioan. Tomašić, Brev. Chronol. Rkp. Sr. Arkiv IV. 54, gdje se veli u kratkoj kronici: da su Turci u Hrvatskoj poraženi mjeseca rujna.

VI.

Nikola Zrinjski uzima Katarinu Frankapanku i s njezinim bratom Stjepanom stupa u zajednicu; zatim dobiva Medjumurje.

Na početku g. 1544 položi ban Zrinjski nov temelj moći svoga plemena, uzevši si za ženu kneginju Katarinu Frankapanku Ozaljsku.

Oko polovice XV.  vieka bijaše obitelj knezovah Frankapanah tako mnogobrojna, da je tada podielila svoja velika imanja na devet dielovah.  Tečajem vremena izumrieše medjutim njekoje loze, tako da su napokon do ovoga vremena, koje mi motrimo, još samo tri ostale, naime: Ozaljska, Slunjska i Tržačka.  Imanja onih lozah, koje su izumrle, bjehu razdieljena medju preostale loze, sve u smislu obiteljske odredbe, koja je učinjena prigodom spomenute diobe u XV.  vieku.

Od Ozaljske loze, od koje se je, kao što već spomenusmo, ban Zrinjski oženio, bjehu preostala napokon samo dva člana, knez Stjepan i sestra mu Katarina.

Rano izgube ovi svoje roditelje i kao sirote dospiju u ruke i pod upravu bezdušnih i lakomih svojih častnikah, medju kojimi je bio kao najpoglavitiji Jure Gusić Turanski. Sam se je Stjepan kašnje tužio u svoje ime i u ime svoje sestre, kako se je postupalo š njim i š njegovim imanjem za njihovih nedospjelih lietah. Gusić i drugi službenici držahu svoje gospodare kanoti sužnje; blagajnu jim porobiše i obratiše na svoju korist; dohodke od prostranih imanjah uzimahu za se kao pravu svoju svojinu; uzevši pečat obiteljski u svoje ruke, pače učinivši po njem i drugi patvoreni, izdavahu listove, kojimi su sebi zapisivali po koju čest od imanja Frankapanskoga (Pril. br. 26.). Takovim načinom, nješto silom nješto prevarom, mogaše postati n. p. ona povelja Stjepanova, kojom daje svoju Svarču Ivanu Gusiću i njegovu bratu Stjepanu, po svoj prilici bližnjim rodjakom svoga skrbnika Jurja Gusića (Povjest. Spom. 241.). Nu da je Gusić morao i više toga odtudjiti od Frankapanskoga imanja, za to nam budi dokazom očitovanje, koje je knez Stjepan učinio pred zagrebačkim kaptolom (g. 1544), u kojem uništuje i ništetnimi proglasuje sve listove, kojimi je Gusić štogod od njegova imanja budi sebi, budi drugomu komu zapisao oliti darovao. - Medjutim taj čovjek, za koga veli sam Stjepan u spomenutm očitovanju: da je po smrti njegova otca po svojoj volji upravljao ne samo njegovimi imanji, nego i osobom njegovom 1), još si većma tim dušu ogrieši, što je posvema zanemario odgojenje štićenika svoga. Sam neimajući nikakova plemenitijega čuvstva nestaraše se on niti za gojenče svoje; dapače njegova nevaljalost dade bez dvojbe i Stjepanovu životu nevaljal pravac. Već g. 1541 dižu se tužbe na Stjepana Frankapana. Zagrebački kaptol naime prituži se kralju Ferdinandu, da je Stjepan po nagovoru Jurja Gusića napustio svoje ljude na kaptolsko imanje Petrovinu, koji su poput Turakah harali i plienili 2).

1) U Arkivu zagreb. kaptola, Prothoc. Nro. 28 p. 103. Stjepan izjavi pred zagreb. kaptolom: „... Qualiter a tenera semper etate sua vsque ad hec tempora nunquam hactenus fuisset sui iuris et sue libertatis ac potestatis, sed semper sub manibus et gubernamine alieno, et presertim Egregij Georgij Gwzych de Thwran, qui tempore mortis olim Spectabilis et Magnifici Domini Comitis Ferdinandi de Frangepanibus, patris videlicet sui, ... tam castra et dominia eiusdem domini protestantis (Stjepana Frankapana) vniuersa simul cum rebus et bonis omnibus mobilibus, quam eciam eiusdem protestantis personam prout voluisset libere et ad natum proprium gubernasset: in quo quidem gubernamine, prout idem dominus Comes protestans intellexisset et propria eciam experiencia pro certo cog. nouisset, ipse Georgius Gwzych, non ita se gessisset, prout debebat."

2) Marcelović Rkp., pozivajuć se na pismo kralja Ferdinanda od 19. veljače 1541, u kojem se nalaže banu Petru Kegleviću, da pribavi kaptolu zadovoljštinu. V. i Kercselicha Histor. 220.

Bivši Stjepan Frankapan za prvih lietah svoje mladosti u takovih okolnostih, lahko nam je pomisliti, da je morao poćutiti u svojem srdcu čuvstvo najdublje zahvalnosti prama onomu mužu, koji ga je izbavio iz rukuh neviernih i bezdušnih slugah; koji mu je povratio dostojanstvo i obranio nu dobra. To pako bijaše ban Nikola Zrinjski. Sliedeći zvanje svoje i slušajući glas čovječnosti nemogaše Zrinjski trpiti, da se s maloljetnimi članovi slavnoga i mogućega roda onako nedostojno postupa. On izposlova u kralja i stališah, te je dan sirotam Frankapanskim pravedan sud, i zatim, kao što to sam Stjepan sa zahvalnošću priznaje, svojom kriepošću, svojom brigom i trudom svojim oslobodi i povrati jim sva njihova dobra (V. malo više navedenu listinu.).

Živo ćuteći u sebi dužnost što veće zahvalnosti prama osloboditelju svomu, bijaše Stjepan pripravan na sve, čim bi se koliko mogao odužiti svojemu dobročinitelju; a buduć da je bio inače čovjek slaba uma, te nije mogao unapried proračunati, da li neće jednom požaliti za ono, što je učinio, obavi sada jedan čin, za koji je poslje i zbilja žalio, što ga je tako učinio, i za koji je sam Zrinjski jednom rekao, da ga je Stjepan učinio niti neshvaćajući pravo što radi. Medjutim to djelo Stjepanovo, na koje ovdje mislimo i o kojem ćemo odmah dalje progovoriti, bijaše djelo njegove slobodne volje, potekše iz čuvstva zahvalnosti i za volju nuždnoj zaštiti i pomoći.

Stjepan Frankapan sklopi s banom Nikolom Zrinjskim pred zagrebačkim kaptolom na 1. veljače 1544 sljedeći u govor o zajedini dobarah i o nasljedstvu.

Motreći ugovarajuće stranke, Nikola Zrinjski naime i Stjepan Frankapan, težke okolnosti svoga vremena, koje čine, da velike pogibelji priete ne samo pojedincem velmožam, nego istim takodjer krunjenim glavam, toli zbog domaćih bunah i razmiricah, koli zbog neprestanih navaljivanjah davnoga i biesnoga kršćanskoga neprijatelja Turčina, to motreći odlučiše, da će sjediniti i udružiti svoje sile: da jim tako lašnje bude stati i terete nositi, i da tim načinom budu kadri što veće službe činiti kralju svojemu Ferdinandu, od koga jih nikada neće odlučiti nikakove težkoće, i državi, za koju su njihovi predji svagda najveće žrtve prinosili, osobito pako za kralja Bele četvrtoga, koga su bili Tatari potrli.

U tu se dakle svrhu primaju ugovarajući knezovi medju se kao rodjena i diona braća, kao da su od jednoga otca rodjeni. Medju sobom uvadjaju oni podpunu zajednicu dobarah, odredjujući, da Zrinjskomu bude na sva Frankapanova imanja i na sve njihove dohodke toliko prava, koliko ga ima sam Frankapan, i obratno. To što oni medju sobom odredjuju, imade tako isto preći i na njihov odvjetak. Dalje vele da će jednakim načinom nositi sve terete; da će zajedno voditi sve pravde za svoja imanja. Nu tu svoju zajednicu vode oni još dalje, odredjujuć, da će u nju spadati takodjer sve njihovo gibivo blago, uresi, nakiti i sve ostalo od najvećega do najmanjega; dapače oni ustanovljuju, da će jim biti zajedničko i sve ono, sto unaprieda koji od njih dobije za zasluge svoje ili drugim načinom, budi od kralja, budi od koga drugoga. Nadalje se obvezuju, da će biti u svih svojih poslovih, nutarnjih i vanjskih, složni i jedini. Napokon odredjuju, da će u onom slučaju, ako jedna stranka izumre, sva njezina dobra preći na drugu stranku, koja ju bude preživjela, na što se je Frankapan obvezao bez obzira na onu gori spomenutu odredbu njegova plemena, koja je odredjivala, kamo bi imala pripasti njegova imanja po izumrću njegove loze.

U tom ugovoru imenuju obje stranke svoje gradove, veće i manje: Zrinjski jih nabraja na svojoj strani 18, a Frankapan 25'). Premda je i Zrinjski imao dosta prostran posjed, to je ipak Frankapanov bio daleko veći i od mnogo većega prihoda. Zrinjska dobra bijahu doduše u takovih predjelih, da je svako njih moglo nositi svojemu gospodaru priličan prihod, nu ona, koja su ležala bliže turske medje, nemogahu se već smatrati sjegurnimi. I na Frankapanovoj strani bijaše doduše nješto takova imanja, koje su susjedni Turci lahko uznemirivali; nadalje bijaše i takova, koje nije nikada davalo mnogo koristi, jer nije bilo u zemlji plodovitoj: nu velika strana njegova vele prostranoga posjeda bijaše i sjegurna i davaše mu velikih prihodah svake vrsti. Petdeset godinah nakon toga ugovora, o kojem govorimo, bjehu procienjena imanja Stjepana Frankapana, i tada se još nadje, da ona daju prihoda do dvadeset hiljadah forintih, što bi činilo po današnjem računu po prilici 150-200.000 forintih 2).

Kako poznajemo Stjepana Frankapana i okolnosti, u kojih se je nalazio, to možemo smjelo tvrditi, da je on sada, sklapajući ugovor s banom Zrinjskim, upravo u tom tražio jamstvo za svoje blagostanje i za sjegurnost svoga posjeda. U prijateljstvo i zaštitu banovu mogaše se pako tim više uzdati, što je ban uzeo za ženu njegovu rodjenu sestru Katarinu.

1) Ovaj je ugovor naštampan u Arkivu III. 116. iz zem. arkiva N. R. A Fasc. 1645. Nro. 22. Sačuvan je on takodjer u izvornom zapisniku zagreb. kaptola Nro. 28. p. 101. Nikola Zrinjski imaše tada ove gradove i imanja: Zrinj, Gvozdansko, Pedalj, Krupu, Novi u Kostaj nici," Mutnicu, Jamnicu, Liešnicu, Novi na granici," Kostajnicu, Komogovinu, Prekovrški (grad), Medvedgrad, Lukavac, Božjakovinu, Rakovac i Pakrac. Stjepan Frankapan pako imaše ovo: Ozalj, Ribnik, Dubovac, Novigrad, Zvečaj, Skrad, Lipu, Mlaku inače Despotovicu, u tadanjoj zagrebačkoj županiji; Modruš, Vitunj, Ogulin, Plaški, Jesenicu, Ključ, Peć, Janjac, Lukovdol, u kninskoj županiji; Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drevenik, Grižane, Bribir i Novi u Primorju.

2) Salamon 341 iz Cod. Szécheny.

Sklopivši savez sa Zrinjskim i odlučivši njemu se povjeriti, nije mogao Frankapan više uza se trpiti one ljude, koji su ga dotle držali pod svojom vlašću; i buduć da je imao razloga misliti, da su ti ljudi, dok su imali u svojoj ruci i njega i njegova dobra, po koju čest njegovih imanjah nezakonito posvojili: zato je on isti onaj dan, kada je sklopio svoj ugovor s Nikolom Zrinjskim, ništetnom proglasio pred zagrebačkim kaptolom svaku odsvojbu svojih imanjah, koju je mogao učiniti glavni njegov upravitelj Jure Gusić 1).

1) U gori navedenom očitovanju (u Prothoc. zagreb. kaptola) ovako nastavlja Frankapan: „Vnde vereretur idem dominus Comes protestans, ne forte jdem Georgius Gwzych tempore huiusmodi sui gubernaminis Bona aliqua hereditaria, castra seu possessiones eiusdem domini protestantis sibi ipsi aut alijs quibusuis hominibus insripsisset, perpetuasset, et aliquo donacionis titulo inscribi curasset et alienasset": zato sve to uništuje, jer da je učinjeno bez njegove volje.

Onaj osobiti ugovor, u kojem je Stjepan Frankapan Nikoli Zrinjskomu dao puno pravo na sva svoja imanja i sve njihove dohodke, stupi zbilja u život; i premda je Frankapan po njem isto tako imao pravo na sva Zrinjska dobra: to si ipak možemo lahko misliti, poznavajući dotične osobe, kakova je odatle nastala zajednica i tko je u njoj bio upraviteljem svega zajedničkoga imanja i pravim gospodarom. U poveljah, što jih tečajem njekoliko godinah izdaju ban Zrinjski i Stjepan Frankapan u raznih poslovih svojih zajedničkih imanjah, nazivaju oni sve to svojim zajedničkim dobrom: Ozalj jim je naš grad," a tako isto i Lukavec, Rakovec i Mutnica; nu već same te povelje dovoljno pokazuju, da je Zrinjski pravo govoreć svim zajedničkim imanjem upravljao. Od Frankapanova diela bijahu nagradjivani ljudi, koji su bili zaslužni bez dvojbe samo za Zrinjskoga; nu Frankapan ipak priznaje jim zasluge i od svoje strane, te jih ujedno s banom i nagradjuje 2). 

2) Za rečeno budi nam dokazom darovnica (od 20. lipnja 1546), kojom Zrinjski i Frankapan daruju svojemu kastelanu u svojem gradu Lukavcu” Ambrozu Gregoriancu Pobrežje u vladanju grada svoga Ozlja" i k tomu Trg oliti Purgariju u istom vladanju (Pril. br. 19). Nadalje spadaju amo dvie darovnice, dane Jurju Grabuš u (g. 1547) (Pril. br. 21. 22.) i jedna, koja je dana (o. g. 1550) Ivanu Hojšiću (Pri). br. 29). I toj dvojici priznaje Frankapan zasluge njihove. Na sva ta učinjena darovanja privoljuje i njegova sestra, žena pako Zrinjskoga. Isto se tako Katarina spominje i u onom ugovoru, kojim je kaptol zagrebački (g. 1550) svoje desetine, koje su ga išle od Ozaljskoga imanja, iznajmio Zrinjskomu i Frankapanu za godišnjih 50 forintih! (Arkiv zagreb. kaptola Fasc. 9. Nro. 24).

Isto tako čine Zrinjski i Frankapan u zajednici i druge odredbe glede svojih imanjah, od kojih ću samo onu napomenuti, koju su oni učinili (g. 1544) za Rosopajničane i Prilišćane hrvatskom poveljom, koja nam je u izvorniku do danas sačuvana 1).

1) Glagoljski izvornik te listine čuva se u obćinskoj škrinji u Prilišću, koje mjesto leži na luizinskoj cesti u Kunićkoj župi. Ja ju pridajem ovoj svojoj razpravi u viernom snimku; što sam pako to mogao učiniti, za to mi je zahvaliti prevriednomu rodoljubu Radoslavu Lopašiću, sudcu u Severinu, koji mi je izvornik dobavio. Glede sadržaja same listine toliko ću samo primietiti, da u njoj rieč vlah neima ništa s vjerom, nego je ona tu uzeta onako, kako se i drugdje vrlo često uzima u naših spomenicih, naime za označenje pastirske gorske čeljadi. Moj mi prijatelj piše, da se za Prilišćane može dokazati upravo iz matice krštenih, da su g. 1650 katolici bili. Što pako Zrinjski i Frankapan odredjuju, da jim imadu ti vlasi davati njeki dio od svakoga pliena, koji zapliene, u tom neka netraži čitatelj ništa osobita, jerbo je to stvar, koja je bila ono dobo posvuda u običaju, tako da su i pojedini velmože i država zahtievali od svojih ljudih i vojnikah po koji dio od svakoga pliena. Onim za ljubav, koji neumiju čitati staroga hrvatskoga pisma, dodat ću ovu listinu prepisanu latinskim pismom, izpunjujući ono, što je u izvorniku poderano, iz prepisa, koji je učinio Prilišćanom na koncu 18. vieka njeki župnik u Baški na otoku Krku. Naša listina glasi dakle ovako:

Mi knez Miklouš Zrinski i ban hrvatski, slovin. i dalmacije, i mi knez štefan frankapan kr(čki), sen(ski), modruški i pročaja, damo na znanje vsim i vsakomu, pred kih obraz ta naš list otvoren pride, a navlastito porkulabom i obhodnikom gospodstva našega: kako pridoše pred nas s prilišća i s rosopainika vlasi, ki do danas jesu ondi u pokoju pre bivali s našim odlučenjem, ki po imenu jesu niže pisani: Naiprija Mihovil sestrić, Matko šuranović, Petar raspović, jakov sestrić, vid šimunović, Petar rudanović, jandrij basarović, radič zečković, radivoj subašić, Ivan strahaević, milić dubrović, jurai zelenković, jurai domić, petar zelenković, matii kacan, tomaš sestrić, paval šutilović, jakov pavičić mikula buršić, jandrei luić, ivaniš basarović, paval čalić, Ivan milinović, grgur šutilović, radič labanović, Proseći od nas vsi kupnice, s kom službom bi imili nas služiti. Mi videći, da bi radi u našem gospodstvu stati i nas pravo i verno služiti, š nimi se utakmismo tim načinom: da imaju od naših zemal služiti kad i kamo koli buduod nas zapoved imili; .. da imaju na četu ili na put poiti: i ako bi kada oteli poiti, da jim mi imamo brašno dati, i ča koli na putu dobudu, sužan, koni, marhe male i velike, da imaju nam od vsega dobitka polovicu dati, i tulikoje ako bi kada pošli na put ob svoem brašni, da nam imaju od vsega dobitka mala i velika treti del dati; i da nam budu dužni desetinu od janac davati; a oni da su slobodni oda vsih inih dohodak i služab, malih i velikih, ča e dužnost od sel onih; i ako bi otel napridovati ili na to stati k sebi na zemlju našu kih junakov prieti, to dopušćenje od nas imaju prieti i meja se postaviti s tom službom, kako ostali, kako e zgora pisano, javivši se nam ili našim oficijalom; i ako bi se prigodila ka škoda od nih u našem gospodstvi, ka bi se očito znala, da ote kaštigu prieti, ke budu dostojni. I na to jim dasmo ta naš list otvoren pod naš pečat navadni. dano u gradu našem ozlju miseca ijuna dan 25. tisuće pet sat četrdeset četrto.  -- Mjklows Zrjnskj m. p.

Ako je Zrinjski po sad razloženom ugovoru došao do znatnijih dohodakah, to mu doista nikada nije manjkalo prilike, da upotriebi na obću korist sve, što je mogao imati. Doći ćemo skoro do zgode, da se o tom uputimo, kakove je sve potrebe on morao od svoga namirivati.

Od početka njegova banovanja bilo mu je jednom od najpoglavitijih zadaćah, da zemlju privede u takovo stanje, da nebude morala uviek drhtati s misli: da bi ju i opet mogli Turci napasti. Mnogo se je medjutim u to ime zabtievalc: valjalo bo je i glavnija mjesta za obranu utvrdjivati, i poveće vojske na plaći držati i svim nuždnim oskrbljivati, i svakoga na vršenje dužnosti opominjati, i malodušnim hrabrost ulievati. Zrinjskoga bi bila doista duša boljela, da se je za njegova banovanja i u mjestu, stojećem pod njegovom vlašću, učinila bila koja sramota, slična onim, što su se još prije njekoliko godinah zgadjale: kadno su n. p. turski sužnji, zatvoreni u gradu Vinodolu, taj grad posvojili sve zbog same skrajnje nemarnosti onih, kojim je bila dužnost, da to miesto čuvaju gospodaru svomu, biskupu zagrebačkomu (Pril. br. 15.); ili kada su se se Varaždinci kratili povratiti stanovnikom susjednih selah njihovu sirotinju, koju su bili u grad spravili od turskoga straha (Marcelović Rkp. k g. 1542.).

Ako je što bilo kadro bana u njegovu nastojanju oko poslovah za obranu zemlje razveseliti, to bijaše doista odluka kaptola zagrebačkoga, da će što bolje utvrditi svoj Sisak.  Položaj toga mjesta sam upućivaše ljude, zabrinute za svoj obstanak, da tu sagrade tvrdju, koja će Turkom na put staviti golemu zapreku.  I buduć da se je uvidjalo, da bi utvrdjenje toga mjesto bilo od važnih posljedicah ne samo za našu domovinu, nego takodjer i za susjedne slovenske zemlje, zato se je kaptolu s raznih stranah na ruku išlo u izvadjanju njegove odluke. Gradjenje Siska započe mjeseca travnja god. 1544, a pod jesen iste godine bješe djelo u toliko izvedeno, da su već mogli ondje staviti njekoliko stražarah; g. pako 1545 dodje i ban Zrinjski, da ogleda mjesto, u koje je bez dvojbe mnogo nade polagao 1).

1) Marcelović k g. 1544-6. Kercselich, Histor. 226.

Premda je Zrinjski nastajao odličnom revnošću, da obrani povjerenu si zemlju od svake dalje štete, to ipak nebijaše moguće niti njemu, da na svih stranah odoli silnomu neprijatelju.

Tako snadje našu domovinu još tečajem g. 1544 nova pogibelj, i opet ona izgubi njekoliko od svojih gradovah 1 predielah.

Ulaman bosanski i Malkoč hercegovački paša provale s četami svojimi u Slavoniju, te tu ponajprije osvoje Kraljevu Veliku; dobivši zatim u pomoć četu Janjičarah od budimskoga paše, upute se dalje pravcem zapadnim, udare na Moslavinu, grad Petra Erdöda, te i nju u brzo dobiju.

Ban Zrinjski, koji valjda nije mogao za vremena onamo dospjeti, gdje su Turci ponajprije banuli, vidivši sada, da neprijatelj namjerava i dalje poći, i to prama Zagorskim stranam, skupi brže bolje svoje čete i sdruži se sa svojim susjedom, Jurjem Bildensteinom, zapovjednikom slovenske vojske, te odluči, da će sam u susret poći neprijatelju, da mu nebude mnogo vremena za navadno njegovo haranje.

Nije mu trebalo na Turke dugo čekati. Ulaman se naime bješe već uputio sa svojim drugom od Moslavine prama Zagorskim stranam. Idući oni od Moslavine prodju pokraj Ivanića, zatim udare dalje, sve se držeći pravca sjevernoga, dok nisu njegdje iznad sv. Ivana krenuli prama zapadu, te se napokon našli na Krapini, a blizu grada Konjšćine.

Kada se je prednja četa turske vojske počela spuštati s humovah, šumom zaraslih, u onu dolinu, koja se proteže blizu spomenutoga grada sa sjevera prama jugu u maloj širini, opazi pred sobom u istoj dolini vojsku Zrinjskoga i njegova druga Bildensteina, koja je onamo bila dospjela s protivne strane, imajući i ona za ledji šumu. Vodji je turske čete dosta bilo samo vidjeti kršćansku vojsku, da se o tom uputi, da će propasti, ako se dade u boj s mnogo silnijim neprijateljem. Nu mudra glava odmah pomisli na varku, i u njoj zbilja nadje svoj spas. Znao je Turčin, da će skoro doći i ostala turska vojska sa svojim glavnim zapovjednikom, pašom Ulamanom: trebalo je dakle njekako uči niti, da dobije toliko vremena, koliko je bilo nuždno, da prispiju ostali Turci. U tu svrhu pozove on kršćane, da pristanu na kratko primirje; a medjutim neka svaka strana odabere po njekoliko odličnijih vitezovah, koji će se ogledati u junačkoj igri pred obadvie vojske. Liepo je svjetovao naše junake Pavao Ratkaj, da nepristanu na tursku ponudu, jer da se tu radi o izdajstvu; nu njegov savjet bude odhićen, a ponudjeno primirje bude primljeno.

Svaka dakle strana izabere po prilici po sto od svojih ponajboljih vitezovah, i oni započmu svoju junačku igru. Junaci se nedhitavahu svojimi koplji; ovdje tjeraše Hrvat protivnika svoga, ondje se napinjaše Turčin, da bude pobiednikom. Naši, vikli već takovim igram, gledahu jedan časak boreće se junake; poslie se pako stanu razilaziti kud koji, i tako bude njihov bojni red sasvim poremećen. U tom se pomoli iz susjedne šume Ulaman paša s cielom svojom vojskom, te vičući u sav glas, da je već minulo vrieme primirja, udari na naše onako raztrkane i neuredjene. Zrinjski povrati red u svojoj četi, koliko se je to moglo učiniti u kratak čas, i naši vitezovi odbijahu uspješno doniekle tursku navalu, pomagani osobito pješačtvom, koje je imalo iz šume na Turke pucati.  Nu kada je počelo sve više Turakah na bojište dolaziti, opet se medju našimi red poremeti. Zahman već bijaše sve nastojanje s jedne strane bana Zrinjskoga i Pavla Ratkaja, s druge pako kapitana Bildensteina: vojska se nedade staviti, već se razprši. Pješaci se skloniše u šumu, kamo jih Turčin nije mogao progoniti; to isto učiniše takodjer mnogi od konjanikah, pošto su vidjeli, da se nemogu održati; poskakavši naime sa svojih konjah, koji su Turčinu kao plien ostali, dadoše se i oni za pješaci.

Posliednji ostadoše na bojištu vojevode Zrinjski i Bildenstein. Pošto jim se je vojska raztepla, neostade niti njim ino, nego da gledaju, da ludo glave neizgube. U Zrinjskoga bijaše pouzdano konjče, koje je zvao Mrkašem. Premda je Mrkaš već u samoj bitci ranu dobio, neizdade on svoga gospodara, već ga srčano ponese izmed koplja neprijateljskoga; nu dobivši na biegu jošte drugu ranu od turskoga koplja, tako iznemože, da je jedva donio svoga viteza blizu do mosta pred gradom Konjšćinom: tu pade plemenito zviere, a gospodar mu pješke udje u grad. Još veće nevolje dopade Bildenstein. Turci ga bjehu progonili do pred samu Konjšćinu; tu on skoči s konja svoga i baci se u gradski duboki jarak; al da nebi sa Stiepana Baletića, tu bi bio i zaglavio. Baletić skoči za njim u vodu, i pograbi ga za njegovu veliku bradu, te ga tako izvuče i u grad još živa donese.

Ostali častnici naše vojske, kanoti Ratkaj, Franjo Tah, Stjepan Dersfi, bjehu se za dobe spasili. Naših je u obće malo palo, jerbo su se mogli sklonuti u obližnje šume i gradove. Nu niti Turci nisu imali razloga, da se ponose kakovom pobjedom, buduć da se je kršćanska vojska u zabuni našla samo zbog njihove nevjere. - Uostalom je ovaj slučaj mogao biti Zrinjskomu dobrom naukom za njegovo buduće vojevanje: da svagda treba i u svakom podhvatu što više opreznosti i da nigda nije slobodno preveć se uzdati u se i u svoju sreću.

Iz ovoga sukoba kod Konjšćine ubilježiti nam je još jednu sitnicu, koja pokazuje, da je i ono doba, gdje je ćud čovječja zbog neprestanih bojevah lahko surovom postajala, kadikad i plemenitiji običaj držan prama muževom, koji su si umjeli steći važnost i pred prijateljem i pred neprijateljem.

Za rečenu junačku borbu, koja je bila za primirja, bješe izabran od strane Turakah medju ostalimi Demirham Španaković, zapovjednik čete Kamengradske. Premda je njemu bilo dobro poznato, da je Zrinjski nedavno spalio predgrad Kamengradski, to se ipak nedade tim smesti, da neučini vitežku počast mužu, koga se je ime na daleko sa slavom. spominjalo. Prije nego se je uhvatio sa svojim protivnikom, Stjepanom Šegovićem, priskoči on k Zrinjskomu, pokloni mu se na svoj način i ogrli ga. Isti taj junak, vjere turske a plemena hrvatskoga, pade u bitci kod Konjšćine (Istvánfi 169.).

Da su Turci provaljivali u našu zemlju i sljedeće godine, godine naime 1545, i to na različitih stranah, za to imademo dovoljnih dokazah 1); nu nije se taj put radilo, kao što se čini, o nikakovu osvajanju, nego su Turci tražili samo pliena. Morda upravo u to doba pada navala turska, što se spominje u njekoj sudbenoj iztrazi, koja je učinjena oko duhovah g. 1546 na zahtievanje opata topuskoga Franje Keglevića. U izpravi o tom sastavljenoj veli se: da su Turci s velikom vojskom preko Hrvatske na Kranjsku udarili; pošto su tu jednu stranu poharali, vrate se u Hrvatsku, te opliene Turopolje; s plienom iz jedne i druge zemlje pohite zatim prama Kupi; nu tu budu od naših napadnuti kod Vagatovićeva broda. Da su jim naši u tom okršaju barem dobar dio pliena oteli, to možemo slobodno uzeti, gdje znamo iz spomenute izprave, da je sam dvorski opata Franje, Toma Galinović po imenu, uhitio vojvodu turskoga Vilića i šest konjah 2).

Kercselich Histor. 226. Povjest. Spom. 245.

2) Arkiv. nadbisk. zagreb. In Jurid. 202. 3.

Osim toga, što je naša domovina sve to vrieme, kao što vidjesmo, toliko podnosila od turskih navaljivanjah, jošte ju je i drugo zlo tištilo, koje je dolazilo iz same neuvredjenosti tadanjih nutarnjih državnih odnošajah. Buduć da zemlja nikada nije mogla biti sjegurna od Turakah, zato je valjalo, da barem ban drži uviek spremnu onu četu, koju je i onako morao držati po zakoau, ali pod taj uviet, da mu država daje u to ime potrebita sredstva. Nu malo ćemo niže vidjeti, da je državna blagajna riedko kada toliko dobivala od porezah, koliko je bilo nuždno za uzdržavanje četah. U takovu stanju nije bilo više putah i plemenitijim medju vojevodami ine pomoći, nego su morali smieštati svoje čete po selih, tako da je ubogomu podložniku, koji je i onako nosio ponajveći dio javnih teretah, i s toga novi teret nastajao. Aliito bi se bilo jošte kojekako podnosilo, da nije plaćena bojna momčad više putah od obiesti narodu dodijavala. Zrinjski je, kao što ćemo vidjeti, čete svoje plaćao i onda, kada mu država nije bila kadra davati dužnih prinesakah; medjutim moguće je, da je i on od naroda tražio po koju žrtvu za uzdržavanje tih četah; ali, što je bilo po narod najtegotnije, niti on nije bio svagda kadar učiniti, da njegova po selih smještena momčad drži red i čestitu vojničku stegu, nego su i njegovi vojnici često putah svojim nasiljem i svojom razpuštenošću narodu dodijavali. Ovo moradoh reći, da nam bude moguće prosuditi, na koliko pada oli nepada krivnja na bana Zrinjskoga za sve ono nasilje i za svu onu razpuštenost, kojom su svakako na pogrdu njegova slavnoga imena njegovi vojnici ovo vrieme podložnikom zagrebačkoga kaptola dodijavali 1).

2) Kaptol to opisuje u predstavci svojoj, poslanoj kralju Ferdinandu 22. prosinca 1544 (Arkiv zagreb. kapt. fasc. 99. Nr. 70), kojoj je bitni sadržaj i Kercselich priobćio (Histor. 226) iz Marcelovića. Ferdinand je opetovano opominjao Zrinjskoga, da potegne svoje čete iz biskupskih i kaptolskih selah (Marcelović).

Zrinjski je mogao od svoga uzdržavati svoju bansku četu oliti svoj banderij, jerbo je dobivao dobar prihod što od svojih otčinskih dobarah, što pako od onih, do kojih je došao svojom zajednicom, učinjenom sa Stjepanom Frankapanom. On je držao u svojoj banskoj četi od početka svoga banovanja po 400 dobro oružanih konjanikah; a vladina je dužnost bila, da mu daje iz javne blagajne novčana sredstva, koja su bila nuždna za plaćanje te čete. Obično se je tako plaćalo, da je svaki momak na mjesec dobivao po 4 for., a banu je davano u ime stolnoga" po 100 for., k čemu su dodane kašnje još dvie stotine u tu svrhu, da ban od njih plaća tako zvane exploratore, koji su upotrebljivani kao glasnici i predstraže u blizini neprijateljske zemlje. Na taj je način stajala banska četa na mjesec 1700 dotično 1900 for., a na godinu 20.400 ili pako 21.600 for. Ta je svota imala biti davana banu iz državne blagajne od onoga novca, što je u nju tekao od poreza. Nu buduć da država nije dobivala tim putem niti iz daleka onoliko novacah, koliko je bilo nuždno za namirivanje bojnih potrebah, zato nije mogla biti davana niti banu sva plaća, koja ga je išla na temelju osobitih ugovorah, koji su u to ime sklapani: i tako je država postajala dužnicom banovom, premda je kralj Ferdinand bio protegnuo izplaćivanje banovih četah kao osobitu dužnost i na svoju tako zvanu njemačku komoru oliti državnu blagajnu 1).

1) Preda-mnom leže prepisi iz Cod. Szécheny. Nr. 1554 in fol. lat. — za koje moram zahvaliti prevriednomu svojemu prijatelju dru. Račkomu, koji pokazuju: da je vlada bila dužna Zrinjskomu već za vrieme od 1 siečnja 1543 10. pros. 1544 dvadeset hiljadah forintih. Tako je to išlo i dalje.

Buduć da država nije mogla namirivati svojih potrebah od tekućih dohodakah, zato joj nije ino preostajalo, nego da u svojoj nevolji upotriebi drugo sredstvo. Onim, kojim je dugovala za učinjene službe, davala bi ona davala bi ona u ime plaće imanja, koja su postala njezinom svojinom, n. p. usljed izumrća koje obitelji, i koja je inače darivala zaslužnim muževom uz takove uvjete, da je od njih po sva vremena. dobivala stanovite koristi: vojnike i poreze podložničke.

Naznačenim putem dobi i naš Nikola Zrinjski Medjumurje. 

Ta liepa zemlja, ležeća medju Dravom i Murom od štajerskih medjah do stoka tih riekah, od vjekovah postojbina čestita i radena plemena hrvatskoga naroda, — svim, što Bog ljudem dieli, bogato nadarena, ta zemlja bijaše tečajem vremenah u vlasti raznih obiteljih, a napokon ju držaše obitelj Ivana Ernusta, komu ju je Matija Korvin bio darovao.

Zadnji mužki potomak toga roda bijaše Gašpar Ernust. On umre g. 1541, ostavivši za sobom samo svoju udovu Anu, kćer hrvatskoga velmože i bana Petra Keglevića. Buduć da Gašpar Ernust nije ostavio odvjetka, valjalo je, da se njegova imanja opet kruni povrate, koja jih je bila darovala njegovoj obitelji. Nu tomu se opre Petar Keglević tvrdeći, da je njega njegov pokojni zet u svojoj oporuci imenovao tutorom svoje udove i djeteta, komu se je od nje nadao. Pod tom izlikom uzme Keglević u svoje ruke sva Ernustova imanja: ne samo Medjumurje, nego k tomu još Gjurgjevac i Koprivnicu.

Kralj Ferdinand nehtjede u tom poslu ništa odrediti, dok se nebi vidjelo, da li je zbilja Ernustova udova trudna ostala; nu da nebude kakove prevare, da se morda tudje diete nepodmetne, odluči kralj, da njekoliko častnih gospodjah podje u grad Čakovac, da ondje budu pri porodu; al Keglević ni toga nedopusti. Pošto je minulo vrieme žalosti njegove kćeri, udade ju on po drugi put za Ladislava Banfija Dolnjo-lindavskoga. — Kralj zahtievaše opetovano, da mu Keglević predade dobra Ernustova; nu ovaj nehtjede toga učiniti. Medjutim i Keglević uvidjaše, da bi nješto morao učiniti za umirenje kraljevo. On ode dakle glavom u Beč, bez dvojbe s tom nadom, da će steći milost kraljevu; kada pako toga nije mogao postići, obeća kralju u prisutnosti njekih uglednih crkvenih i svjetskih dostojanstvenikah, da će sve osvojeno predati onomu, koga bude kralj za to odredio. Kralj imenuje usljed toga svojim povjerenikom predsjednika svoje komore; nu kada je prispio dan za predaju, zaboravi Keglević na svoju rieč, te i nadalje zadrži u svojoj vlasti sva osvojena imanja, premda je medjutim na saboru u Banjskoj Bistrici (mjeseca veljače g. 1542) stvoren zakonski članak, koji je grozio ozbiljnom kazni svim onim, koji na silu osvajaju tudja, naročito pako kraljevska dobra.

Još g. 1542 sastane se drugi sabor u gradu Požunu (1. dan mjeseca studena). Medju sabranimi velmožami bijaše jih bez dvojbe više, koji nisu pravim putem došli do svoga imetka. Nu lašnje je drugomu suditi nego sebi. Tu dakle stvore stališi posebni članak o Petru Kegleviću, da njegov primjer, kao što vele, i drugih morda nezavede. U tom mu članku spočitavaju, da je on već prije njekoliko godinah po smrti Stjepana Dešházi-a na silu posvojio grad Susjed i gradiće Želin i Stubicu, te jih je kralj težkom mukom od njega oslobodio. Zatim mu izriču odsudu: da ima za dva mjeseca izručiti kralju sva osvojena dobra; ako to učini, udielit će mu se milost, inače će biti smatran kao neviernik, te će izgubiti glavu i sva svoja dobra. Ujedno opominju sve častnike i službenike Keglevićeve, da ga odmah ostave, ako nebude učinio, što mu se tu nalaže, jer da će inače i nje postići ona kazan, koja je proti njemu izrečena 1).

1) U Corp. Jur. 43. čl. sabora g. 1542. K tomu Istvánfi 157,

Takova odluka bješe stvorena proti mužu, koji je bio stekao veliku slavu zbog junačkih dielah, osobito pako zbog obrane Jajca grada.

Nu i u njegovu postupanju izražuje se značaj vremena, u kojem je živio, kao i u postupanju mnogih drugih znatnijih muževah. I on je za jednu misao oduševljen: boj na Turke ide mu nada sve ino. Nu u nabavljanju sredstvah, koja su mu imala služiti, doista ne samo kao zasićenje proste lakomosti, nego i za bolje svrhe, nepoznaje niti on nikakova izbora.

Za svoje velike zasluge bješe on odlikovan već od kralja Ljudevita II. Isto mu tako izkazivaše velike prijazni kralj Ferdinand, jerbo je on bio jednim od najrevnijih Ferdinandovih privrženikah u našoj zemlji.

Taj kralj mu predade g. 1533 kao sekvestru opatiju Topusku s njezinim znatnim posjedovanjem i s gradovi Bihćem i Ripčem; jednu godinu kašnje odredi zatim Ferdinand, da Keglevićev sin Franjo bude Topuskim opatom i u to ime da stupi u redovnički stališ, ali imanje samo bješe i nadalje ostavljeno u Petrovoj ruci.

Jedva je Keglević preuzeo Topusku u svoje ruke, i već poče nasilje činiti svojim susjedom, osobito pako kaptolu zagrebačkomu. Bivši kašnje banom imenovan, zadrža i nadalje imanja Topuske opatije kao njezin gubernator; a nasilja mu sad bijahu još i veća nego prije. Da nespominjemo manjih štetah, što jih je činio i opet zagrebačkomu kaptolu, iliti podložnikom njegdašnjih Kacianerovih imanjah, dovoljno nam budi, da se na ono sjetimo, što mu se u grieh piše u navedenom članku požunskoga sabora.

Pri svem tom i opet nam je reći, da Keglević ni u tom pogledu doista nije bio gorji od mnogih svojih suvremenikah, dočim je s druge strane on mogao s ponosom spomenuti mnogo svoje djelo, koje je učinio na korist sve zemlje i napose kralja svoga Ferdinanda.

U to se je on i uzdao, te je, čuvši za zaključak požunskoga sabora, pismeno molio kralja Ferdinanda, da uništi ono, što su stališi proti njemu odredili; nu kralj mu odgovori (22. prosinca 1542), da svakako mora povratiti osvojene gradove, te da će samo pod taj uvjet opet dobiti njegovu milost.

Keglević medjutim, kao što nije mario za saborski zaključak, komu je naročito protuslovio pred požunskim kaptolom, tako isto nehtjede niti kralja poslušati 1). Ako se je prije uztručavao povratiti osvojena dobra valjda ponajviše s toga razloga, što je imao nade, da će mu jih kralj napokon pustiti, to je sada još manje bio pripravan učiniti što se je od njega zahtievalo, jerbo je po svoj prilici mislio, da nepodnosi njegov ponos, da se pokori odluci ljudih, od kojih mnogi nije bio od njega u ničem bolji i vredniji.

1) Za to, što je rečeno o Kegleviću, izvorom su nam Marcelović; Vitezović, u: Regesta Privileg. Archivi Com. Keglevich et Abbatiae Toplic. Rkp. (Ovaj potonji u Kukuljevićevoj razpravi u Književniku I. 88) i Buchholz IX. 286.

Kralj Ferdinand nije mogao napokon trpiti tolike njegove opornosti i takova prkosa. Buduć da se Keglević nije dao sklonuti svom ozbiljnosti, koja je dosele proti njemu pokazivana, da se pokori saborskoj odluci i rieči kraljevoj: zato odredi sada Ferdinand, da mu budu osvojena dobra silom oteta.

Ta zadaća zapade banu Nikoli Zrinjskomu.

U svojem postupanju proti Kegleviću pokazuje nam se Zrinjski s jedne strane kao ovršitelj odluke, učinjene u imenu najviše državne vlasti: od kralja bo mu Ferdinanda bješe naloženo, da otme Kegleviću dobra, koja su na krunu spala izumrćem Ernustova plemena; nu s druge strane radi on pri tom i za svoju posebnu korist: jerbo mu je kruna svoje Medjumurje darovala, da tim bude namiren za troškove, što jih je imao u javnoj službi.

O toj se je stvari bez dvojbe dulje vremena ugovaralo medju kraljem Ferdinandom i banom Zrinjskim, pri čem je banove misli i želje zastupao, kao što slutim, njegov vierni i umni sluga Ambroz Gregorianec 1). Napokon ode sam ban u Beč, i tu dobije od kralja Ferdinanda darovnicu dne 12. ožujka 1546, u kojoj mu kralj daruje gradove Čakovac i Štrigovo sa svim imanjem što na nje spada, dakle ono, što inače zovemo Medjumurjem, to mu pako daruje stranom za zasluge, što si jih je stekao, stranom za 50.000 for., što jih je kralju izplatio (Pril. br. 16.).

1) U listini, priobćenoj u Pril. pod br. 20, broji Zrinjski Gregoriancu već g. 1546 medju zasluge poslanstva ka kraljevu veličanstvu.

Medjutim nije stvar tim zaključena, jerbo već 15. ožujka 1546 dade kralj Ferdinand Nikoli Zrinjskomu drugu darovnicu za istu stvar, koja darovnica podjedno u sebi sadržaje ugovor, što je bio sklopljen u tom poslu medju kraljem i njegovim banom.

Tu će izpravu, o kojoj sada imamo govoriti, svatko lahko razumljeti, ako se sjeti na ono, što smo malo više rekli o banskoj četi i o njezinu uzdržavanju.

Kralj dakle Ferdinand veli u svojoj darovnici: da daruje banu Nikoli Zrinjskomu i svemu njegovu odvjetku gradove Čakovac i Štrigovo i sve što k njim spada; nu to čini pod uvjeti, koje je ugovorio s banom.

Uvjeti su pako sljedeći. Najprije se obvezuje Nikola Zrinjski u pismu, koje je uzeto u samu darovnicu da će na svoj trošak oteti Kegleviću Čakovac i Štrigovo i da će toga neviernoga podložnika svom svojom silom i svakim mogućim načinom tako dugo napadati, dok ga tako nesvlada i nesatre, da bude kažnjen kako je zaslužio za svoje nevierstvo. Da pako to čim prije i čim lašnje izvede, udarit će, kao što mu je to kralj dopustio, ne samo na Čakovac i Štrigovo, nego takodjer i na baštinska Keglevićeva dobra i na Topusku opatiju, kojoj je imanja Keglević tada držao.

Buduć da će Zrinjski morati i za toga boja svoje čete držati za sjegurnost zemlje i na granici i na drugih shodnih mjestih zato će mu i nadalje teći ona plaća, koja mu se mora davati za uzdržavanje njegove banske vojske.

Kada svlada Keglevića i otme mu sva dobra, Čakovac će i Štrigovo njemu ostati za sva vremena, sve ostalo pako odmah će on predati u kraljeve ruke. Nu da nebi on morda više za tim išao, da ponajprije dobije Topusku opatiju i baštinska Keglevićeva dobra, obvezuje se naročito, da će boj početi u Medjumurju, pak zatim da će udariti na ostala Keglevićeva imanja, - u tom pako da neće prestati, dok nepredade kralju svih imanjah Keglevićevih, te, ako bude moguće, i sama Keglevića.

Za tim sliedi uvjet, koji pokazuje, da je Zrinjskomu Medjumurje darovano, da tim bude namiren za troškove, koji su bili spojeni s uzdržavanjem banske čete, i to do svote od 50.000 for.

Zrinjski veli naime, da ponajprije odpušta onih 20.000 for., što bi mu jih kralj imao platiti. po računu, koji su medju sobom učinili, i za koju mu je svotu kralj svoju obveznicu dao. Za drugih 20.000 for. ima se istom učiniti pravi račun medju njim i medju kraljem ako se tu pokaže, da on još nije zaslužio punih 20.000 for., tada će ono, što bude manjkalo od te svote, on namiriti za godinu danah ili gotovim novcem, ili pako drugimi stvarmi zlatnimi oli srebrnimi. Napokon obećaje Zrinjski, da će još 10.000 for. odslužiti, t. j. da će svoju bansku četu sam uzdržavati bez državne plaće, dokle ona svota dotječe.  Za slučaj, da bi on umro prije nego li se sva ta svota odsluži, obvezuje svoje nasljednike, da oni nadopune što bi preostalo. Još odpušta Zrinjski kralju sve one tražbine, koje bi mogao činiti u ime onoga, što je kruna ostala dužna, kao što on tvrdi, Ivanu Torkvatu Karloviću i Ivanu Zrinjskomu, kojih je on nasljednikom; tako isto vraća onaj zapis, kojim je bio kralj zapisao njemu i njegovu bratu - načinom, odprije nam poznatim, Susjed-grad, Stubicu i Želin.

Buduć da je ova novija darovnica Ferdinandova učinjena pod takovimi uvjeti, zato nije mogla više stati ona prvašnja, od 12. naime ožujka: pak to Zrinjski naročito i spominje u svojoj obvezi, veleć, da ta starija darovnica neima biti nijednim načinom na putu ovoj novijoj.

Obvezavši se tako ban Zrinjski od svoje strane, pristade i kralj Ferdinand na sve točke utanačenoga ugovora: obvezavši se u obće, da će sve točno izpuniti, što se na-nj odnosi; napose pako obećavši Zrinjskomu svojom kraljevskom rečju, da Medjumurje neće pustiti Kegleviću, makar da se on pokori i stavi takove uvjete, koji bi se inače mogli primiti.

Napokon obećaje kralj Ferdinand Zrinjskomu u našoj izpravi, da će mu dati za gradove Čakovac i Štrigovo još drugu posebnu darovnicu (Pril. br. 17.).

Zrinjski je dakle imao Kegleviću uzeti sva imanja. Nu i njemu i kralju Ferdinandu dobro je bilo poznato, da će tu biti posla s čovjekom, koji je bio vikao boju i vojnim poslovom. Zato je trebalo, da se učine priprave, kako se čini, kada ideš na neprijatelja, koga nesmiješ prezirati.

Prepustivši kralj Ferdinand izvedenje svojih odlukah banu Zrinjskomu, toliko je morao i sam učiniti, da svatko bude znao, što je odlučeno s Keglevićem, te da prema tomu bude na pomoć Zrinjskomu, a da se neusudi pristati uz Keglevića.

Isti onaj dan, kada je učinjen prije razloženi ugovor medju kraljem Ferdinandom i banom Zrinjskim, odpremi kralj svoje pismo Petru Erdödu, u kojem veli, kako je naložio svojemu banu, da ujedno s ostalimi kapitani i četami otme Petru Kegleviću ne samo Čakovac i Štrigovo, nego i ostala njegova dobra; sve to pako da osvoji u kraljevo ime. Zato zapovieda kralj Erdödu, da pod kazan vječnoga nevierstva Zrinjskomu na pomoć bude, a da se neusudi Kegleviću pružiti nikakove pomoći (Pril. br. 18.).  — Tako je kralj pisao po svoj prilici i drugim znatnijim velmožam u zemlji. — Nu još mu se je nuždno činilo, da tako isto izviesti o svojoj odluci ponapose častnike i podložnike Kegleviće u Topuskom, Bužinu,

Kostelu, Loboru i na ostalih njegovih imanjih, i da i nje pozove, da se nedrže svoga gospodara, nego da budu na pomoć onomu, koji je imao ovršiti kraljevsku odluku 1).

1) Za ovo pismo znamo iz Elencha, da bi imalo biti u zem. arkivu fasc. 96. Nr. 1. I ono je dano bez dvojbe 15. ožujka.

Sve ostalo bješe prepušteno Zrinjskomu. Znajući pako Zrinjski, na koga polazi, skupio je bez dvojbe znatnu četu, u kojoj je mogao biti osim njegovih plaćenikah još i po koji od njegovih vjernijih privrženikah izmedju plemstva. K tomu si je on još u pomoć prizvao štajerskoga glavnoga kapitana Luku Sekelja š njegovom plaćenom četom.

Učinivši tako nuždne priprave, uputi se on ponajprije na grad Čakovac, koji je bio opasan tvrdimi zídovi i okružen dubokim jarkom, te ga stane odmah obsiedati.

Petar Keglević, koji je i sam bio u gradu, vidivši silu banovu, brzo se o tom osvjedoči, da se neće održati, ako nedobije izvana kakovu pomoć. U takovu položaju odluči on, da će u onoga potražiti prijateljstvo i pomoć, koga je sav svoj život smatrao najpogibeljnijim dušmaninom svoga roda, te ga je zato i svom svojom silom pobijao, u Turčina naumi potražiti nuždnu si pomoć! Zato prizove k sebi zapovjednika svoje čete Petra Požežca po imenu, te mu izjavi s punim pouzdanjem, kako i sam vidi, da nebi bio kadar uzdržati duljega obsiedanja, zato da je odlučio buduće noći otići sa sinom si Matom k Turkom u Žabljak, da jih u pomoć pozove; zatim pozove Petra, da i on s njim podje. Nevierni sluga sve to odobri i obeća gospodaru svoju pomoć; nu odmah za tim odpremi pouzdana čovjeka u tabor bana Zrinjskoga, te izviesti bana o namjeri Keglevićevoj, i poruči mu, da stavi svoje zasjede u šumu, koja je tada još bila medju gradom i crkvom sv. Jelene i samostanom remetskim. Keglević, niti nemisleći na izdaju, izadje iz grada na urečeno vrieme sa sinom si i s Petrom Požežcem; nu unišavši u rečenu šumu, skoče preda-nj ljudi Zrinjskoga, uhite ga ujedno sa sinom mu Matom i dovedu pred svoga gospodara.

Sutra dan očekivaše posada čakovačka navalu neprijateljsku; nu zapanjena uvjeri se, da već ni rieči neima o boju kakovu. Mjesto da vidi gospodara svoga, kako u gradu sve pripravlja na boj, pokaza joj se on kao sužanj ujedno sa svojim sinom na onom mjestu, gdje je bio Zrinjski postavio svoje topove. Pobjeditelj Turakah stajaše tu s bolnom dušom kao rob svoga protivnika! Zrinjski je mogao biti zadovoljan, što je tim načinom zapriečeno dalje prolievanje krvi; nu s ponosom i s nasladom kakovom nije doista pasao očijuh na poniženju starine, koji je već zbog njekih svojih dielah bio zaslužio, da nedočeka tolike pogrde.

Vidivši čakovačka posada što se je zbilo, odmah se predade banu Zrinjskomu 1). Isto se tako predade i Štrigovo, te je tako mogao Zrinjski već 3. rujna g. 1546 priznati u posebnom pismu, da je gradove Čakovac i Štrigovo iz rukuh Keglevićevih doista primio.

1) Istvánfi 158. Keglevićev sluga zove se tu Petrus Poseganus; Magjari ga pišu Pozsgai. Da se je vjerovalo medju suvremenici Keglevićevimi, da je on zbilja mislio u svojoj nevolji na tursku pomoć, za to nam budi dokazom u Pril. pod br. 20. priobćena listina, u kojoj se dobra njegova privrženika Ivana Forčića zbog nevierstva toga čovjeka podjeljuju Ambrozu Gregoriancu.

U tom istom pismu obeća Zrinjski, da će pustiti na slobodu dva zarobljena Keglevićeva sina ujedno sa svimi njegovimi častnici i stražari, i da će jih ujedno s njihovom i s Petrovom robom odpremiti u njegov grad Kostel; nu Petra stavi okovana u zatvor, jer mu nije hotio s dobra predati Koprivnice, i tu ga je držao, dok mu nije dao na koncu mjeseca rujna pismo, kojim je predao rečeni grad. Sijedeće godine pako predade Petrov sin Jure banu Zrinjskomu u istinu ne samo Koprivnicu, nego i Gjurgjevac s tvrdjicom Prodavićem i sa svim što je na to spadalo.

Kegleviću bude nakon njekoliko vremena milost udieljena, te tako zadrža on ne samo svoja baštinska dobra, nego takodjer i dobra opatije Topuske, kojom je i nadalje upravljao u ime svoga sina Franje 1). Zrinjski pako bješe uveden g. 1547 u posjed gradovah Čakovca i Štrigova i svega njihova pristojanja 2).

1) Ovi podatci, koji se prilično razlikuju od Istvánfijeva pripoviedanja i znatno ga popunjuju, uzeti su iz Vitezovića, u gori spomenutoj Kukuljevićevoj razpravi.

2) U Elenchu zem. arkiva dolazi: Transumptum Conventus de Kapornak, in quo continentur relatoriae Conventus de Kapornak super statutione in castris Chaktornya et Strigo, Comitatu Zaladiensi adjac. ejusque pertinentiis, per Ferdinandum Regem Nicolao de Zrinyo ejusque haeredibus universis pro 50.000 fnis, Casparis et Wolfgangi Ernusth de Chaktornya defectus et Juris R. titulis collatis, pro eodem Zrinyo erga Statutorium Ferdinandi Regis cum Clausula: Cum nos etc. emanatum, Francisco et Christophoro de Batthyan quoad Possessiones Gardinovcz, Novakovcz, Domasincz et Sellyer, Comitatui aeque zalad. adjacen., contradicentibus. Škoda, što sada neima same listine u N. R. A. Fasc. 472. Nr. 16.

Obično se uzima, da je Zrinjski dobio s rečenimi gradovi sve Medjumurje, tako da je tada postao jedinim vlastelinom u svoj zemlji, koju tim imenom zovemo. Medjutim mi ipak znademo, da je onda, kada je on primio svu ostalu zemlju, jošte barem jedno vlastelinstvo stalo, koje je bilo od njegova različito i neodvisno; a to bijaše Otočko imanje, komu je bio vlastnikom Stjepan Horvat i zatim njegov sin Franjo. Nu i to imanje dodje doskora u vlast Nikole Zrinjskoga, i to putem darovnice Ferdinandove, koji mu ga je darovao (g. 1549) u ime krune svoje, na koju je ono bilo palo nakon izumrća mužke loze rečene Horvatove obitelji 3).

3) Ferdinandove darovnice nisam vidio (Elench u zem. arkivu upućuje na N. R. A. fasc. 348. Nr. 36.); nu u Pril. priobćujem pod br. 24. pismo kraljevo od 5. stud. 1549, usljed koga je Zrinjski uveden u posjed, - čemu su protuslovile kćeri Stjepana Horvata Otočkoga.

Kralj Ferdinand, pošto je timi svojimi darovanji očito pokazao veliku prijazan prama banu Zrinjskomu, odlikova kašnje toga svoga viernoga i velezaslužnoga dostojanstvenika još i tim, što mu je dopustio (g. 1554), da k svomu starinskomu grbu pridade grb Ernustove obitelji, kojoj su imanja na njega spala. Dočim su se odprije na grbu Nikolinu vidjala dva crna orlovska krila, od sada se vidja na jednoj strani taj starinski znak Zrinjske obitelji, a na drugoj je zid od četvorasta kamena i na njem gradski toranj 1).

1) Taj je novi grb Zrinjskih knezovah opisan u listini, priobćenoj u Pril. pod br. 32.

Vidjeli smo, kojim je načinom dobio Nikola Zrinjski sve Medjumurje, te po tom možemo prosuditi, koli je nepravedan prama Zrinjskomu njegov odprije nam već poznati suvremenik Forgáč, kada naprosto veli, da je Zrinjski Kegleviću oteo njegov Čakovac 2). Forgáč se nemože niti tim opravdati, da se uzme, da nije bilo posvuda poznato, kako je bio kralj Ferdinand sa Zrinjskim ugovorio glede Medjumurja jer ako se i dopusti, da se za to nije znalo u nižih krugovih, nemože se to dopustiti glede Forgáča, za koga se znade, da je bio blizu vlade.

2) Na str. 430. Buduć da se Forgáč pokazuje tako strastnim protivnikom Nikole Zrinjskoga, zato se ja neusudjujem niti ono vjerovati, što taj pisac pripovieda o prijateljstvu, koje je Keglević izkazivao Nikoli Zrinjskomu za njegovih mladih lietah: sumnja bo pada na Forgáča, da je hotio Zrinjskoga potomstvu u što crnjoj slici pokazati. O prijašnjem odnošaju medju Keglevićem i Zrinjskimi neznam iz drugih izvorah ništa, nego samo to, da je otac našega junaka bio u pravdi s Keglevićem zbog posjeda i drugih stvarih (tam pro possessionibus, quam alijs quibuscumque rebus) i da su te pravde imali medju njimi urediti obrani sudci (Izvorna listina Nikole Zrinjskoga od g. 1531 u Kukuljevićevoj zbirci).

Zrinjskomu bude skoro poslje toga dopitano na sudu i Čorgovsko imanje (god. 1548), poradi koga je bio u pravdi s Törökovom udovom i sinovi; medjutim premda mu je ono bilo dosudjeno, nije ga mogao odmah preuzeti, jerbo se je protivna stranka oprla ovršbi. Napokon se on nagodi god. 1552 s Törökovci, i to tako, da je njega zapao Čorgo sa svim imanjem, što je spadalo pod taj grad 3).

3) To je obilnije opisao Salamon na str. 367 na temelju listinah u Cod. Szécheny.

Dobivši Nikola Zrinjski prostrano i plodno Medjumurje, dodje do izdatna izvora svake vrsti dohodakah. Već prije spadaše on medju bogatije velmože, a sada nebijaše u zemlji velmože, koji bi se bio mogao s njim natjecati u bogatstvu. Nu njegov novi posjed, kao što mu je bio izvorom većega bogatstva, bijaše isto tako povodom, te su se sada i brige njegove umnožavale i djelovanje mu je sve prostranijim postajalo. Dočim je do sada paziti imao samo svoja stara hrvatska imanja, te je i sve svoje sile posvećivao ponajviše neposrednoj obrani svoje hrvatske postojbine, valjalo je da odsele razširi polje djelovanja svoga i da sile svoje podieli na više stranah. Medjutim i ono njegovo djelovanje, koje se odsada nije neposredno odnosilo na njegovu domovinu, nego se je ponajprije i ponajbliže ticalo njegova Medjumurja, pak kašnje i ostalih njegovih imanjah u Ugarskoj, nije moglo biti bez upliva i na njegovu djedovinu. Sama će nam dalja poviest života njegova pokazati, da je on braneći svoja imanja na Dravi i na Muri podjedno branio i zemlju otacah svojih. U ostalom ljuto bi se varao, tko bi mislio, da je Zrinjski sada, gdje je dobio nova prostrana posjedovanja, ma u kojem pogledu promienio ćud svoju, ili da su se u njem sada istom, pošto je došao u nove doticaje, začele takove pomisli, kojih prije nije poznavao. Prije nego li je on došao do novoga posjeda izvan medjah svoje domovine, bješe se već podpuno razvio njegov značaj i točno bijaše već izražen pravac, kojim je imao teći sav njegov ostali život.

VII.

Djelovanje bana Zrinjskoga do ponovljenja većih turskih bojevah nakon g. 1551.

Da su nam kojom srećom sačuvani spisi saborah, držanih za banovanja Nikole Zrinjskoga, dobilo bi i naše pripoviedanje više života i više razlikosti: jer je na onih saborih zaključivano bez dvojbe ne samo ob onom, što je tada bilo za zemlju najprečom nuždom, o njezinoj naimė obrani, nego su uredjivane i druge domaće stvari, koje su djelimice bile u savezu s tim jednim glavnim predmetom. Govorilo se je tu bez dvojbe ob odnošaju vlastih zamaljskih, naročito banovah, prama zapovjednikom kraljevskih plaćenih četah, koje su u zemlji držane; uredjivano je stanje onih ljudih, koji su u zemlju dolazili iz turskih predielah; rešavane su razpre medju stališi i t.d. 1). Nu buduć da zapisnci naši nedopiru do toga vremena, neostaje nam ino, nego da ono primimo, što nam je sačuvano: tim putem pako iduć naći ćemo našega junaka i u ovoj glavi sve u samih onakovih poslovih, u kojih smo ga već vikli nalaziti.

1) Samo se sobom razumije, da su sabori držani i za banovanja Nikole Zrinjskoga; niti meni nije namjera, da to istom dokažem. Ovdje htjedoh samo ubilježiti trag onim saborom, koji padaju u prvo vrieme banovanja Nikolina. Marcelović navodi pismo kralja Ferdinanda od 31. kolovoza 1546, u kojem se nalaže Zrinjskomu, koje poreze ima dati kaptolu za utvrdjenje Siska, kako je to naredio Slavoniae articulus," valjda na saboru, za koji je kralj Ferdinand razposlao pozivnice 21. ožujka reč. godine; Kercselich pako znade za pismo, koje su stališi upravili na kralja Ferdinanda na korist zagrebačkoga kaptola iz sabora svoga, koji je držan o Obraćenju sv. Pavla g. 1547.

Glavnom mu zadaćom svedjer bijaše, da se stara za valjanu obranu zemlje. Oko toga nastojahu i naši sabori; a tako bi isto i ugarski sabor više putah o toj stvari rieč poveo, te bi zahtievao od kralja, da oskrbljuje naše gradove, da plaća bana i da pomaže i druge velmože na krajini; one gradove pako, koji bi mu se činili manje potrebitimi, neka ruši, da nepadu dušmaninu u ruke (Corp. Jur. 1546: 42, 43; 1548: 24; 1550: 71.).

Nitko nemogaše toli živo osjećati potrebu bojnih pripravah, kako ju je osjećao naš narod: jerbo ga je Turčin i ovo vrieme malo kada na miru puštao. Svjedoče nam o tom stališi ugarski g. 1546; a tako isto i domaći naši ljetopisi, koji vele, da je Ulaman s velikom vojskom u zemlju provalio (g. 1547) i mnogo poharao oko Topuskoga, Stenićkoga i Peranskoga vladanja 1). Nu još više nas o tom mora osvjedočiti žalostni pojav, gdje vidimo, kako još uviek mnogo naroda ostavlja svoju postojbinu i traži utočište u onih predjelih, naročito ugarskih, koji su sada manje stradali od Turakah (Corp. Jur. 1550: 72.).

1) Corp. Jur. 1546: 43. Kercselich Hist. 227 iz Marcelovića, i Vitezović u Kronici svojoj, samo što on to meće u g. 1548. Razlog zbog koga pravo dajemo Marceloviću, odmah će se u tekstu sam pokazati.

Da si uzmognemo pomisliti, kako je mučno bilo našoj izcrpljenoj zemlji nabavljati sve ono, što je potrebovala za svoju obranu, uzmimo izmedju ostaloga samo ovo. Čulo se je, da će Ulaman provaliti, i to upravo na one strane, gdje su bila dobra zagrebačkoga biskupa i kaptola; pak buduć da nije bilo dosta gotova novca za oskrbljenje biskupovih i kanoničkih gradovah, to su morali kanonici prodati nješto zlatnih i dragocienih stvarih iz stolne crkve, da namire potrebe, koje se inače nisu dale namiriti.

Ljeti god. 1547 učini kralj Ferdinand primirje sa Sulejmanom na pet godinah, pod veoma težkimi uvjeti. Posljedicom tomu bijaše, da je na čas prestalo vojevanje s većimi četami; nu manje bi se borbe i za primirja na krajini nastavljale, kao što smo već i prije vidjeli. Našim bijaše dakle dužnost, da uviek stoje pod oružjem, i to tim više, što se nikada nije moglo znati, što će Turčin uzeti kao povod, da prekine primirje.

Neznamo za svaku odredbu, koju je mogao činiti ban Zrinjski u takovih okolnostih; nu s razlogom možemo uzeti, da je on toli u interesu svojih posjedovanjah, koli s obzirom na sreću sve domovine sve ono činio, što su mu okolnosti dopuštale. Za to pako imademo i dokazah, da je i sada držao pod oružjem svoje čete, koje su upravo tim, što su se stalnije bavile bojnimi poslovi, do sve veće savršenosti dolazile, koja jih je učinila sposobnimi i za veća djela ne samo hrabrosti nego i vještine vojničke.

Uzdržavanje tih njegovih četah, naročito pako onih, što jih je morao imati kao ban, bijaše uviek spojeno s velikimi težkoćami, jerbo je kraljevska blagajna riedko kada mogla točno davati dužna plaćanja. Na početku g. 1549 zamoli Zrinjski kralja Ferdinanda: da mu se dopusti, da u ime plaće za svoju bansku četu sam pobere od svojih medjumurskih podložníkah onaj porez, koji su imali platiti po zaključku požunskoga sabora; ujedno pako obeća, da neće više tražiti, nego što je sabor odlučio. U molbi svojoj veli, da su mu podložnici tako ubogi, da jedva živu od dana do dana, i da bi prisiljeni bili ostaviti svoga vlastelina, da se od njih još porez zahtieva 1). Ako dobro razumijem tim riečim, to je bila namjera Zrinjskomu, da porez zaište od onih, koji su mu bili poznati kao imućniji, dočim bi bio siromašnije poštedio: da i nje nezatre i sebe neliši poslenikah. Mislim pako, da radim s razlogom, kada u Zrinjskom nalazim toliko čovječnosti 2).

1) Iz pisma kralja Ferdinanda od 7. prosinca 1548. (koje imam u prepisu iz magjar. muzeja) razabire se: da je Zrinjski bio namiren do konca g. 1548. Nu odmah je š njim učinjen ugovor za sljedeću godinu, i to sada za 250 lahkih konjanikah. Kralj očekuje od njega, da će kriepko braniti krunu i kraljevinu: „Id quod ipsum, quemadmodum fidelem Banum.. Croatie et Sclauonie regnorum nostrorum facere decet et convenit”. U savezu s tim ugovorom, obrati se Nikola vlastoručnim pismom na kralja Ferdinanda, iz Čakovca 4. velj. 1549, te zaiska medjumurski porez.

1) Svatko će mi rado dopustiti, da liepim načinom svjedoči o čovječnosti i dobroti Zrinjskoga ovo, što ću u kratko ubilježiti. Zrinjski hvali svomu zetu Krsti Országhu u pismu, koje ćemo nješto niže naći, što mu je poslao nješto ciepovah kruške „zelenke“, te veli, da će dati od tih ciepovah svakomu od svojih medjumurskih podložnikah, i želi, da se ti ljudi skoro užiju ploda posadjenih voćakah. Tako je on bez dvojbe radio i na drugih svojih imanjih, jer nam je poznato, da je i na Frankapanskih dobrih vinograde i voćke sadio.

Buduć da državna blagajna nije ni sada kadra bila točno zadovoljavati svojoj dužnosti, zato je Zrinjski i opet od svoga namirivao svoje vitezove; pak buduć da niti u njega nije svagda bivalo toliko gotova novca, koliko se je zahtievalo, zato je namirivao one, kojim je bio dužan, i negibivimi dobri 1).

1) Za to će čitatelj naći više dokazah već u prije navedenih prilozih, ka kojim još dodajem na ovom mjestu: da je Zrinjski zapisao (0. g. 1549) Gašparu Peranskomu (Transumpt. donat. sasec. T. I. p. 77) selo Hresno za 1000 for., koje mu je bio dužan za njegovu službu.

Ovo je vrieme Zrinjski imao jošte urediti više važnih poslovah, koji su se odnosili na njegova imanja; uredio jih je pako takovim načinom, da se posve jasno vidi, da nije hotio silom i tvrdoglavo ono držati, što se nikako nije dalo u sklad privesti s pravednošću.

Dočim su zagrebačkomu kaptolu s jedne strane davane razne polaštice, da čim lašnje i čim bolje utvrdi i obrani svoj Sisak, s druge su mu strane u isto doba uzkraćivane des etine, koje su ga išle po zemaljskom zakonu. Buduć da je kaptol imao to doba na dvoru kraljevskom dobra zagovornika, biskupa naime svoga Nikolu Olaha, koji je ujedno bio kancelarom, zato je kralj Ferdinand (tečajem g. 1547-8) na sve strane zapoviedao, da se kaptolu dade, što mu je uzkraćeno. Takove je naredbe on slao svojim vojevodam Nikoli Salmu i Luci Sekelju, koji su bili nadareni u našoj zemlji; isto tako domaćim velmožam, Jurju Slunjskomu, Petru Erdödu i dr. Stvar je pako obično tako uredjena, da su dotičnici uzeli kaptolske desetine u zakup (V. Kercselich Hist, 227.).

To, što tako kod nas nalazimo, spadaše ovo doba i u drugih zemljah medju obične pojave.

I Nikola Zrinjski, bivši nčinjen gospodarom Medjumurja, uzkrati kaptolu deseto, koje ga je odatle išlo, s česa je kaptolu nastala šteta od 3000 for. za g. 1547 i 48. Kaptol potraži pomoć u kralja Ferdinanda (g. 1547); zatim se obrati na kraljevskoga namjestnika u Ugarskoj: usljed česa je Nikola bio pozvan i pred sud kraljevski (g. 1549). Nu nedodje do toga, da bi se stvar bila morala tu riešiti, već ju same stranke urediše dobrovoljnom nagodom.

Zrinjskomu se na žao dade, što su ga kanonici tužili namjestniku ugarskomu i ostalim kraljevskim viećnikom; pak to jim i spočitava u svojem pismu (od 20. ožujka 1549), veleći jim, da i sami znadu, da jim je hotio platiti, što jim duguje, onimi stvarmi, kojih ima; isto je tako, veli nadalje, i sada pripravan, timi jih stvarmi namiriti; ako pako toga neće, to neka počekaju, dok si novacah nabavi. Zrinjski nakon toga namiri bez dvojbe kaptol za ono, što mu je bio dužan u ime zadržanih desetinah; za buduće vrieme pako sklopi g. 1550 ugovor pred Tomom Nadaždom, kraljevskim dvorskim sudcem, u kojem je primio u zakup medjumurske desetine, tako da za nje plaća kaptolu po 300 forintih na godinu 2).

2) U arkivu zagreb. kaptola Fasc. 9. Nro 3-7. Pismo Nikolino dolazi u Pril. pod br. 23. Ugovor od 1550 pisan je in Noua Curia Chakthorniy e.

Te iste godine načini se Zrinjski s kaptolom još za desetinu od Ozaljskoga imanja. U ugovoru, koji je sklopljen u njegovo ime i u ime njegove žene Katarine i njezina brata Stjepana, bjehu jim dane te desetine za 50 for. godišnjih (Ib. Fasc. 9. Nro. 24.).

Dok je Zrinjski još u ugovaranju bio s kaptolom zagrebačkim, medjutim mu bješe zadao drugi i mnogo važniji posao niegov šura Stjepan Fran kapan.

Znademo za zajednicu, što je bila sklopljena g. 1544 medju banom Zrinjskim i njegovim šurom Stjepanom Frankapanom; znademo i to, kakove je naravi ona morala biti prema poznatom nam značaju jednoga i drugoga pobratima.

Frakapanu dosadi za kratko vrieme zajednica s banom Nikolom. Nješto sljedeći nagon svoj, po kojem je tražio, da bude što slobodniji u svem svojem djelovanju; nješto pako i druge slušajući, Imedju koje bih ja najprije brojio Jurja Frankapana Slunjskoga, poče on doskora o tom raditi, da raztepe zajednicu, koja je istom bila stvorena. Zrinjski, da ponješto zadovolji čovjeku, nestalnu i svoje glave, predade mu pod njegovu neposrednu upravu njeka dobra; nu tim nebijaše Frankapan zadovoljan. Vidivši ovaj potonji, da sam nemože onoga izvesti, za čim je išao, obrati se na kralja Ferdinanda, da u njega nadje pomoći. U tu svrhu tako predloži kralju svoju stvar, kano da ga je Zrinjski lišio svih njegovih dobarah, i kašnje mu samo njeka izmedju njih ustupio, i to lošija i nesigurnija. Kralj Ferdinand odpravi usljed toga i zbilja pismo banu Zrinjskomu, u kojem ga je opomiajao, da se njekako s dobra naredi sa svojim šurom (Pril. br. 27.).

Ferdinand je pisao to svoje pismo 1. prosinca 1550 u Augsburgu; nu Zrinjski se bješe naredio sa Stjepanom Frankapanom već mnogo prije, nego li mu je mogla stići ta opomena.

Sam je Zrinjski jednom priznao pred kraljem Ferdinandom, da Stjepan Frankapan nije pravo niti znao što radi, kada je sklapao onaj poznati nam ugovor od g. 1544: zato je on bio tim pripravniji, da se taj ugovor preinači, premda je bio sklopljen zakonitim načinom. Znao je doduše Zrinjski, da je njegov šura čovjek, koji bi morao stati upravo pod skrbničtvom; nu s druge je opet strane i to uvidjao, da njihova zajednica neima za Frankapana pravoga znamenovanja. To sve uvažajući, privolio je on da se njihova zajednica razmetne i da na njezino mjesto stupi prava dioba, koja je mogla i Frankapana zadovoljiti, dočim je s druge strane učinila jedan dio Frankapanskih dobarah pravom svojinom Zrinjske obitelji.

Godine dakle 1550 a na dan 13. srpnja bješe sklopljen pred Tomom Nadaždom novi ugovor o diobi i o nasljedstvu, i to medju Stjepanom Frankapanom i njegovom sestrom Katarinom, ženom bana Zrinjskoga.

Želeći Stjepan pokazati pravu bratinsku ljubav svojoj sestri Katarini i želeći zahvalnim biti mužu njezinu, banu Zrinjskomu, za sva ona velika dobročinstva, koja je od njega primio ujedno sa svojom sestrom, dok su još bili u prvoj mladosti i bez ikakove zaštite, a tako isto obazirući se na pravednost, koja veli, da svakomu bude svoje dano: privoli on u tom ugovoru, da njegovoj sestri budu kao njezin dio od njihovih otčinskih imanjah gradovi: Ozalj, Dubovac, Grobnik, Bakar i Hreljin, sa svim onim, što spada k tim gradovom. To neka bude Katarini i njezinu odvjetku; ostalo pako da ostane njemu i njegovu odvjetku. Ova se dioba ima smatrati konačnom diobom medjn Stjepanom i Katarinom, te zato neće moći jedno od drugoga ništa više tražiti. Napokon se ustanovljuje, da će u slučaju izumrća jedne stranke sva njezina dobra preći na drugu stranku, koja preostane (Pril. br. 26.).

Usljed toga ugovora dobiše Zrinjski knezovi po Katarini Frankapanki liep dio imanjah Frankapanah-Ozaljskih; k tomu postigoše još za stanoviti slučaj pravo i na ostala imanja te Frankapanske loze.

Ako je Zrinjski već i prije, dok je naime bio u zajednici sa Stjepanom, oko toga nastojao, da uvede bolje gospodarstvo. na onih Frankapanskih imanjih, koja su manje dohodka nosila, budi zbog svoje naravske neplodnosti, budi usljed turskoga haranja 1): to je sada još i više mogao raditi ondje, gdje je bio pravim gospodarom.

1) Salamon pripovieda (str. 336) na temelju spomenikah u Cod. Széchen., kako je Nikola oko Skrada sa dio vinograde i vrtove pravio, i kako je i u Novigradski vrt presadjivao novo drveće.

Vidivši, kako je Zrinjski uredio svoje razmirice sa šurom si Frankapanom, još ćemo jednu stvar izpripoviedati, koja ide u ovo doba: jer će nam se i tu ponuditi liepa prilika, da se pobliže upoznademo ne samo sa značajem našega junaka, nego takodjer s obćenitim značajem onih vremenah, u kojih je on stupio na polje javnoga djelovanja.

Pripoviedat ćemo o razmirici bana Zrinjskoga s plemići Turopoljci.

Godine 1550 dodju u Požun ka kralju Ferdinandu poslanici Turopoljskoga plemstva, i tu se prituže, da ban Zrinjski drži njihov grad Lukavec i da vriedja njihove plemićke povlastice, kao što su to već i prije činili Ivan Torkvat Karlović, zatim otac banov i brat Ivan: zbog česa su oni već i prije pravdu poveli. Na tu njihovu tužbu odvrati ban Zrinjski, koji je i sam bio pritoman u Požunu: da tužitelji neimaju pravo, kad vele, da jim je Lukavec uzeo istom njegov ujak, ban Ivan Torkvat Karlović, jer da je taj grad već i prije bio u rukuh drugih gospodarah: najprije ga imaše Ivan Thuz, koji ga je bio dobio u zalog od kralja Matije Korvina, zatim spadaše on redom na Ivana Korvina, Jurja Brandenburžkoga, kraljicu Mariju, Ivana Ungnada i Franju Baćana. Od ovoga potonjega predje on na Karlovića, i to ne nasilnim osvojenjem, nego putem prodaje; po Karlovićevoj pako smrti dodje ujedno s ostalimi dobri toga posliednjega mužkoga potomka Krbavskih knezovah na Zrinjske knezove. Svim tim gospodarom grada Lukavca, veli nadalje ban Zrinjski, davahu plemići Turopoljski i njihovi podložnici deseto od svinjah i druge njeke novčane prihode.

Tako razloži svoju stvar ban Zrinjski, pokazavši tim, da samo ono čini, što je već prije njega bilo uvedeno, što je dakle primio kao stvar gotovu.

Nu Turopoljski zastupnici nedadoše mu u svem za pravo. I oni priznadoše, da je i zbilja grad Lukavec držao ponajprije Thuz, zatim Ivan Korvin i Jure Brandenburžki, te da su svi ti gospodari grada Lukavca Turopoljce vriedjali u njihovih povlasticah; nu sve to, što su zastupnici priznali kao istinito, rekoše, da je bilo proti pravu i proti zakonu: kao što je to izrečeno takodjer i na sudu, najprije pred banom, zatim pako pred samim kraljem Ljudevitom. Nu premda su Turopoljci za se dobili povoljnu odluku, tako nastaviše dalje zastupnici, to ipak predje Lukavec iz rukuh Jurja Brandenburžkoga ponajprije u ruke kraljice Marije, zatim ga dobi Ivan Ungnad, poslje Franjo Baćan, a napokon Ivan Torkvat Karlović; medjutim svim tim novijim gospodarom grada Lukavca, počam od kraljice Marije pak do Franje Baćana, nedavahu plemići Turopoljci nikakovih daćah. Istom onda, kada je Lukavec dospio u ruke Ivana Torkvata Karlovića, i od njega poslje prešao na njegove nasljednike, knezove Zrinjske, bijahu oni opet siljeni, da daju rečeno deseto i druge njeke novčane daće.

Bivši ta stvar tako razložena i s jedne is druge strane, naloži kralj Ferdinand svojim povjerenikom, koje je slao, da razvide njeke medjašne razmirice na hrvatskoj i kranjskoj medji, da ujedno i ovu stvar dalje izpitaju, a naročito jim zapovjedi, da pronadju, da li su Turopoljski plemići, ili njihovi podložnici kakove daće davali i onim gospodarom grada Lukavca, koji su ga držali ponajposlje pred Ivanom Torkvatom Karlovićem, naime kraljici Mariji, zatim Ungnadu i Baćanu.

Nije nam poznato, što su opravili ti kraljevski povjerenici, kojim je bilo naredjeno, da se upute na naše strane u mjesecu svibnju gori spomenute godine; nu toliko znademo, da oni nisu konačno riešili razpre, o kojoj ovdje govorimo.

I ovdje je trebalo, da Zrinjski pokaže, da razumije glasu pravednosti.

On se je mogao na sudu tim braniti, kao što smo već i rekli, da nije sam uveo nikakova bezzakonja i da si ništa nije prisvojio, nego da je samo ono držao, što mu je bilo predano od njegovih predšastnikah kanoti faktično stanje. Nu pazeći na svoj uzvišeni položaj i želeći, da ga nestigne prikor, da tlači slabije pod izlikom kakova stečenoga pravnoga naslova, odustao je on od daljega tjeranja pravde, premda je znao, da kod onoga stola, kod koga se je sudilo u zadnjoj molbi, sjede ljudi samo njegova reda. On privoli dakle na to, da medju njim i medju Turopoljskimi plemići sude kao obljubljeni oliti obrani sudci: Pavao Gregorianec, zagrebački biskup, Mihail More, kraljevski personal, Toma Nadažd, kraljevski dvorski sudac i Mihail Ravenski, hrvatski prabilježnik.

Ovi obljubljeni sudci izrekoše g. 1553 svoju odlukn, a što su oni izrekli, to izvedoše obje stranke. Zrinjski vrati Turopoljcem njihov Lukavec, koji je na-nj bio došao, kao što se izrično veli, putem nasljedstva; zatim jim dade punu zadovoljštinu za sve nasilje, koje jim je činjeno ne samo za vladanja njegova, nego i onda, dok su vladali Lukavcem njegovi predšastnici. Isto tako zadovoljiše i Turopoljci banu Zrinjskomu za svako bezpravlje, koje su učinili kojimgod načinom budi njemu, budi njegovim ljudem i službenikom.

Tako izravna Zrinjski ovaj posao. Za mali gubitak u dohodcih, koji je odatle sliedio, liepom mu naknadom mogaše biti priznanje njegovih sugradjanah, kojim je moralo doista goditi, kada su vidjeli, kako njihova glava štuje pravo te i slabijega pušta da dodje do svoga. Još veće veselje moraše pako biti s takova riešenja pravde medju samimi Turopoljci: jer su oni od onoga vremena, kako su, vojujuć po boku kralja Ljudevita na muhačkom polju, za jednoga manje od dvadeset od svoje braće izgubili, mnogo gorkih danah proživjeli, što s turskoga, što pako s domaćega haranja 1).

1) Izprave, na kojih je temelju ovo pripoviedanje izvedeno, naći će prijatelj poviesti u Pril. br. 25. 30. i 31.

Osim tih većih zgodah, u kojih se pokazuje nastojanje bana Zrinjskoga oko uvadjanja nješto uredjenijega i sjegurnijega pravnoga stanja, druge su još njeke manje zgode, padajuće u ovu dobu, koje isto tako o tom svjedoče, da se je u njegovoj obitelji po malo stvarala težnja, koja je ono doba još slabo bila poznata medju silnom gospodom.

Tako zadju jednom (tečajem g. 1547) njegovi Medvedgradski ljudi u obližnja sela kaptola zagrebačkoga, te porazbijaju ubogim seljakom kleti, i druge jim štete učine. Kaptol se za to prituži u Medvedgradu: i odmah mu stigne odatle odgovor od banove žene Katarine, u kojem ta gospodja žali za ono, što je učinjeno; uvjerava kaptol, da ona tomu nije kriva i obećaje, da će dobiveni list dati svomu mužu, čim se doma povrati, a on da će jamačno krivce kazniti 2).

2) Marcelović k g. 1547. Tu spominjana Margaretha Zriniana" nije doista druga osoba, nego Nikolina žena Katarina.

Da se je i s drugih stranah barem toliko radilo oko uredjenja nutarnjih odnošajah, občuvala bi se bila naša domovina od mnoge nevolje, koja ju je kašnje mučila. Nu malo jih je bilo, koji su gledali na pravdu i zakon. Njeki su od velmožah upravo to doba tolike nepravde činili, da su tlačeni morali tražiti polaštice na ugarskom saboru: kao što su učinili slobodnjaci opata Topuskoga Keglevića (Corp. Jur. 71: 1550.).

Nasilnost i grabežljivost pojedinih ljudih bijaše pako tim grešnijom i tim pogubnijom po cielu zemlju, ako je njom na osebnu korist ono obraćano, što je imalo biti domovini u pomoć za njezinu obranu; ako je koji velmoža ono posvajao, što mu je bilo povjereno u svrhu obrane, kao što je n. p. učinjeno, kada je Kegleviću dana Topuska opatija.

Kralj Ferdinand bješe primio Petra Keglevića u milost, na posredovanje svoga sina Maximilijana i njekih velmožah; nu ujedno mu bješe naložio, da izpuni stanovite uvjete. Petar se još njeko vrieme opiraše kraljevskim zapoviedim, napokon predade ipak opatiju svomu sinu Franji, koji ju je zatim držao, i nadalje čineći velika nasilja podložnikom svojim i susjedom si, sve do svoje smrti. Umrvši pako Franjo Keglević, darova kralj Ferdinand Topusku opatiju zagrebačkomu biskupu Matiji Brumanu (g. 1558) 1).

1) O dotaknutih zgodah, tičućih se Petra i Franje Keglevića, pripovieda obilnije Marcelović; pak i Kercselich ima skoro sve (Histor. 233 i sl.), što je Marcelović ubilježio. K tomu ide list Ferdinanda kralja od 25. siečnja 1554 u arkivu zagreb. kaptola Fasc. 91. Nro. 18.

Zrinjski imaše ovo doba jošte posla oko umnožanja oliti osjeguranja svoga imanja.

Od Kristofora Baćana bješe on kupio (g. 1552) Greben i Zamlaku u varaždinskoj županiji, i Turan u zalajskoj; nu tomu protusloviše Gašpar i Baltazar Baćani 1). S Petrom Keglevićem pako bijaše u pravdi za Selce, za koje je on tvrdio, da spada pod njegov grad Komogovinu, dočim je Keglević dokazivao, da isto mjesto spada pod grad Blinje, koji se je grad brojio medju imanja Topuske opatije 2). Nadalje nam izvori pripoviedaju, da je Zrinjski tečaj rieke Drave uredjivao; i buduć da je s toga bilo štete njekim posjednikom, zato su se proti njemu kod kralja pritužili. Moguće je medjutim, da on tim svojim poslom nije na ino smierao, nego da Medjumurju pribavi veću sjegurnost od neprijateljske navale: kao što je s toga istoga razloga kašnje (g. 1556) vladi nudio znatnu pomoć, kada se je o tom radilo, da bude utvrdjen Legrad. Uvidjajući on važnost toga mjesta, koje leži na stoku Mure i Drave, obeća od svoje strane za njegovo utvrdjenje 10.000 poslenikah (Buchholz IX. 616.).

1) Arkiv zagreb. kaptola: Prothocoll. Nro. 28. p. 18.

2) Pravdu, koja je poradi toga tekla (od g. 1552) i o kojoj su spisi sastavljeni na hrvatskom jeziku, naći će prijatelj pravne poviesti u Povjest. Spomenicih str. 251-5. Nu tu nije ona još završena. Nalazim (u Arkivu zagreb. nadbisk.: In Jurid. 231. 4), da je kašnje, g. 1553, zbog iste stvari pred kraljevski sud zvan Nikola Zrinjski i njegov Komogovinski kastelan Jure Horvat Bogdanić

Nu jedno je jošte, što imademo spomenuti u poviesti našega Nikole u ovoj dobi, čemu se doista nitko nebi nadao.

Nikola bješe, kao što smo vidjeli, svoju razmiricu sa Stjepanom Frankapanom tako uredio, da je Frankapan njekoliko svojih otčinskih gradovah i imanjah svojoj sestri Katarini ustupio. Nu premda je Frankapan to učinio, kao što se veli u dotičnoj izpravi, po svojoj volji te da pokaže bratinsku ljubav prama svojoj sestri i zahvalnost prama mužu njezinu, to ipak naumi skoro poslje toga taj umom i voljom. slabi čovjek opet sve ono pokvariti, što je istom bilo uredjeno.

Već 16. svibnja g. 1551 posla on pred zagrebački kaptol svoje ljude, koji su tu izjavili u njegovo ime: da je on doduše učinio ugovor s banom Zrinjskim (bolje bi bio rekao: sa svojom sestrom), u kojem mu je ustupio Ozalj, Dubovac, Grobnik, Bakar i Hreljin; nu da je to učinio samo na silu a ne dobrom voljom, jer da je Zrinjski i njega i njegove službenike držao kanoti sužnje: zato izjavljuje on onaj ugovor nevaljalim i ništetnim 1).

1) U arkivu zagreb. kaptola: Prothocoll. Nro. 28. p. 573. Ljudi Frankapanovi ovako rekoše, pošto su priznali u ime svoga gospodara, da je ugovor sklopljen: Quia tamen ipse dominus Stephanus Comes per eundem dominum banum de dominio ac Bonis et juribus suis possessionariis exclusus fuisset, nullamque juris et dominij sui habuisset potestatem, Idemque dominus Banus seruitores et familiares ipsius domini Stephani Comitis capitiuando, nec non Bona et Jura possessionaria Cameramque eiusdem dissipando et dilapidando, Ipsumque quasi captiuum tenendo et dehonestando, inductus fuisset et coactus huiusmodi fassiones et inscripciones ac contractum facere." Zato ti ljudi u imenu Stjepanovu „huiusmodi inscripciones et fassiones ac contractum tanquam non sponte nec beniuole, sed, ut premittitur, coacte per eundem dominum Stephanum Comitem, factos et factum, quoad omnes earundem clausulas, condiciones et punctae reuocassent, retractassent, cassassent et annihillassent...protestantes insuper per expressum, quod premissa propterea hucusque reuocare et rectractare Idem dominus Stephanus Comes non potuisset, ex quo fuisset quasi captiuus dicti domini Banj, neque habuisset potestatem sui tandiu donec hys proximis diebus ambulasset ad regietatem."

Tuži se Frankapan, da ga je Zrinjski držao kao kakova nevoljnika. Mi ćemo mu dopustiti, da je na toliko govorio istinu, tako biedeć bana, na koliko ga je ban i zbilja što no velimo na uzdi držao, kao čovjeka, koji nije mogao sam sobom ravnati. Da je Stjepan pako zbilja bio u svakom pogledu slab čovjek, to nam nemora istom ban Zrinjski kazati, jerbo nam ga već njegova djela sama kao takova pokazuju; pak su o njem tako i njegovi suvremenici sudili 1).

1) Salamon navodi na strani 424 ove rieči mletačkoga poslanika Soriana (od g. 1557): „ne si numeerano molti castelli (u Hrvatskoj), ma una gran parte possessa dal conte Sorino, il quale ha occupati li luoghi del signore Stephano Frange panni, suo cognato, ultimo di questa famiglia, divenuto pazzo." (Iz Petrovićeve zbirke u knjižnici magjar. akadem.).

Poslje ćemo naići na više raznih bezzakonjah, što jih je počinio Stjepan Frankapan; nu i sada već trag nalazimo jednomu takovu činu. Na početku gori spomenute godine (1551) bijaše Nikola Zrinjski u svom Ozlju; pak ipak uiti njegova prisutnost nemogaše uzdržati šuru mu Stjepana od nasilna djela. Stjepan skupi nješto ljudih, te š njimi udari na plemića Žitomira po imenu, i otme mu gradić njegov (Pril. br. 28.).

Poznavajući mi Stjepana Frankapana, da tako kažem, upravo u dušu, nemožemo biti u nikakovoj dvojbi o tom, koliko nam li je držati do njegovih riečih, kojimi je hoto porušiti svoj ugovor sa sestrom si Katarinom. Zato se niti nenadje sudac, koji bi bio mogao onaj ugovor uništiti na temelju tvrdnje Stjepanove. Ugovor dakle zadrža i nadalje svoju kriepost.

Medjutim, kao što sam već prije jednom rekao, tako i sada opetujem, da sve spletke, što su činjene proti Zrinjskomu, i sada i kašnje, u ime Stjepana Frankapana, nedolaze toliko od Stjepana, koliko od drugih, koji su znali upotrebiti njegovu slabost.

Članovom drugih granah plemena Frankapanskoga nemogaše biti po volji, što je Stjepan od svoga diela već sada Zrinjskim nješto ustupio, za slučaj pako izumrća svoje loze i u ostalom jih nasljednici učinio. Jedan izmedju tih Frankapanah, Jure Slunjski naime, pokazuje nam se već sada kao protivnik svih ugovorah, što su sklapani medju Stjepanom Zrinjskom obitelju. Njega ja i smatram pravim početnikom onoga Stjepanova čina, o kojem smo malo prije govorili. Za to pako nalazim dovoljan razlog evo u ovom. Stjepan bješe proglasio 16. svibnja 1551 nevaljalim svoj ugovor sa Zrinjskom obitelju, odmah pako poslje toga sklopi drugi ugovor s Jurjem Slunjskim, u kojem je tomu svojemu suplemeniku ono ustupao, što je bio prije ustupio Zrinjskomu.

Zrinjski, brižno čuvajući stečeno pravo, prigovori odmah tomu ugovoru u svoje ime i u ime svoje žene Katarine. Taj njegov prigovor dade na pismo staviti u zagrebačkom kaptolu dne 22. studena 1551 njegov medvedgradski kastelan Ladislav Borotva Vrbovački 1).

1) U arkivu zagreb. kaptola: Prothocoll. Nro. 28. p. 566. Tu je medjutim samo prigovor Zrinjskoga, koji spominje obćenitimi riečmi ugovor Stjepanov s Jurjem Slunjskim.

... continues  - part 2